Literarni rad učenice Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik Antonele Rodić „Izmena ili ne samo Sofoklu nebitna“ nakon održane državne smotre LiDraNo objavljen je u Zborniku literarnih i novinarskih radova LiDraNo 2022.
Kako javljaju iz Turističke i ugostiteljske škole, držani LiDraNo održan je u Vodicama od 27. do 29. travnja, a nakon županijske razine na državnu Smotru iz naše županije pozvane su četiri škole među kojima je bila i Turistička i ugostiteljska škola Dubrovnik.
-Naša Antonela i mentorica Ana Kukrika sudjelovale su na okruglim stolovima i literarnim radionicama pod vodstvom poznatih lica književne scene Zorana Ferića, Kristijana Novaka i Miroslava Mićanovića. Čestitamo još jednom našoj učenici i njezinoj mentorici! – ponosno navode iz Antoneline škole.
U očekivanju novih redaka iz Antonelina pera u nastavku pročitajte…
Izmena ili ne samo Sofoklu nebitna
Ja sam Izmena. Znate tko vam piše?! Bojim se da će mnoge samo ime odbiti. Tužno je.
Ne znam, zapravo, što je tužnije; to što, ako ne i svi, većina vas umjesto mog imena vidi riječ „KUKAVICA” ili je ipak tužnije to što me ta činjenica u tolikoj mjeri dira.
To sad ionako više nije važno. Ne bi trebalo biti tako. Znate, istina je, da sam uvijek imala neki strah u sebi…Ne mogu vam to objasniti. Nije to običan strah. Čak bih se usudila to nazvati užasavanjem. I uvijek me izjedalo. Htjela sam samo u životu osjetiti mir, ali nikada nisam ni najmanju trunku osjetila. Svačije ponašanje odraz je njegove nutrine, načina razmišljanja, strahova, borbi… Borbi. Znam, stvarno sam svjesna da svako živo biće neku vrstu borbe vodi. Pa, eto, mene je zapala ta. Ne znam kako bih je najbolje opisala. Taj mir koji sam toliko htjela osjetiti i ta želja da mogu prekinuti prokletstvo svoje obitelji s jedne strane, a realnost i svi događaji oko mene s druge strane. Toliko sam htjela osjetiti sigurnost. Nakon smrti oca i majke pa gubitka braće… još uvijek sam htjela osjetiti sigurnost. Još uvijek se nisam predala. Tuga me izjedala, no još uvijek se nisam predala. Srce mi se toliko puta slomilo, a i tada sam imala nade da bi ga osjećaj sigurnosti i mir mogli ponovo sklopiti u jednu cjelinu. I onda da tako cijelo kuca i živi ne samo moj, već i neproživljene živote mojih najmilijih. Nakon svake nevolje nekako bih skupila, ne mogu reći snagu jer me odavno napustila, već tu želju za spokojem. Čak i nakon smrti Polinika i Eteokla…Teško mi je i pisati o tome, no ako već čitate ovo, onda znate o čemu se radi. Znate kakva se tragedija dogodila. Bila sam toliko utučena, na tren sam se poželjela predati. Nisam htjela živjeti život u kojem svaki dan mogu očekivati svoj tragični kraj.
Htjela sam pobjeći od toga. Ponavljam, htjela sam pobjeći u zagrljaj sigurnosti i mira. Htjela sam sreću, ljubav i toplinu. Htjela sam živjeti, ne samo preživljavati sve što mi je bačeno na ovaj put.
Sve te nevolje. Jedina utjeha bila mi je moja sestra Antigona. Mislila sam kako bismo nas dvije mogle nekamo pobjeći, stvoriti dom, pronaći ljubav i tako živjeti. Ta pomisao me sastavila. Sve dok me njene riječi nisu probole poput strijele čija putanja vodi ravno u srce. Njene namjere prestravile su moje već prestrašene misli. Jednostavno je nisam razumjela i nisam vidjela smisao. Nisam shvaćala kako nakon svega svjesno želi skočiti u ponor. Kako svjesno ide u nemir. U smrt.
Nisam vidjela smisao, jer iskreno, ako mi nema braće ovdje pored mene, nije mi bio bitan ni taj čin s njihovim tijelima poslije. Ipak su to samo tijela. Duše su im na pravom mjestu, to mi je bilo bitno. Dušu nitko ne može oteti. Antigona je uvijek bila odlučna, borbena i svojeglava pa tako i tog dana. Pokopala je Polinika, njegovo tijelo, a s njegovim tijelom i zadnja zrna nade u mojoj duši.
Koga bih ja mogla nagovoriti, s kim bih ja mogla pregovarati, tko bi mene poslušao? Kreont?
Kada je izrekao svoju okrutnu odluku, za mene više nije postojalo ništa. Htjela sam umrijeti s njom.
I toliko me boljelo što me čak i rođena sestra smatrala kukavicom, pa kako onda nećete i vi. Ne krivim vas. Ne krivim Antigonu. Ne krivim čak ni labirint Lajeve sudbine. Ali znajte, više ne krivim ni sebe.
Nema krivca, to je jednostavno moj život. To je cijena koju sam platila zbog želje za mirom.
Netko se bori za svoju i tuđu čast, netko za život. Ja sam svoju borbu svjesno odabrala.
I koliko god mi bilo žao na kraju, i koliko god se izgubljeno osjećala, to je bila moja odluka i ispalo je tako kako jest.
Ja sam Izmena, ja sam žena, koja je zbog nerealne slike života, kojem je težila, ispala kukavica. Nepodnošljiva je postala lakoća osuđivanja.
Ako ste došli do ovih redaka i ako me bar malo razumijete, želim vam mir i sreću koju nikada nisam osjetila. Nikada im nemojte prestati težiti i nikada ih ne podcjenjujte.
Antonela Rodić