Ne treba skakati na prvu loptu, niti iz trenutnog zaključka izvlačiti konačni. Učimo malo i od drugih ljudi, sigurno ste čitali izdašne članke uz velike fotografije i podebljana slova, gdje gospođa investitorica poručuje da, bez obziran na ishod referenduma, golf će se graditi.
Može se upravo takvom logikom i takvim bezobrazlukom zaključiti obrnuto. Bez obzira što investitor govori, golf se neće graditi. Veliko je pitanje je li ovaj referendum uspio ili ne, ali je sigurno pokazao neke stvari koje inače nikad ne bi saznali u našim sve češćim i sve ozbiljnijim pitanjima što se to zapravo s Dubrovnikom i Hrvatskom događa.
Najprije, mi smo saznali da se bez velikog novca i velikog truda u nekoliko dana, ne znamo kojim putem, može izabrati glavni urednik naših tiskovina i naših važnih redakcija, da se mogu izabrati graditeljstva, investicije, zaštite prirode, gotovo cijela hrvatska Vlada. Da se može osvojiti ured gradonačelnika Dubrovnika u kojeg se ulazi i izlazi bez najave na porti, ili osvrtanja na tajnicu koja ispred vrata sjedi. Sve to može osoba koja kaže da će se Srđ graditi i golf na Srđu, bez obzira na referendum. To smo sad sigurno saznali i to je sada nešto u što se više ne treba sumnjati.
Veliko pitanje koje se sada odjekuje po Zagrebu, a vjerojatno i šire i po dijaspori je: „Zašto Dubrovčani nisu izašli na referendum u dovoljnom broju i odbili tu besmislicu, tu aroganciju, to osvajanje dubrovačkog prostora koji je jedini smisao cijelog ovog projekta?“. I golf koji je bezveze, i pesticidi koji su opasni, i Ombla koja može biti ugrožena, i prevelika apartmanizacija, sve su to činjenice koje u ovom projektu stoje. Međutim one nisu bitne. Bitno je da netko kupuje i osvaja hrvatski prostor, jer su poslagali svijest iz tog istog lobija iz kojeg dolaze ovi konkretni investitori da se za novce može sve kupiti. I dijete koje se još nije rodilo, i nacionalna blaga ljudi, i kulturna blaga nekih naroda, i njihov prostor. U tomu je bit i tomu ćemo se ili suprotstaviti ili nećemo, pa će biti kako će biti. Dubrovčani su nakon dugo vremena itekako osvjetlali demokratski obraz, jer su svi došli da izbore referendum i svi su glasovi kako treba. Čuvaju prostor i identitet svoga grada, vizualni, kulturni, razumski i svaki drugi. Ali netko kaže da je mali broj. Pa konačno smo dobili broj koliko ima Dubrovčana.
Mi se stalno pitamo što se događa u Dubrovniku, u kojem su loši dućani s kineskim suvenirima, u kojeg bauljaju rijeke bezveznih, odrpanih turista koji prođu kroz grad i to se zove turizam, u kojemu više nema velikih predstava, nema velikih događaja, koji nema velikih značajnih ljudi, ničega više! Pitam neki dan vašeg velikog Luku Paljetka, što on misli o Srđu? Odgovor je bio da nema dovoljno informacija. Katastrofa!
Dakle, Dubrovčana ima koliko ima, a tko su ovi drugi koji nisu došli? Prvo njih niti nema, jer to su prekupci i zakupci dubrovačkih kuća, koje su zaključane, pa ti na glasanje ni ne dolaze. A ovo što se naselilo u Dubrovnik samo da bi na njemu zarađivalo, da bi iz njega muzlo, premda nisu u njega nikad ništa uložili, tih ili nije briga ili su zbilja nasjeli da će lijepo moći navečer prati zahode u vilama dok se ovi spuste u Dubrovnik na večeru, ili će skupljati golf loptice. Dakle, to nisu Dubrovčani, oni samo tu sjede. Hoćete li se vi organizirati ili imati svoju udrugu koja će imati grad, žešće boriti i konkretnije, to je stvarno vaša stav. Ali referendum vam je otvorio oči za mnogo štotošta. Od korumpiranih medija, od političara za koje uopće ne znaš tko su oni, ne možeš ih nazvati čovjekom, a kamoli upravom grada Dubrovnika i osim ovih koji su naselili grad, zapravo ga ne vole, ne cijene i neće ga sačuvati, ostali su samo Dubrovčani. Nije to mali broj, pokušajte nešto napraviti!
