Uvijek je roditeljstvo bilo zahtjevan ‘posao’. Međutim, s obzirom na sve izazove današnjice dojam je da je zaista izazovno danas odgojiti dijete što bi se reklo ‘kako’ spada. Iako su sve odgojne faze bitne stručnjaci nerijetko naglašavaju značaj onih ranijih. U okviru tjedna psihologije psihologinja Anita Milanović Lambeta održala je tako radionicu za roditelje djece predškolskog uzrasta u Obiteljskom centru DNŽ naziva ‘Neka tanka nit’, a na temu privrženosti i povezivanja. To je bio povod za naš razgovor.
Je li danas teže biti roditelj ili jednostavno drugačije?
U suvremenom društvu dominiraju vrijednosti poput učinkovitosti, konkurentnosti i stalne težnje za postizanjem ciljeva, često nauštrb odnosa iako je povezanost s drugima ključna za mentalno zdravlje i osjećaj dobrobiti. Sve to se odražava na međuljudske odnose i odgoj. Nadalje, živimo i u vremenu društvenih mreža i socijalne usporedbe, u kontekstu čega su, roditelji izloženi idealiziranim slikama roditeljstva. Današnji roditelji žive pod utjecajem rastućih vanjskih i unutrašnjih očekivanja vezanim uz postignuća djece, uspjeh u školi i izvannastavnim aktivnostima, što može stvoriti stresno okruženje za cijelu obitelj. Roditelji se nerijetko suočavaju s osjećajem krivnje, iscrpljenosti i nesigurnosti u vlastite roditeljske kompetencije. Nerijetko to roditelje usmjerava prema perfekcionizmu i konceptu intenzivnog roditeljstva što je izrazito emocionalno zahtjevno i vodi u roditeljsko sagorijevanje. Suvremeno društvo promovira individualizam pa suvremeni roditelj često ima manje podrške zajednice, siromašnije socijalno okruženje i češće se osjeća izolirano. Ako uzmemo u obzir da je ‘potrebno cijelo selo da se odgoji dijete’, suvremeni roditelj često ima izazov pronalaska tog ‘sela’. Uslijed informatizacije roditelji su i izloženi vrlo različitim, često oprečnim, informacijama iz raznih izvora o tome što je ispravan način odgoja djece ili koji je ispravan pristup nekom problemu. To stvara strah i stalnu tjeskobu da rade nešto pogrešno.
Roditelji su poprilično zbunjeni zbog kvantiteta, ali i oprečnog sadržaja informacija i savjeta. S jedne strane još uvijek se starije generacije zalažu za strog, autoritarni pristup, a s druge se potencira odgoj na bazi prijateljstva na relaciji roditelj – dijete. Ispravno bi bilo možda negdje između te dvije krajnosti?!
Autoritarni pristup nasuprot permisivnom koncepti su koji proizlaze iz Teorije roditeljskih stilova, koju je razvila psihologinja Diana Baumrind, a temelje se na promatranju roditeljskog ponašanja kroz dvije dimenzije; toplina i kontrola. Gledajući iz kuta te teorije niti jedan oba navedena dva stila nisu prikladna i kao posljedicu imaju niz poteškoća koje su se, kroz brojna istraživanja, uočila kod djece. Autoritarni pristup koji se često spominje kao dominantno prisutan ‘u stara vremena’, a podrazumijeva strogost u odgoju, fokusiranost na poslušnost djeteta, često postignutu na temelju straha, i disciplinske metode koje osiguravaju pokornost dok je emocionalna podrška slabo zastupljena. Permisivni odgoj se pripisuje roditeljima današnjice gdje je naglasak na toplini i podršci, ali izostaju granice dječjem ponašanju. Iako je ova teorija široko prihvaćena i još uvijek se koristi, postoje brojne zamjerke, a jedna od njih je da stavlja naglasak isključivo na ponašanje roditelja dok zanemaruje kontekst i osobine djeteta poput recimo temperamenta. Danas znamo da primjerice upravo temperament značajno utječe na dinamiku odnosa između roditelja i djeteta pa neki odgojni stil može biti dobar za jedno dijete, a izuzetno loš za drugo. U odgoju usmjerenom na psihološke potrebe djeteta, poželjne dimenzije roditeljstva su: roditeljska osobna uključenost, pružanje strukture i podržavanje autonomije.
