Dan nakon što je naša kolegica u Đakovu ubijena, došla sam s velikom tugom na posao. Nazvala sam kolegicu iz studentskih dana koja radi u tamošnjem Centru za socijalnu skrb i bila je jako potresena. Uputili smo kao Centar pismo sućuti obitelji, održali mirno okupljanje svih socijalnih radnika koji rade u raznim ustanovama, zapalili smo svijeću u spomen na ubijenu kolegicu i naše misli su bile usmjerene na ozdravljenje kolege pravnika. Bio je to naš djelić podrške. Takvo što može se dogoditi svakome od nas, to je jednostavno pitanje trenutka, ali to su rizici koje naš posao nosi. Ipak, optimistični smo, ne damo se deprimirati. Uvijek smo spremni pomoći potrebitima – ističe za DuList ravnateljica Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Ružica Misir i sama potresena ubojstvom đakovačke kolegice Blaženke Poplašen koju je proteklog tjedna usmrtio korisnik Centra. S prijetnjama se, govori, susreću svakodnevno i to ponajviše onim verbalnim, bilo da ih korisnici upute direktno u uredu Centra ili pak telefonski.
-Nedavno je jedan korisnik Centra prijetio našoj kolegici uz slanje svakakvih e-mailova. Podnijela je prijavu kao privatna osoba. Često svjedočimo verbalnim ‘ispadima’ naših korisnika, a do toga najčešće dolazi od onih koji imaju obiteljsko-pravne poteškoće ili primaju novčane naknade. Znaju zvati i pitati zašto nisu primili novac točno kada njima treba, a mi moramo poštivati interne procedure. Smatram da se sve može riješiti, nema potrebe tako nam se obraćati. Na neke okolnosti ne možemo utjecati, primjerice, na postupke vještačenja pri ostvarivanju prava, reagiranja iz drugih sustava jer i oni imaju također svoje interne protokole. Nekad se mora malo i pričekati, a neki korisnici to ne razumiju. Žalosti me što neke obitelji generacijama ostaju u našem tretmanu, a sustav socijalne skrbi je takav da bi trebao pomoći u onom trenutku kada je osoba u trenutačnoj potrebi, ali neki ostanu cijeli život pa i njihova djeca – naglašava ravnateljica Misir.
Radimo s ranjivim skupinama
Ovaj posao, govori, nije lako raditi. Svakodnevno su uključeni u živote drugih i dnevno slušaju njihove poteškoće, obiteljske, poslovne, bračne. Uloga centra za socijalnu skrb je pružiti pomoć ranjivim skupinama stanovništva poput starih i nemoćnih osoba, odraslih osoba s invaliditetom, djecom s posebnim potrebama, maloljetnim prijestupnicima, obiteljima u kojima se roditelji razvode i imaju maloljetnu djecu pa moraju proći kroz postupak obveznog savjetovanja.
-Sve su to ranjive kategorije ljudi, a naši se djelatnici jako trude pomoći, ali sve moramo raditi sukladno zakonima. Imamo i slučajeva kada obitelj koja ima poteškoće živi izvan mjesta prebivališta pa moramo usko surađivati s drugim Centrima za socijalnu skrb i ustanovama pa i brzina rješavanja poteškoća uvelike ovisi i o njihovoj reakciji. Često se dogodi da socijalni radnik cijelo jutro rješava probleme jednog korisnika ili obitelji, a u uredu u Centru još ga čekaju ostali slučajevi, ali nastojimo raditi najbolje što možemo. Nije lako, i sami imamo ograničenja, ali trudimo se – ističe Ružica Misir. Imamo izvrsne djelatnike, obrazovane, većinom mladu ekipu kao i nekoliko starijih djelatnika koji nam svojim iskustvom puno pomažu – dodaje ravnateljica.
Tražimo status službene osobe
Iz tragičnog događaja s njihovom kolegicom u Đakovu, naglašava ravnateljica Centra za socijalnu skrb Dubrovnik, treba izvući mnogo važnih poruka. Ono najvažnije svakako je osigurati svim djelatnicima iz sustava socijalne skrbi status službene osobe kako bi se povećala njihova zaštita i osiguralo dostojanstvo. Bitno je, ističe Misir, da svi rade po zakonu. Dodaje kako je njihova ubijena kolegica bila imenovana skrbnicom po službenoj dužnosti korisnika koji ju je usmrtio. Takvo što rade i socijalni radnici iz dubrovačkog Centra, ali to ipak nije omiljen dio posla.
