Osnovna škola Montovjerna je san mnogih. Trideset godina se govorilo o njenoj gradnji. Ovo je prilika koja se rijetko dobiva. Cijeli proces radimo od početka i o nama ovisi koliko ćemo biti uspješni. Nadam se da ćemo ispuniti očekivanja – priča nam uzbuđeno profesorica geografije, Jasminka Nikolić s kojom smo se susreli u dječjem parku kod omiljene Žute škole. Krajem kolovoza, govori nam, dovršili su preseljenje, a od 1. rujna ona se službeno i odvojila od one lapadske u kojoj je pak naša sugovornica provela 24 godine radnog vijeka.
Jedinstvena prilika
-Intezivno smo se pripremali i za sve nas je ovo velik izazov. Početak nastave svake godine nosi pozitivno uzbuđenje. Sad su te sitne radosti pale u drugi plan zbog epidemioloških mjera. Njih se svi moramo pridržavati bile one nama drage ili ne. Svatko je odgovoran za sebe i ako krenemo od toga bit ćemo uspješni. Ja mjere vidim kao temelj za bolji rad u budućnosti. Spremni smo i nastojat ćemo da nastava što bezbolnije prođe – govori Nikolić kojoj, tvrdi, preseljenje u novi radni okoliš nije teško palo. Ipak, žali za nekim kolegama.
-Sklopila sam prijateljstva koja traju i danas. Jedna od njih je profesorica Engleskog jezika Maja Burmas Barović – sa sjetnim smješkom iznosi. Nedostajat će joj i Dulčićevo Sunce ispod kojeg su se o posebnim prilikama s učenicima rado okupljali. Lapadska škola, kaže, uvijek je bila posebna. Nekad najveća u županiji s preko tisuću učenika, imala je veliki kolektiv i zbornicu, a Jasminka Nikolić prošla je kroz sve njene novije transformacije – građevinske i one uprave. Organizacija nastave, donosi, u posljednje vrijeme bila je poprilično zahtjevna.
-Zadnje 3–4 godine su bile gužvovite. Kad su došli učenici i kolege iz Montovjerne, svi smo bili u jednoj zgradi, a dvije godine prije toga nadograđivali smo kat pa smo opet radili u skučenim prostorima – komentira. No, uz dobru volju i to su svladali. Za OŠ Lapad, dodaje, veže ju mnogo uspomena – lijepih i oni manje lijepih. Uvijek se pamte, naravno, ove prve. One su uglavnom vezane za učenike. Mogla bi, smije se, razmišljati tri dana jer je svaka generacija imala svoje osobitosti i šarm.
-Najviše mi je ipak ostala u sjećanju prva kojoj sam bila razrednica. Bili su osmi razred kad sam rodila prvu kćer pa su svi do jednoga došli u bolnicu u posjet. Sjećam se i prvog sata u lapadskoj školi. Imala sam osmi razred. Njihova razrednica me upozorila da im se ne smiijem ni nasmijati. Nije mi bilo jasno kako ću to napraviti, a oni su se preko klupe naginjali i gledali što imam na sebi. Skenirali su me. Ne pamtim kako sam ih pridobila, ali oduvijek sam s djecom imala dobar odnos – zaključuje Nikolić.
Od kad zna za sebe željela je biti profesorica geografije. Kao dijete po susjedstvu je ‘izigravala’ učiteljicu i ispitivala vršnjake. ‘To mi je bila životna želja. No, tada nisam znala da je bit učitelja dijeljenje, a to je danas ono što me najviše ispunja’, tumači. Osnovnu školu pohađala je u Ivana Gundulića u Gružu. Nakon, upisala se u Pedagošku školu pri Centru za obrazovanje i odgoj u Dubrovniku i kasnije studij geografije u Sarajevu. Zbog Domovinskog rata, međutim, na trećoj godini preselila se u Zagreb gdje i dovršila fakultet, a najprije se zaposlila u oraškoj OŠ Antuna Masle.
-Na jesen 1996. došla sam u OŠ Lapad. Ući prvi put u učionicu bio je izazov. Naravno, u početku čovjek misli da s učenicima odmah može biti prijatelj, ali s vremenom se stvorila granica pa smo počeli jedni druge uvažavati na drukčiji način. Najsretnija sam kad ih sretnem putem i oni danas za mnom viču ‘razrednice’. To su sad odrasli i ostvareni ljudi. Imam čak učenika koji su mi bili kolege. Nitko, doduše nije pošao mojim putem profesora geografije.
No, kako paralelno uz geogrrafiju imam satove astronomije, najveći pomoćnik u toj izvannastavnoj aktivnosti mi je upravo jedan bivši učenik i to smatram uspjehom – objašnjava profesorica Jasminka Nikolić. Za geografiju voli reći da je ona znanost koja proučava sve što nas okružuje. Ona je u svakom segmentu prirodne i društvene osnove. Cilj joj je učenike potaknuti da razmišljaju svojom glavom, a ne da nabrajaju određene činjenice. Svaku informaciju koju prime, kaže, propituju.
