Riječi nisu dovoljne, čak i uz pomoć matematike, odgovoriti na pitanja za čijim odgovorima čeznemo.
Nije teško iščitati, koga naravno zanima, koje knjige čitam u vrijeme kad pišem ove tekstove. Uglavnom ih citiram, spomenem ili čak posvetim cijeli tekst. Ovo je jedna od tih knjiga koja zavrijeđuje da se o njoj piše. Kažu da su književni kritičari propali pisci, ne znam odnosi li se to na one koji ‘kritiziraju’ ili na sve koji pišu književne osvrte, no ja imam toliko strahopoštovanje pred ovakvim bardovima riječi da si niti ne uobražavam da sam išta više od kolumniste. Prvo sam želio osvrt započeti s impresijom koja se pojavila već nakon nekoliko pročitanih strana knjige, onom da netko zapisuje moj život, da je to knjiga o meni i osobno mi namijenjena. György Korin, arhivar, u svojim četrdesetim shvati da nešto ozbiljno ne štima sa svijetom i kreće u svoju posljednju životnu avanturu, nakon što raspusti i rasproda dotadašnji život, ušije sve svoje vlasništvo u dolarima u podstavu kaputa i krene u New York, centar svijeta, gdje će objaviti svoju konačnu istinu i poslije toga mirno skončati svojom rukom. No kod pripreme ovog teksta naišao sam na tekst Miljenka Jergovića o knjizi, s tim istim lajtmotivom prepoznavanja, da sam morao odustati od toga da na njemu baziram ovaj svoj. Onda me jučer nazvala Lucija, moja nećakinja, tinejdžerka, koja je izjavila da će napisati knjigu o svojem ocu, mojem bratu, o svoj dobroti koja se krije ispod površine nezadovoljstva, nestrpljivosti i posljedične nerazumnosti. Sugerirao sam joj: ‘Ukoliko znamo pravu ljudsku bit ono izvanjsko nestaje, ne postoji katarza. Morala bi graditi priču na činjenici da ne poznaješ to unutarnje, i u trenuku spoznaje dobrote u drugom ti mijenjaš svoj sud, no onda više to nije knjiga o njemu već o tebi!’ Moj brat je znanstvenik, tragač. Vjeruje da je ovo zemaljsko tek projekcija Božanske stvarnosti, kao film koji se vrti u Božjem projektoru; što slično misle i muslimani kad kažu da je Alah stvorio svijet da bi proučavao Sebe. Mi u svojoj malenosti tek smo projekcija na platnu. Želi to dokazati matematičkim metodama. ɸ je broj koji mu se pojavljuje u njegovim izračunima. To je broj iz zlatnog reza u kojemu je odnos cijelog prema većem dijelu jednak odnosu većeg dijela naprema manjem u toj podijeli cjeline. Fibonacci, odnosno njegov niz brojeva u kojima zbroj prethodna dva čini slijedećeg, čiji pak omjer predstavlja ɸ, a što pak bolje od ičeg drugog, riječi pjesnika ili misli filozofa, možda jednako dobro kao harmonija glazbe ili unutarnja tišina, opisuje svijet, zapravo je, po nekim teoretičarima književnosti stalna opsesija Lászla Krasznahorkaia, autora knjige o kojoj pišem (Rat i rat). Strukturu jednog cijelog romana (Seiobo je bila tamo dolje) gradio je na Fibonaccijevom nizu. Čak i hrvatska naslovnica ima, genijalno, izgled periodičkog popločavanja.
Dakle vratimo se na knjigu, taj Korin (koji meni sliči na kneza Miškina iz Dostojevskovog ‘Idiota’ u svojoj apsolutnoj istinitosti, iako je naslov pak direktno inspiriran Tolstojem), ima osim kaputa i novaca u njemu i rukopis knjige. Rukopis treba objaviti svijetu tako da će ga prepisati, staviti na Internet gdje će biti dostupan svima i zauvijek. Našao ga je u nekom zaboravljenom fasciklu u arhivu i ne zna tko je autor. Toliko ga je obuzeo da likove iz njega (Kasser, Falke, Bengazza, Toot) nosi u sebi i želi ih u svojoj ljubavi smjestiti na sigurnije mjesto. On za te nevine, svetačke ljude, možda i anđele, traži mjesto gdje će konačno počinuti, s kojeg neće morati bježati. Jer ta družina kroz razna mjesta i nelinearna vremena traže mir, a ono što nalaze uvijek je i ponovno neki rat. Taman kad uspostave svoju rutinu, kao na Kreti, rajskom vrtu, koji sam prepoznao, gdje promatraju nebo, kola s upregnutim mazgama, mreže za hobotnice koje se suše na vjetru, ribarske lađe i oltare u visinama, gdje su poželjeli ostati zauvijek, pojavi se Mastemann, demonska figura zbog koje ptice i pčele podivljaju, nebo prijeti olujom, a bijeg postaje jedini izlaz. I tako kroz stoljeća. Sjede u pivnici gledajući svakodnevno nastavak izgradnje katedrale u Kölnu, koju je Mastemann prema legendi više puta prekidao, i odustaju u trenutku kad Mastermannov pomoćnik i sam krene nagledati izgradnju. Prepričava nam Korin, a i ženi koja ga ne razumije jer u Americi govori dugim mađarskim rečenicama, tek pokojom riječi iz engleskog riječnika, tu priču o vječnim prognanicima, koja navodno, po nekim autorima zaista i postoji i izvan autorove mašte. I kako sam Korin kaže reagirajući na taj tekst u njegovoj kulminaciji, tako i nas dovodi u pitanje: ‘Kamo sve to vodi?’. Loša književnost bi se trudila, gotovo uvijek neuspješno, odgovoriti na to pitanje. Ova izuzetna zna da nema odgovora, da riječi nisu dovoljne, čak i uz pomoć matematike, odgovoriti na pitanja za čijim odgovorima čeznemo. Korin nalazi mjesto gdje će smjestiti svoje likove. U Schaffhausenu, Švicarskoj. Ostavit će ih ispod skulpture Maria Merza u Muzeju moderne umjetnosti, kupolaste strukture, poput iglua, koja ne može biti bunker jer je od stakla. I da sjednu uz stol koji oblikom podsjeća na zlatnu spiralu izvedenu iz Fibonaccijeve matematike. Izgleda je to sudbina svih nas koji očekujemo da ćemo naći mir tek kad nađemo odgovore na pitanja koja si postavljamo. Vječno lutanje. Ja sad ovdje ostavljam Korina da počine jer ga već tjednima nosim sa sobom.