Nakon 123 zemlje koje sam dosad posjetio, odlučio sam da iduća, 124. bude – Oman. Riječ je o zemlji koja trenutno ima male restrikcije i otvorena je za putnike namjernike. Tko želi u Oman, treba imati putno osiguranje s Covid klauzulom, potvrdu o cijepljenju, valjani PCR test, mora se prijaviti na njihove stranice i isprintati propusnicu jer ne puštaju necijepljene gotovo nigdje. Zato i imaju ispod deset zaraženih dnevno.
Piše: Ivan Vuković
Švicarska Bliskog istoka
Svi misle da sam bio ludo hrabar jer nemaju nikakvu percepciju o Omanu i pitaju zašto baš Oman. Zašto ne? Ipak je to jedna od najsigurnijih država na svijetu u kojoj nema terorizma te nema skoro nikakvog kriminala. Oman je sultanat, na čijem je čelu vrhovni vođa sultan koji stanovnike drži sretnima i zadovoljnima. Sve im subvencionira, tako da su voda, struja i benzin četiri puta jeftiniji nego u Hrvatskoj. Nazvao bih to neki prosvijećeni apsolutizam (smijeh). Svakako ima puno prisutnosti socijalizma, a paradoksalno svi američki proizvodi su ‘tax free’ jer netko mora i štititi ovu državu koju od milja nazivaju ‘Švicarskom Bliskog istoka’. Čim iskoči neki problem, mirovni sporazumi su često u Omanu. Država je nekih šest puta veća od Hrvatske površinom, a imamo skoro isti broj stanovnika. Naravno, Oman je zemlja koja ovisi o nafti, a iznenadio sam se da je poznat po tamjanu. Po svim se bazaarima osjeti miris tamjana. Najviše ga izvoze u – Vatikan.
Oman zaista ima sve
Omanu ‘tepaju’ da je ‘The pearl of Arabia’, odnosno ‘Biser Arabije’. U zemlji sam proveo 16 dana, a sa mnom je putovao prijatelj Ivan Bengeri koji piše travel blog ‘Idemo piti, jesti, putovati’ te broji oko 160 tisuća pratitelja na Facebooku. Iznajmili smo automobil te obilazili državu posjećujući njene kanjone, pustinje, planine i plaže. Oman zaista ima sve. Iznenadio sam se kad sam po dolasku čuo da ljudi pričaju svahili, a ne arapski jezik pa sam pomislio da su turisti. No, nisu bili turisti, već doseljenici iz Afrike jer je kroz povijest Mombasa bila dio Sultanata Oman. Stone Town na Zanzibaru bio je glavni grad Omana, dok je to danas Muscat.
Duplo jeftiniji od Hrvatske
Prvo smo i doletjeli u Muscat. Tamo smo proveli tri dana obilazeći stari dio grada, plaže, mjesta gdje expati, odnosno iseljenici izlaze – čitaj jedina mjesta gdje se prodaje alkohol. Fotografirali smo znamenitosti i kupovali razne suvenire po bazaarima. Naravno da smo se cjenkali. Muscat je najskuplji grad u Omanu, ali opet duplo jeftiniji od Hrvatske. Također, kad ste u glavnom gradu Omana, svakako trebate otići na izlet gliserom do Daymaniyat Islands koji su zaštićeni rezervat prirode. Roneći grebenima, susrest ćete kornjače, a u sezoni i kitopsine! Također ćete uživati na pješčanim plažama.
Nakon što smo se maknuli iz glavnog grada, vozili smo se autocestom, koja je osvijetljena cijelom dužinom, do 200 kilometara udaljenog grada Sur, poznatog po brodogradnji. Omanci inače slove za najbolje brodograditelje. U Suru smo uživali na plažama, kao i u rezervatima gdje morske kornjače svako jutro i večer izlažu jaja i kreću prema moru. Proveli smo i dan u malom mjestu Tiwi, gdje je ulazak u Wadi Shab. Wadi je inače pojam za isušeno riječno korito ili ostatke vodenih bazena s bujnom vegetacijom između visoravni. Oman je pun wadija i privlači veliki broj turista.
‘Underground’ peka
A tek hrana. Sve arapsko, sve pršti začinima tako da je mediteranska hrana ‘plain’, odnosno bezvezna nakon toga. Među njima su šafran i klinčić. Pripremaju razne umake, kao i predivni humus u kojem smo se ‘davili’ svaki dan. Primijetili smo puno utjecaja Indije, jer koriste začin masalu, a pripremaju i jelo biriyani. Od hrane ne smijem zaboraviti na Shuwa jelo – kozletinu ili janjetinu pravljena ispod zemlje. Nešto kao naša ‘underground’ peka (smijeh). Može se pripremati i od mesa deve.
A deve ovuda šetaju nesmetano po ulicama. U Omanu, koja je najstarija nezavisna država u arapskom svijetu, ljudi se najviše bave trgovinom i ispijanjem kave te tradicionalnog karaka. Riječ je o vrsti čaja s mlijekom. Mi smo cijelo vrijeme najviše pili vodu jer su temperature danju do 40 Celzijevih stupnjeva, a dok smo mi boravili, trajala je, za njih, meteorološki zima i bilo im je – hladno (smijeh). Inače, ljeti temperatura ide do 55 Celzijevih stupnjeva.
Kampiranje je legalno
Nakon nepregledne omanske pustinje, nismo propustili posjetiti velike planinske masive Omana. Uspeli smo se na 3028 metara visoku ‘Planinu sunca’ Jebel Shams, najvišu u Omanu. Dvije noći smo proveli u tipičnoj omanskoj kući napravljenoj od slame i blata u selu Al Hamra. Koliko je Oman sigurna zemlja, govori činjenica da se vrata ne mogu ni zaključati. Usput smo posjetili i obližnje selo Misfat. Ukoliko želite kampirati, to možete napraviti bez problema. U Omanu, gdje god da se zaustavite i gdje vam se svidi, možete staviti šator i kampirati. Legalno je.
Ljudi su srdačni
Mislim da je zemlja osmijeha ipak Oman, a ne Tajland. Ljudi su bili srdačni, svi su nas lijepo pozdravljali. Niti jedno loše iskustvo nismo imali. Mislio sam da su Dalmatinci opušteni po mentalitetu, ali vrijeme u Omanu je nevažno, sve kasni barem sat vremena po dogovoru i to nazivaju ‘Omani time’. Isti je slučaj i sa internetom – više ga nema, nego ima. No, kroz putovanje sam se uvjerio da je Oman čista suprotnost od onoga što ljudi znaju o njemu.