‘Putovanje u Međuzemlje’ putopisca i avanturista Tomice Kristića naslov je prvog dijela nadolazeće trilogije kojim je u petak navečer otvorena ovogodišnja manifestacija Mjesec hrvatske knjige u Dubrovačkim knjižnicama. Kristić, inače podrijetlom iz malog sela pored Varaždina, u svom uratku na više od nekoliko stotina stranica ispisao je dogodovštine sa svog četverogodišnjeg putovanja na drugi kraj svijeta na kojeg se uputio 2015. sa samo 1500 eura u džepu. Davši otkaz na, kako kaže, idealnom radnom mjestu, otisnuo se u avanturu koja će mu promijeniti život i donijeti ljubav. Dubrovačkoj publici priznao je isprva se najviše brinuo o financijama – kako pronaći novce za prijevoz i smješta, no ubrzo je i tome doskočio.
– Za prijevoz odabrao sam ‘autostop’ jer je besplatan i jako je izazovan. Doslovce, kad stojite na cesti ne znate gdje ćete završiti taj isti dan. Za smještaj sam se odlučio za ‘couchsurfing’. On je najbolji za upoznavanje autohtone kulture jer vas ugošćuju lokalci, ljudi koji žive u tom gradu i najbolje mogu objasniti kamo ići, što vidjeti, gdje jesti. Njega sam koristio kod svih zemalja. Kaučsurfao sam u luksuznom stanu od 350 metara četvornih 10 dana u centru Dubaija. Bilo mi je zanimljivo promatrati tko će mi sve otvoriti vrata. U Filipinima sam kaučsurfao u slamu, al to nisam znao do ujutro. Također, koristio sam hostel. Najviše u Indiji i u jugoistočnoj Aziji jer koštaju tri-četiri dolara. Kad sam imao priliku, spavao sam u šatoru. Nakon toga došlo je čudno razdoblje kad sam spavao u policijskim postajama. U jednom gradu u Indiji sam oko ponoći tražio smještaj, ali su sve recepcije bile zaključane. Sjetio sam se da sam na putu do tamo vidio policijsku postaju i došao sam do nje. Rekao sam im kako imam veliki problem i nemam gdje spavati večeras. Pozvali su me unutra, čak su mi nešto skuhali te su mi nakon pola sata razgovora rekli kako tu imam krevet u kojeg mogu leći do jutra i onda otići svojim putem. Tad mi je kliknulo! Moram priznati kako sad nisam osobito ponosan na te radnje, ali to mi je tada bilo fora – ispričao je.
Tek nakon mjesec i pol dana, objasnio je, započelo je njegovo pravo putovanja i to u Iranu o kojem je nažalost imao brojne predrasude zahvaljujući zapadnjačkim medijima. Međutim, oni nisu mogli biti više u krivu jer su ga kao gosta tretirali kao da je poslan od samog Alaha.
– Bio sam u jednom gradu u centru Irana starom oko pet tisuća godina i građenom od blata. Prišao mi je jedan Iranac i pružio mi je ruku. Gledali smo se u oči nekoliko sekundi i ništa nismo pričali. Nakon toga mi je ponovno stisnuo ruku i rekao mi je ‘hvala’ te otišao. Nastavio sam hodati i razmišljati o tome. Tek kasnije sam shvatio da mi je rekao ‘hvala’ jer sam posjetio njegovu zemlju. Ono je bilo toliko iskreno da se i danas ježim kad se toga sjetim. Taj događaj mi je obilježio putovanje i počeo sam se mijenjati. Kao da sam odbacio tu iskrivljenu sliku i apsorbirao sam njihovu perzijsku kulturu – kazao je.
Najlakše putovati autostopom, naglasio je autor knjige, bilo mu je pak u Omanu. Povezli su ga čak 70-ak puta, a kako je riječ o jednoj od najbogatijih država na svijetu, redovito je to bilo luksuznim automobilima kakve je do tada viđao samo na filmovima. Tako je prešao 2400 kilometara pustinje. U Indiji je doživio kulturni šok poradi njene prenapučenosti što je posebno naglašeno u Mumbaiju gdje najgori željeznički promet na svijetu. Ondje se osjećao kao da mu je netko sedam dana lupao čekićem po glavi. Ipak, u Indiji se zadržao nekoliko mjeseci.