Dojam je da je roditeljima danas najveći izazov postavljanje zdravih granica. Zašto je tome tako i koje bi savjete u tom pogledu dali?
Pružanje strukture i roditeljsko vođenje jedna je od osnovnih emocionalnih potreba djeteta i jedan od osnovnih dijelova gore spomenutog modela roditeljstva u najboljem interesu djeteta. Govoreći iz djetetove perspektive struktura, odnosno granice, pomažu djeci da se osjećaju sigurna. Razlozi zbog kojih je nekim roditeljima teško postavljati granice su vrlo kompleksni i višeslojni. Ako si u tom smislu dozvolimo pojednostavljivanje govoreći temeljem stručnog iskustva roditelji često pokazuju otpor granicama jer ih samo ime asocira na tradicionalni pristup gdje su se granice postavljale danas odbačenim metodama tjelesnog nasilja, posredstvom straha i posramljivanja, a nove načine nisu imali prilike naučiti. Nadalje, ‘moderno roditeljstvo’ se često, potpuno neopravdano, izjednačava s propustljivim gdje ne postoje ograničenja za dječje ponašanje. I konačno, ali vrlo prisutno, roditelji teško postavljaju granice ako se teško nose s neugodnim emocijama, djeteta i vlastitim, ili strahuju da će ograničenja narušiti odnos s djetetom.
Umjesto savjeta ja bih naglasila kako je najznačajniji čimbenik povezan s dobrobiti djeteta roditeljska spremnost na učenje i rad na sebi. Roditelji koji su otvoreni za učenje i osobni razvoj grade temelje za zdrav emocionalni razvoj djeteta. To ne znači da trebamo biti savršeni u ulozi roditelja nego jednostavno dovoljno svjesni da se prilagođavamo, učimo temeljem iskustva i njegujemo odnos temeljen na empatiji i međusobnom poštovanju.
U kojoj se mjeri privrženost između roditelja i na koji način odražava na djecu, onu predškolskog i svih ostalih uzrasta? Kako izazov privrženosti mogu prevladati razvedeni roditelji?
Privrženost između roditelja nije samo važna za njihov odnos nego je osnova emocionalnog razvoja djeteta. Narušeni odnosi roditelja bilo kroz sukobe, emocionalnu distancu i ili neprikladnu komunikaciju, mogu značajno utjecati na emocionalnu klimu obitelji i dobrobit djece. Osim što postaju model za strategije rješavanje problema i socijalnu interakcije utječu na emocionalnu regulaciju djeteta. U tom smislu posebno je izazovan razvod.Iako razvod sam po sebi nije prijetnja sigurnoj privrženosti, to je emocionalno intenzivan proces koji barem privremeno može poljuljati osjećaj sigurnosti kod djeteta pa je ključan način na koji roditelji upravljaju razvodom i kako i dalje, tijekom razvoda, odgovaraju na emocionalne potrebe djeteta. Od ogromne je važnosti mogućnost roditelja održati emocionalnu usklađenost i uzajamnu podršku djetetu tijekom i nakon razvoda. Zbog opterećenosti vlastitim procesima roditelji su tijekom razvoda nerijetko smanjeno emocionalno dostupni u odnosu na dijete što će utjecati na kvalitetu odnosa. Najveća prijetnja sigurnoj privrženosti ipak su intenzivni sukobi u prisutnosti djece, osobito ako uključuju agresiju, pa kao takvi imaju ozbiljan potencijal prouzročiti osjećaj straha i prijetnje kod djeteta i posljedično narušiti sigurnu privrženost. Gledajući kroz objektiv privrženosti razvedeni roditelji trebaju ponovno izgraditi siguran odnos sa svojom djecom u promijenjenim obiteljskim okolnostima, preusmjeriti svoj odnos s romantičnog na suroditeljski i gledati drugog roditelja iz te perspektive, kao majku ili oca svog djeteta i time kao važnog svom djetetu. Cilj je postizanje emocionalne sigurnosti u dva razdvojena doma, a preduvjet za to je uvažavanje drugog roditelja kao djetetu važne osobe i sloboda za dijete da zadrži odnos s oba roditelja.