Jako se radujem ponovnom nastupu u Gradu s mojim dragim kolegama mo. Ivanom Hutom i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom s kojima dulje od desetljeća njegujem intenzivnu suradnju. Dolazak u Dubrovnik i nastup u ovom prekrasnom ambijentu, uz poznata i draga lica kolega, za mene je svojevrsni duhovno-umjetnički balzam, a ovaj put pogotovo jer izvodimo kompozicije usko vezane upravo uz Dubrovnik – ističe nam Matija Meić, proslavljeni hrvatski bariton koji je večeras 31. kolovoza nastupao na koncertu s Dubrovačkim simfonijskim koncertom pod ravnanjem Ivana Huta. Riječ je o koncertu u sklopu još jednog izdanja Međunarodnog glazbenog festivala ‘Dubrovnik u pozno ljeto’.
Koncert se održavaO večeras u atriju Kneževa dvora od 21 sat
Na ovom ćete koncertu izvesti dva djela vezana uz Dubrovnik. Jedno je djelo dubrovačkog skladatelja Ivana Končića. Koliko je za Vas važno promovirati mlade hrvatske skladatelje?
Mislim da je iznimno važno na koncertima redovito izvoditi glazbu koja je nastala u zadnjih pedesetak godina, ne samo kako bismo prezentirali mlade skladatelje, nego i da bismo pokazali publici kako današnje vrijeme doživljavaju skladatelji. Suvremena umjetnička djela će u budućnosti služiti kao prozor u prošlost i pružiti slušateljima i izvođačima uvid u današnje situacije, a nama zapravo služi kao ogledalo u kojima se sami ogledamo. Naravno, bitno je ne samo izvesti djelo, tj. u pravo vrijeme odsvirati prave note ispravnim redoslijedom, nego i proniknuti u unutarnji svijet skladatelja u trenutku u kojem je skladao djelo. Zato se veselim suradnji s Ivanom Končićem i mo. Hutom i jedva čekam njihovim komentarima i idejama upotpuniti svoju interpretaciju Gavrana.
Drugo djelo vezano za Dubrovnik su Lapadski soneti, skladatelja Borisa Papandopula, nastalih na stihovima Iva Vojnovića. Koliko Vam je važno promovirati hrvatsku baštinu, kao i hrvatske skladatelje?
Ako su Vojnovićevi ‘Lapadski soneti’ fundamentalna lirika hrvatske moderne, i ako je Papandopulo jedan od eminentnih skladatelja 20. stoljeća s naših prostora, zasigurno je i djelo koje je nastalo sinergijom ta dva umjetnika iznimno vrijedno pažnje, koncentracije i ulaganja. Smatram da je upravo nevjerojatno da se od praizvedbe 1979. godine izvelo u cijelosti možda dva puta. U svojoj karijeri sam izvodio mnoga genijalna djela stranih autora i zapravo sam ljubomoran na pažnju koju su im posvetili prvenstveno njihovi sunarodnjaci, pa onda i cijeli svijet. Razina minucioznosti, ljubavi i gotovo opsesivne njege koju npr. Austrijanci posvećuju Mozartu ili Schubertu ide do te razine da su se razvile i razne ‘škole izvođenja’ dotičnih autora. Isto vijedi i za ostale velike ‘kulturne’ sile. Zato sam svjesno odlučio uložiti sličnu strast i principe u istraživanje i izvođenje hrvatskih autora, pogotovo kad se radi o djelima nastalim iz pera najboljih.
Upravo s našim orkestrom, kao i s dirigentom Ivanom Hutom, njegujete dugogodišnju suradnju, a u Gradu ste rado viđen gost. Osim suradnje s DSO-om, zbog čega Vam je Dubrovnik toliko blizak srcu?
Dubrovnik je jedan od kamena temeljaca kulture, umjetnosti, povijesti, jezika i samim time identiteta ovih prostora. Grad je za mene svojevrstan muzej u kojem se zbog nevjerojatne samostalnosti može osjetiti stoljetni identitet. Možda je to samo u mojoj mašti, ali kad god dođem u Dubrovnik osjetim svoje korijene i esenciju onog što mislim da me pokreće, iako moji pretci dolaze iz Zagreba, Ludbrega i Pirovca. Slično je s drugim hrvatskim gradovima, ali u Dubrovniku je puno intenzivnije, upravo zbog mnogih dolazaka, dugih šetnji, prekrasnog dijalekta i divnih ljudi koji strastveno žive povijest ovog jedinstvenog mjesta.