-To radimo za radnog vremena, a nije nam plaćeno, takav je Zakon. Primjerice, idemo nekome i izvan radnog vremena u banku podići mirovinu. Pomažemo ljudima i onda nam se dogode ovakve stvari. Takvo što ne očekujete zauzvrat. Naša kolegica iz Đakova unaprijed je obavještavala policiju kako bi njezin korisnik mogao nešto ovako učiniti, ali negdje je zapelo. Takvo što se ne bi smjelo događati. Nadam se da će se nakon ovakvog događaja stvari promijeniti na bolje. I dalje ćemo pomagati, ali pomoći će nam uvelike i status službene osobe. Drukčije će nas tada građani percipirati. Razumijemo da radimo s ljudima koji imaju svoje probleme, moramo se staviti i u njihove životne cipele, ali ipak mora biti neki minimum poštovanja prema stručnim radnicima – apelira Misir te dodaje kako u njihovom centru koji je najveći u Županiji imaju 31 djelatnika od toga 21 je stručni radnik, pet je pravnika, dva psihologa, jedan socijalni pedagog, a ostalo je računovodstveno i administrativno osoblje.
-Naši su djelatnici stručnjaci s fakultetskim diplomama. Da biste postali socijalni radnik trebate završiti studij od pet godina i godinu dana obaviti vježbenički te položiti stručni ispit, a mnogi se naši stručnjaci upute i na daljnje obrazovanje pa imamo i djelatnika sa završenim pravosudnim ispitom i obiteljskom medijacijom. Vjerujem da će nas se više uvažavati, da će se dignitet socijalnog radnika podići na višu razinu. Mi smo ipak mlada struka – uspoređuje ravnateljica Misir.
Veća pravna zaštita i rigoroznije kazne
Status službene osobe podrazumijevao bi da, primjerice, u slučaju ozbiljne prijetnje socijalnom radniku ili bilo kojem djelatniku u sustavu socijalne skrbi ili njegovoj obitelji, se takva prijetnja tretira kao napad na službenu osobu. Djelatnik je tako više zaštićen i kazne su rigoroznije. Razlika je, dakle, u postupku, s obzirom da sada djelatnici mogu podići tužbu samo kao privatne osobe. Ovako bi iza njih stajala država i postupak bi se odvijao o trošku državnog proračuna.
-Kao što se napad na policajca tretira kao napad na državu, tako bi bilo i za socijalne radnike. Nedavno su kolege iz Zadra pokrenule to pitanje jer su pojedini korisnici prijetili članovima obitelji djelatnika. Zamislite da izađete s posla i neki korisnik, ne daj Bože, ispuni svoju prijetnju, a vi samo radite svoj posao. Treba poboljšati međuresornu suradnju. Kada se nešto loše dogodi i eskalira, onda se zove Centar da sve riješi odmah. Međutim, to je nekada nemoguće jer je problem duboko ukorijenjen. Slučajevi s kojima se susrećemo sve su kompleksniji. Ukoliko vlada neimaština, često postoji i nasilje, problemi u bračnim odnosima, koje se reflektiraju na poteškoće djece u ponašanju i učenju. Danas rijetko imamo ‘klasičnu’ socijalu u smislu da su, primjerice, roditelji ostali bez primanja pa nam dođu da im pomognemo. Potrebno je da sve više stručnjaka bude uključeno – priča ravnateljica te dodaje kako u konkretnim slučajevima odluke nikada ne donosi jedna osoba, već cijeli tim stručnjaka tako da nije točno da nekome socijalna radnica samoinicijativno nije nešto dala ili da je nekoga negdje ‘smjestila’. Također, pored ‘redovnog’ posla Centar, primjerice, pomaže i u kriznim slučajevima što su i pokazali u slučaju nedavne tragedije u HE Dubrovnik ili pak prevrtanja autobusa OŠ Marina Držića kada su pružili pomoć i podršku djeci i roditeljima. I to sve van radnog vremena te bez naknade.
