U ove post blagdanske dane kad zbrajamo račune, prelijevamo iz šupljeg u prazno, te pokušavamo naše kućne budžete dovesti barem na kakvu takvu pozitivnu nulu, vadeći iz špaga one zadnje kune za još koju zdravicu „prevarantu životu“ i ovoj godini u koju ulazimo kao miševi isprepadani, gospar Ivo Pavlinović podsjeti me na još nešto čega više nema!
Lijep običaj, naviku, ono nešto bez čega se nekad nije moglo i što se zapravo događalo upravo u ovim ulicama Grada u koje pomalo ulazimo, od Pracatove na dalje, prema crkvi našeg parca Svetog Vlaha.
Put od križa il' križni put
U tim ulicama i u tom dijelu Grada nekad su bile najbolje betule, a obilazak njih balica bi, onako po svom gustu, zvala Put od križa il' Križni put, kako Vam drago. „Malo bijelo, presječeno“, obavezno s potpisom „Dubrovačkog podruma“, kako zapisa i podsjeti na taj dio priče Ivo Pavlinović, bio je osnovni „sastojak“ tih okupljanja.
U pomoć naravno zovem svog jokera Janka Dangubića, za pojasnit neke detalje. A on pripovijeda; početak i kraj puta bila je „Višnjica“ ili kod Krsta, baš u Pracatovoj! Nastavak samo ulica dalje, „Jug“ ili u Pera Lera, pa još koja ulica dalje čekao ih je „Mliječni“, koji je bio podijeljen na dva dijela, restoran za fine goste namjernike i dio odvojen za „balun“! A onda preko Straduna, uz put na kratko u „Orlanda“! Zašto „na kratko“? Pa jer tu te već vidi sva čeljad što je u điru, a to i nije baš dobro, jer lagano si već u balunu i zapjevalo bi se, a Stradun nije baš za dernjave.
Jer, nije lako lijepo zapijevat kad si u balunu!
Pa dalje, preko do „Bureka“ kojeg je vodio Čebo, u ulicu pored današnjeg Snacka. Ime „Burek“ te betule ostalo je zauvijek, jer je tu nekad davno, davno bio dobar burek, al' današnji fini gospari u najboljim godinama, a zapravo vječni mladići Grada, sjetit će se kako su u Čeba zapravo bile najbolje gerice. Pa bi se uz „malo bijelo presječeno“ i marendalo, a onda nase, istim putem do „Višnjice“. A i tamo se moglo nešto i prigrist, posebno su bile sjajne tripice.
Bilo je još betula po Gradu i obilazilo bi ih se, al' ovo je bio tada zvani Put od križa. I točno se znalo gdje se i kad tko nalazi. Koga se tražilo, našlo bi ga se. A nitko tada nije imao mobitel. Ma mnogi ni kućni telefon.
Niti im je tada palo na pamet da će im za koju godinu baš taj mali aparat biti sredstvo za pronaći jedni druge po ovom našem danas tužno praznom Gradu i po ovo malo betula koje su još preživjele. Možda su upravo iz tog razloga ti vječni mladići Grada i nakon svih godina još uvijek spremni za skerac, za „malo bijelo presječeno“, pa i za napraviti dobar vic od naših slabosti i ovaj život učiniti podnošljivim.
… i prvi disco klub
U današnjim kafićima, betulama novog doba, čuje se jaka glazba, a od te glazbe ne čuje se ništa. Pa čeljad unutra ništa i ne priča. Samo šuti i klima glavom. I tipkaju poruke na mobitel. Dok sjede jedni pored drugih. U onim starim betulama pjesma bi se čula tek kad bi balica zapjevala. Nakon što bi se ismijali i ispričali.
A kad bi se obišle sve betule i učinio „put od križa“, krenulo se nakon „Višnjice“ pa pored nekadašnjeg Mljetskog podruma, u prvi dubrovački disko klub. Opet tu, u tom kvartu Grada, kad se iz Pracatove učini koji korak u Zuzorinu! Baš tako ulicu Cvijete Zuzorić i danas zove čeljad Grada. Ušlo bi se na prvi portun s lijeva, pa na gornji pjan, gdje je bila zapravo prva dubrovačka diskoteka, Omladinski dom „Pajo Čerović“, otvoren 1968. godine. Dom je radio samo vikendom i naravno tu su počeli s puštanjem glazbe i prvi dubrovački DJ; Vjeverica, Keco…
U toj zgradi, tada su živjele obitelji Violić, Mandić i još neki, pa im i nije bilo lako uz svu tu glazbu i viku mladih. Možda i iz tog razloga, već iduće godine diskoteka seli u tvrđavu Sveti Ivan, zapravo u Akvarij, te se tako i zove, „Aqvarius“. Moderno novo ime, u skladu s turizmom koji je već tad postajao naša osnovna privredna djelatnost.
Nakon potresa iz 1979. godine i velikih oštećenja iz te zgrade iselile su se i sve te obitelji, rekli su im privremeno, ali nikad se više tu nisu vratili. Nakon obnove tu se smjestio Zavod za obnovu i još neke službe od općih i državnih i kakvih sve interesa. To je tek dio tadašnjeg početka „humanog“ preseljenja čeljadi iz Grada na sve strane Dubrovnika. Uz lažno obećanje o povratku u Grad, koje se nije nikad odgodilo. Grad je već tada počeo polako postajati prazan i pust. I krenuo na svoj križni put s kojeg povratka na ono staro više nema.