Treba čestitati ljudima koji su unatoč bezočnim manipulacijama izišli na referendum u lijepom sunčanom danu, a nisu pošli na izlet negdje brodom ili na Srđ i tako dalje, i glasali su onako kako treba. Ništa se s onim referendumom koji je prošao ovako i onako, nije promijenilo. Prava borba tek predstoji, ona mora početi od početka. Kako je uopće knjižena zemlja vlasnicima koji nisu vlasnici pa su prodavali? Tko je prodao prvi komad Srđa i tako uveo gore karcinom i zagađuje cijeli Dubrovnik već par godina? Tko je ta ista osoba, mislim na Dubravku Šuicu, koja na dubrovačkoj televiziji neki dan govori da ne treba skupljati novce za most jer će platiti Europa? Valjda ona to kao europarlamentarka zna, razlučiti konačno tko je tko.
Mala grupa ljudi ako je čista, može napraviti čuda. Mi ćemo most sagraditi, bez obzira što je Aca Aleksandar Stanković doveo Prosperova Novaka, koji je nešto mljeo kao uvijek, jer on glumi intelektualca, a intelektualac nije i neće nikad biti jer za to nema ni mozga ni obrazovanja, i pustio ga da kaže da je torta u Dubrovniku banalizacija mosta. Kreten! Bezobraznik! Torta je poklon, torta je ljepota, torta je slatko, međusobno veselje, došli smo vam reći – 'skupili smo dva i pol metra i toliko smo vam bliže'. A da sazna koliko smo skupljali dan i noć, što bi onda rekao Prosperov Novak Aci Stankoviću? Mi se njih ne bojimo, mi ćemo njih pobijediti, i jedini jad ovoga referendumskog dana je što to nismo uspjeli ove nedjelje. Ali dolaze novi dani, nove nedjelje.
Neće biti golfa na Srđu, i sagradit ćemo najveći i najljepši most prema Dubrovniku jer je Dubrovnik to zaslužio. Oni koji meni kažu da 'što se bavimo Dubrovnikom koji je bogat, nek se bori sam?', a ja njima kažem onda ovako 'Dubrovnik je sve napravio dok je svijeta i vijeka, napravio je svoj grad, a nama je da gradimo mostove kako bi imali čast doći u njega barem na pet minuta'. Mi ćemo ga sačuvati, budite sigurni, kao što smo u ratu rekli 'nisu važni brodovi, niti naš život, važno je spasiti grad'. To razumije Sveti Vlaho najbolje, zato smo i donijeli vijenac od licitarskih srca, a Prosperov Novak će vjerojatno pitati je li kič ako su licitarska srca na svetom Vlahu. Nije to kič, kao što nisi znao ni što radi vrličko kolo u Beču. Licitarska srca su naš ponos, kao i Festa sv. Vlaha, jer su oni zajedno na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine. Kao što neki dan kaže afektirana Mani Gotovac, da nema više novca za kulturu, pa ćemo opet biti Mrduša Donja. Ta Mrduša Donja, ta narodna kultura, donijela nam je da budemo uz Kinu, drugi na svijetu po listi nematerijalne kulturne baštine. Takvih ćemo se riješiti, dobre ćemo skupiti i idemo u Dubrovnik, ništa nije izgubljeno, ovaj nam je referendum otvorio oči i uši i zato oprez i svaka čast onima koji su na njega izašli!