Prolaz na jugoistok – Žarko Dragojević

Umjetnik, glazbenik, PR-ovac, ponekad fotograf, a sada i pisac. Moj prijatelj Žarko puno je toga u jednoj osobi, a lista je zaista dugačka. Tu sam da napišem nešto o njegovom prvi­jencu, romanu Prolaz na jugoistok, koji sam pročitala uzduž i poprijeko, pa je teško više suditi. Moja pristranost sva­kako ne narušava činjenično stanje – ispred nas je jedna zaista dobra knjiga.
Roman obrađuje događanja deve­desetih godina prošlog stoljeća kroz prizmu 2009. i 2019. godine. Mladi istraživački novinar Filip na tragu je velikih otkrića koja će uzdrmati hrvat­sku političku scenu i na obalu mora izbaciti brojne kosture zaboravljene u vremenu. U toj ga misiji prekida iznenadna poruka, otmica, ubojstvo i nekoliko granica. Autor vješto pre­pliće prošlost i sadašnjost, s tek poko­jom projekcijom budućnosti.
Filip je u tih deset godina prešao puno granica, ali nikada one ljudske – rekao je to za sebe na jednoj od stra­nica. Čitavo to vrijeme nije znao gdje mu je obitelj, ni pamte li ga uopće. Nad glavom mu je tjeralica koja će nestati u bespućima jedinica i nula jedino ako uspije riješiti situaciju koja zamršena do samog vrha ili dna društva, ovisi tko čita. Neumorno radi, iščekujući povra­tak u Grad.
I da ne nastavljam o političkim temama u ovom tekstu, jer o njima ćete dovoljno pročitati u Žarkovom romanu, osvrnut ću se na Grad. U ovom je romanu on svetinja i prokletstvo. Sveti­nja čovjeku koji ga je pod okriljem noći napušta, svoj vrt, kuću, familiju i ljude, Grad koji pamti po sretnom djetinjstvu, Grad koji i dalje sanja. Prokletstvo je, s druge strane, očaj kojim ga promatra kako tone u ralje turizma, neplanirane gradnje, politikanstva, niskih strasti i loše glazbe.
U njega se i autor i protagonist kon­stantno vraćaju pa kao motiv izvire u mnogobrojnim Filipovim, možda Žar­kovim razmišljanjima, a mi ga gledamo kako se kroz svoje ljude bori s vlasti­tim demonima. Iako su neki Filipa već okarakterizirali noirovskim luzerom, ja bih ipak izbjegla teške optužbe. Noi­rovski jest, jer nitko nije bez grijeha, no luzer nije. U daljini Prizrena stekao je obitelj, poštovanje i prijatelje koji već u romanu dokazuju da bi za njega dali i svoj život.
Povratak i putovanje bit su cije­log romana. Kreće se radnja, kreće se Filip, kreće se život, nastavlja se poput rijeka koje živopisno opisuje na svojem putovanju. Uči nas neko­liko stvari, no možda najvažnija jest da nema dovoljno dubokog podruma, dovoljno široke tvrđave ni dovoljno prašnjave patine koja će sakriti istinu. Jer ona uvijek izlazi na vidjelo. U ovom je romanu istina pravi junak – noirov­ski, ali ne luzerski. Ova je istina bolna i teška, doslovce prekrivena smrću, no istovremeno je tako oslobađajuća da je i nama čitateljima nekako prozračnije kada do nje dođemo. Jer ne guše nas ni gradovi ni ceste, nego neiskrenost i pokvarene igre koje se odvijaju u zaku­lisju života koji živimo.
Ovaj roman ukazuje i na još neke stvari: novinarstvo je važno, glazba liječi dušu, pravda je dostižna, a ljubav zaista ne poznaje granice. Pa čak ni na ovoj našoj maloj sceni zvanoj Balkan. Bravo Žarko, nadamo se da je prvijenac zaista to – tek prvi u nizu.
Čitamo se!