– U toj Indiji sam ostao šest mjeseci, najduže od svih država. Znate onu poslovicu – Indiju voliš ili ne. E pa ja je ne volim, a za to sam si sam kriv jer sam u toj državi želio vidjeti koji mi je prag izdržljivosti pa sam se nekad čak svjesno degradirao što nije bilo pametno. Tri tjedna sam odlučio šparati novce pa sam jeo samo dva puta dnevno. Izbacio sam večeru i izgubio četiri kilograma. Nakon svih tih mjeseci shvatio sam da je Indija jednostavno refleksija vašeg vlastitog uma – kako isijavate, takvi vam ljudi prilaze – poručio je.
No, sreća mu se uskoro nasmiješila. Na sjeveru Indije u pokrajini Rajasthan susreo je Lucy, kaučsurfericu iz Vijetnama. Vezu su započeli osam mjeseci nakon, kada su se ponovno pronašli u njenoj rodnoj zemlji te su danas u braku. Osim ljubavi, tijekom svojih proputovanja okušao se u raznolikim zanimanjima pa je u svoj životopis uz ulogu tutora engleskog jezika u Indiji upisao i onu statista u filmovima Bollywoodske produkcije. Na prvom, zaradio je novac u protuvrijednosti od 500 kuna. Nedugo nakon nastavio je turu po setovima i skupio si dovoljno džeparca za mjesec dana putovanja. Međutim, bio mu je potreban odmor.
– Najbolji način da se odmorite od putovanja je definitivno volontiranje. Put me odveo na sjever Indije u grad Geyzing gdje sam volontirao u školi sv. Ksavera. Ta škola bila je jako siromašna pa su sva djeca spavala u jednoj sobi. Dolazilo bi do problema kad bi se jedno dijete razbolio. Ono bi poteglo drugo za sobom pa bi tako pola sobe bilo bolesno. Nažalost, tri mjeseca prije nego sam došao jedno je dijete izgubilo život jer nisu imali dovoljno sredstava da ga odvedu u bolnicu, nego su ga odlučili liječiti na svoju ruku. Ravnateljica se osjećala odgovornom pa bi svaki put kad bi se spomenula ta financijska strana uslijedila tišina. Međutim, krajem prvog tjedna u posjet su nam došli budistički monasi. Tu sam ispao veliki sretnik jer oni dolaze samo jednom godišnje na jedan tjedan. Koja je vjerojatnost bila da će doći baš kad sam ja tu bio – iznio je Kristić.
Poslije toga otisnuo se dalje u Nepal gdje je na Himalaji, tvrdi, uz tri mjeseca pješačenja na Novom Zelandu, proveo dva tjedna najljepšeg razdoblja čitave avanture. U Mjanmaru je opet, s obzirom na to da je inače zabranjeno spavati u domovima lokalaca te se mora platiti smještaj nekoliko desetaka dolara, namjeravao pronaći policijsku postaju za prenoćiti. Međutim, Fortuna mu se ponovno osmjehnula upravo zahvaljujući Dubrovniku.
– Spazio sam iz daleka nekog muškarca. Bio mi je sumnjiv. Čudno je hodao. Shvatio sam da je jako pijan. Taman je došao do mene 15 metara i tu sam prvi put osjetio strah nakon 12 mjeseci putovanja. Prešao je preko ceste i počeo me dozivati – my brother! Kad me pitao ‘where are you from’ i ja sam rekao da sam iz Hrvatske, sve se okrenulo. ‘Ja sam ti bio u Dubrovniku. Ajde ti meni doma u stan’, rekao je i par minuta nakon toga otišli smo kod njega – ispričao je i dodao kako ga je njegov novostečeni prijatelj besplatno ugostio čak sedam dana te se i danas često čuju.
Na kraju, zaključio je Kristić, putovanje koje potrajalo nekoliko godina itekako ga je promijenilo. Čitavo vrijeme išao je ‘glavom kroz zid’, a danas odluke donosi mnogo zrelije. Također, nakon njega puno više uživa u okolini, odnosno kulturnom i prirodnom bogatstvu Hrvatske kojeg se uistinu može susresti na svakom kantunu.