-Treba govoriti o problemima, ali istaknuti i pozitivne stvari. Nikad nitko ne hvali socijalne radnike, a ima i zadovoljnih korisnika. Na društvenim mrežama ljudi pišu svakakve komentare o djelatnicima Centra, a prošli tjedan su Hrvatska komora socijalnih radnika, Hrvatska udruga socijalnih radnika, Sindikat zaposlenika u sustava socijalne skrbi i resorno Ministarstvo apelirali da se građani suzdrže od takvih komentara i da ih prijave institucijama. Time se vrijeđa naš ugled i dostojanstvo, a jako težak posao radimo. Radimo u okvirima zakona i time smo ograničeni te ne možemo uvijek napraviti ono što bi korisnici htjeli. Potreba je sve više, situacije sve složenije i nastojimo ih držati pod kontrolom. Još uvijek je na snazi zabrana zapošljavanja u službi. Novog zaposlenika možemo dobiti tek kada netko otiđe u mirovinu ili ode na drugo radno mjesto. Naši kapaciteti ne rastu, ali raste opseg posla. Nastojimo posao preraspodijeliti, a moramo imati i na umu da kolege moraju imati i godišnji odmor. Ovaj se posao ne može konstantno raditi bez odmora. Radimo i u dežurstvima. Nekada nas zovu u tri ujutro na intervenciju po dojavi policije, nema pravila. Na raspolaganju smo od 0 do 24 – govori Misir.
#spasime izazvalo lavinu negativnih komentara
Za sada, ističe, s mladom ekipom, trude se svim snagama zadovoljiti sve potrebe korisnika, a među ostalim, stignu i surađivati s brojnim udrugama na raznim programima. Rade tako na pilot projektu Ministarstva i UNICEF-a za djecu i roditelje pod rizikom naziva ‘Rastimo zajedno i mi’, a surađivali su i s udrugom DEŠA, Dva skalina, Rinom Mašerom, Poseban prijatelj. Država putem Centra, naglašava njegova ravnateljica, ne može riješiti sve probleme. Zato je dobro djelovati i preko udruga kako bi se moglo doprijeti do svih potrebitih.
-Uvijek sam otvorena pružanju podrške ozbiljnim udrugama. Lijep je primjer Poliklinika za mentalno zdravlje djece. Ta djeca su i naši korisnici jer primaju naknade i uvijek nam je drago da dobiju uslugu u gradu, da ne idu u Zagreb jer su to dodatni troškovi i gubitak vremena za roditelje. Dobro je što postoji mogućnost pružanja pomoći na više razina. Sustav socijalne skrbi počiva na načelu supsidijarnosti, a to znači da prvu pomoć daje obitelj. Ako ne može ona, onda su tu prijatelji i susjedi, a država bi trebala djelovati zadnja putem Centra – priča Misir. Slušajući o nedavnim događajima koji su Centre za socijalnu skrb doveli pod povećalo javnosti i medija, stječe se dojam da je slučajeva nikad više. Ipak, ravnateljica ističe kako je oduvijek bilo nasilja i problema, ali da su sada više medijski eksponirani. Dodaje kako ipak bilježe dvostruko povećanje mjera iz obiteljsko-pravne zaštite. Sve je više obitelji s djecom koje trebaju njihovu pomoć. Dajemo sve od sebe, naglašava, i očekujemo od korisnika da budu voljni surađivati. Građani dodaje, najviše povjerenja imaju u policiju pa njima prijave te službenici onda dojavljuju Centru.
-Prošle godine zabilježili smo 132 prijave nasilja. Najviše nam je dojava došlo putem policije, njih 81, 18 slučajeva su prijavile žrtve, a njih 13 članovi obitelji. Kao Centar smo po službenoj dužnosti prijavili 38 slučajeva policiji.
Najviše se radi o nasilju prema odraslim osobama, potom prema djeci i odraslima istovremeno u 14 slučajeva. Dominira psihičko nasilje u 44 slučaja, tjelesno u 39, ekonomsko u 5 slučajeva te 23 slučaja istovremeno više vrsta nasilja. Najčešće nasilnike upućujemo u savjetovalište u HZJZ – Odjel za mentalno zdravlje, ili budu savjetovani u Centru. Postoji i savjetovalište pri Biskupiji. Bitno je da se ima više mjesta gdje se građani mogu obratiti – pojašnjava Misir. Posao im se ponešto promijenio od inicijative #spasime jer je s jedne strane povećan broj anonimnih prijava nasilja, ali su se također pojavili i komentari nezadovoljnih korisnika sustava na društvenim mrežama.