Osmijeh ne silazi s lica
-Lokalno gradivo im je najlakše, ali snalaženje na karti im baš ne ide. Jednom sam pitala gdje je Panonska nizina i pokazali su mi usred Jadranskog mora. Uvijek rečem sebi da ću početi zapisivati njihove bisere, ali uglavnom na to zaboravim – s dragosti ističe. Astronomiju je, čim je počela raditi, dobila kao dodatno zaduženje. Kao predmet je nije imala na fakultetu i sve je, naglašava, naučila sama. Tada kao sad sva literatura nije bila dostupna online. Današnja djeca sve mogu pronaći u par klikova te su uvijek žedna novog znanja.
-Bit nastave je izrada samostalnog rada u kojem oni proučavaju i mjere. On izgleda kao doktorska dizertacija te je točno po preporukama propisano kako bi trebao izgledati. Vrlo je težak s obzirom da se radi o učenicima osnovne škole, no smatram kako je to vrsta edukacije koja će im itekako pomoći u daljnjem školovanju. Iako u rasporedu stoji jednom tjedno, nalazimo se češće. Astronomija je orjentirana prema radu na terenu pa smo prije navečer odlazili na igralište škole promatrati zvijezde.
Ono je sad osvijetljeno pa uglavnom otiđemo u Uvalu Lapad prema hotelu Neptun gdje je mrak. U OŠ Lapad imali smo i teleskop, no on je postao sporedan otkad imate nebeske karte na mobitelu. Na početku svake školske godine učenike pitam o čemu žele više čuti i prema tome slažem program. Zanimljivo, prijašnje generacije voljele su priče. Današnje ne mare previše za mitove i legende. Oni se više bave konkretnim stvarima kao unutrašnjosti crne rupe ili zašto Pluton više nije planet – priča ova profesorica u OŠ Montovjerna.
Na izbornoj nastavi ne sudjeluju samo odlikaši, mada, govori, obično su oni najtemeljitiji u radu pa postižu najveće uspjehe. Prije dvije godine na državnom natjecanju tako su osvojili treće mjesto. Odmjeravajući znanje proputovali su dobar dio Lijepe naše. Posjetili su Mosor, Split, Lošinj, Rijeku, Slavonski Brod… U našem gradu, iznosi, nažalost astronomski klub nikad nije u potpunosti zaživio. Bilo je nekoliko pokušaja, no zanimanja sudionika ograničavala su ih u kontinuitetu rada pa klub sada postoji samo na papiru.
Nekoliko puta se i sama namjerila uključiti, no u tome su je spriječili posao i obitelj. Supruga je bivšeg gradskog vijećnika Ljubomira Nikolića te majka dviju djevojčica – srednjoškolke Mirte i petašice Mare. Bez obzira na obveze, tumači, i nakon više od dva desetljeća pedagoškog rada na posao – u učionicu, odlazi sa smješkom. Ipak, razočarana je što se mladi ljudi sve rjeđe odlučuju na profesorski poziv, a posljedice toga već se osjećaju. Sve češće susrećemo se s nedostatkom kadra i taj će problem u budućnosti biti sve izraženiji, mišljenja je.
-Društvo ne prepoznaje važnost naše profesije. Nemamo ravnopravni položaj kao ostale službe u javnom sektoru. To je pokazao i lanjski štrajk. Putem stipendija mlade bi trebalo poticati na daljnje školovanje. Istovremeno bi Grad, kao što nudi stanove liječnicima, to mogao napraviti i za nastavnike. Kad netko iz potpuno drugog dijela Hrvatske dođe ovdje živjeti sa svojom plaćom ne može podmiriti stanarinu – komentira Nikolić. Kao dovoljan motiv budućim kolegama za odabir ovog zvanja navodi osmijeh koji joj ne silazi s lica.
-Ja sam najsretnija u svom razredu. Njihov pogled vam govori sve – jeste li uspjeli u naumu ili ne. Upravo je to nedostatak online nastave. Vi isporučite materijale, ali nemate povratnu informaciju. Koliko god ona bila uspješna ili ne, činjenica je da su djeca društvena bića i mislim da su izgubili dio djetinjstva – iznosi. Kako bi očuvali njihovo, ali i svoje psiho-fizičko stanje, ističe, ključno je da u ovim oklonostima pokažemo odgovornost. U međuvremenu, uveseljava je pomisao na trenutke kada će s učenicama opet moći mjesecima na nastavi jesti čokoladu kojom su je oni za njen prošli rođendan ‘na tonama’ darovali.
Iz tiskanog izdanja od 9. rujna 2020.