Nedavno ste nastupili na večeri opernih arija u Kneževom dvoru s drugim mladim hrvatskim kolegama. Što za Vas znači nastup u Kneževom dvoru? Možete li nam komentirati kako, po Vama, ‘diše’ dubrovačka publika?
Svaki nastup u Kneževom dvoru je za mene posebna svečanost, ne samo zbog povijesne važnosti, nego i zbog nevjerojatne lepeze umjetnika koji su u njemu nastupili. Izvesti najdraže operne arije i scene u tom povijesnom prostoru koji je izgledao gotovo identično kao danas stoljećima prije nego što su poznata djela operne literature napisana, čini me iznimno ponosnim na svoje korijene i identitet. S druge strane izvesti Gavrana Ivana Končića čija obitelj generacijama muzicira u Gradu, ili Lapadske sonete koji su napisani za gudački orkestar Umjetničke škole Luke Sorkočevića su za mene velika čast, ali i odgovornost.
Što smatrate inače važnim za dobru izvedbu?
Po meni je dobra izvedba sastavljena od biskvita, kreme, glazure i ukrasa. Biskvit – pronicanja u bit ili istinu djela pokušavajući proniknuti namjeru, stanje i kontekst u kojem je djelo stvoreno što zahtjeva nekad vrlo dug proces istraživanja o djelu i vježbanja te traženje tehničkih rješenja. Krema je vrlo često izvodilački aparat s kojim se djelo izvodi i koji kreira uvjete izvođenja djela. Sposobnosti, ideje i afiniteti sudionika su jako utjecajni na oblik finalnog proizvoda. Glazura je atmosfera pokusa i izvedbi koja se kreira odnosima među sudionicima i produkcijskog tima i jako se jasno očituje kod učestalih izvedbi kao recimo u kazalištu. Ako glazura nije zadovoljavajuća, izvođači dolaze na izvedbu u defanzivnom stavu i sigurno ne mogu otvoriti sve pore svoje umjetničke osobe. Ukras izvedbe je ambijent, kostimi, svjetla i svi ostali elementi koji se čine ‘mali’ u odnosu na biskvit ili kremu, ali su ponekad pokretački element cijele izvedbe.
Gdje Vas do kraja godine možemo vidjeti, na kojim nastupima? Imate li neke zanimljive nastupe u inozemstvu?
Do kraja kalendarske godine me očekuje prvo nastup sa Simfonijskim orkestrom Austrijskog radija u Beču s pjesmama Juliusa Bürgera, nastup sa Zagrebačkom filharmonijom u KDVL s djelima mojih najdražih skladatelja – Giuseppe Verdija i Borisa Papandopula, povratak na daske zagrebačkog HNK nakon šest godina i to u naslovnoj ulozi Verdijevog Rigoletta te nastupi u mom matičnom kazalištu u Münchenu gdje ću pjevati Puccinijeve ‘La Boheme’ (Marcello), Humperndickovu operu ‘Hänsel und Grätel’ (Vater Peter) te recital s kolegom tenorom Alexandros Tsilogiannisom pod nazivom ‘Prijatelji i suparnici’ na kojem ću praizvesti ciklus pjesama na stihove ‘Šiška Menčetića’ kojeg za mene sklada hvatski tenor i skladatelj Roko Radovan koji je dobro poznat dubrovačkoj publici.
Što je za Vas još i dalje ostalo neispunjeno u karijeri, što biste možda još htjeli postići?
Generalno, moj cilj je što više surađivati s ljudima koji me inspiriraju i izvoditi kvalitetna djela u divnim prostorim te ih dijeliti s publikom. Prošle sezone sam počeo dosta izvoditi uloge Giuseppe Verdija i Giacoma Puccinija, a volio bih se za neko vrijeme počastiti i pokojim Wagnerom. Meni je najdraže dijeliti scenu sa visoko kvalitetnim kolegama od kojih mogu učiti, i koji me inspiriraju. Takav je npr. bio nedavni nastup opernih arija i scena u Kneževom dvoru. U koncertnom repertoaru bih volio svake sezone izvesti nekoliko recitala uz klavir u kojima se mogu posvetiti minucioznom istraživanju u intimnijoj formi. Pogotovo bih volio nastaviti izvoditi i snimati djela hrvatskih skladatelja. • MP
Foto Vedran Levi