-Inicijativa je dobra jer apelira na povećanje svijesti o tome da smo svi mi odgovorni i da trebamo prijaviti kada vidimo da se nasilje događa. Ali, ima puno boljih načina za to postići poput kampanja i spotova. Nas se može kontaktirati na telefon, na našoj stranici i uvijek se sve može postići na lijep način. Žalosti me što se podiže linč protiv svih djelatnika koji rade u ovom sustavu. Mi se uvijek za nešto moramo pravdati – ministarstvu kada nam pošalje nadzor, pa kada nam se obrate pravobranitelji za razna područja ako su im stranke nešto prijavile, tada smo im obvezni odgovoriti. A, dok napišemo izvješće, možemo nekoga pozvati na razgovor i riješiti problem, ali forma mora biti ispunjena. Entuzijazam nam ipak ne jenjava bez obzira na sve. Imamo i odličnih korisnika koji dođu u tišini, dobiju pomoć i izađu skromno i skrušeno. Treba i o takvim primjerima govoriti – podcrtava ravnateljica. U Dubrovniku postoje segmenti na kojima treba poraditi, mišljenja je ravnateljica Centra.
-Sigurna kuća je jako dobra stvar, ali smatram da treba biti negdje van grada. Grad je jako mali i odmah bi se saznala lokacija. I bez sigurne kuće, uvijek smo bilo kojoj žrtvi nasilja osigurali smještaj pa makar i u Zagrebu. Nekad je dobro da se žrtve udalje od traumatične okoline. Kod nas također nema dovoljno udomiteljskih obitelji. To je zaživjelo na sjeveru, ali nije diljem Dalmacije, a to je jako lijepi oblik skrbi. Imamo nekoliko udomljenih korisnika. Za to se plaćaju naknade udomiteljima, ali odaziva velikog nema. Izgleda da je ljudima lakše iznajmiti apartman nego nekoga udomiti. Ali, opet, u nas je sredina možda takva da si radije međususjedski pomažemo nego da nekoga udomljujemo – zaključuje ravnateljica Centra za socijalnu skrb Dubrovnik Ružica Misir.
OD ZAGREBA DO LONDONA PA NAZAD U DUBROVNIK
Ružica Misir na čelu Centra od 2018.
Ružica Misir na čelu je Centra za socijalnu skrb Dubrovnik od 1. prosinca 2018. Diplomirala je na Pravnom fakultetu –Studijskom centru socijalnog rada Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenog školovanja zaposlila se u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti gdje je radila poslove međunarodne suradnje i Europske unije kao priprema za pristupanje EU. Također je radila korekturu i redakturu tiskovina u izdanju Ministarstva. Dobila je potom prestižnu Chevening stipendiju Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, Ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije te Sveučilišta Sussex i stekla je titulu magistra Europskih studija. Po povratku u Zagreb 2012. godine, izrađivala je i izlagala stajališta za potrebe institucija EU (Europske komisije, Vijeća EU) te je bila član Odbora za socijalnu zaštitu Europske komisije. Izradila je prvo Nacionalno socijalno izvješće RH za 2014., 2015. i 2016. godinu kao dodatak Nacionalnom programu reformi u koordinaciji s drugim resorima. Općenito, bavila se je socijalnom skrbi s aspekta EU. Iako je to bio jako dinamičan posao koje je uključivao česta putovanja, Misir se ipak poželjela vratiti u rodni grad i nije, ističe nam, požalila. Godinu i pol radila je kao socijalni radnik, a potom se javila na natječaj te postala ravnateljicom Centra. U svome radu koristi svakako i prethodno stečeno iskustvo te bolje sagledava i razumije cjelokupni sustav socijalne skrbi.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 17. srpnja 2019. Nažalost ovog je petka stigla vijest kako je ozljedama podlegao i 35-godišnji pravnik đakovačkog Centra za socijalnu skrb.