Dubrovčanin Mario Uroš, izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i član Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo predstavio je Studiju potresne otpornosti bloka u gradskoj jezgri proteklog petka, koja je bila posljednji dio suradnje Zavoda za obnovu Dubrovnika i Građevinskog fakulteta. Profesor je komentirao za DuList aktualne teme vezane uz potrese u Turskoj i Siriji, probleme u gradnji na području Hrvatske, posebno na dubrovačkom području, kao i jesu li postojeći propisi odgovarajući za našu državu te što se može očekivati u slučaju da dođe do većeg potresa u Dubrovniku.
Kako komentirate nedavne potrese u Turskoj i Siriji, što je najveći problem na tom području?
U Turskoj se dogodilo više stvari koje su uzrokovale jednu veliku nesreću, preklopile su se. Najprije, kao glavni uzročnik tolikog razora je loša gradnja. Po izvještajima iz prethodnih potresa može se zaključiti da se vrlo slično dogodilo i ovdje, a to je da je kvaliteta materijala bila dosta loša, da kontrole proizvodnje i izgradnje nisu bile kako treba, zbog čega i jest trenutno ovakva strka u Turskoj oko građevinara. Nadalje, tipologija zgrada je drukčija nego kod nas. Uz to, tamo se mogu vidjeti armirano-betonski okviri koji su dosta vitki i tanki, a kada se to spoji s nekvalitetnom gradnjom, nekontrolom i štednjom na materijalu, dobijete zapravo jednu vrlo opasnu kombinaciju. Na kraju, dogodio se potres, koji je bio jači, bar po prvim izvještajima, nego što je predviđen za to područje. Sve ono što je bilo lošije i nekvalitetno napravljeno, u potresu se srušilo ili jako oštetilo. Da su zgrade bile napravljene kako treba, vjerojatno bi one i dalje bile oštećene, možda neke i teže, ali ne bi se rušile i ne bi ljudi stradavali kao što se sada to događa u Turskoj.
Kakva je hrvatska gradnja, a kakva gradnja dominira na dubrovačkom području?
U Hrvatskoj se još od prije, kada je krenuo u upotrebu armirani beton, koristio sustav zidova, što je iz kojekakvih razloga povoljnije, robusnija je gradnja, a to znači da čak i male pogreške u cijeloj izgradnji ne bi toliko značajno utjecale na kvalitetu građevine, kao što je to recimo kod okvira u Turskoj. Mi imamo omeđeno ziđe, što se u Dubrovniku i Dalmaciji pa gotovo redovito gradi. Već dulje vremena kod gradnje, čak i privatnih kuća, to se radi od omeđenog ziđa sa serklažima. U središnjoj Hrvatskoj je to bilo u malo lošijem stanju, budući da i nije bilo toliko potresa, pa smo onda vidjeli da su se i u Petrinji, kada su se dogodili potresi, zgrade koje su bile starije gradnje prilično oštetile. To ne znači da mi imamo idealnu gradnju, da je kod nas sve dobro. Kod nas su uglavnom stare zgrade. Vidite cijelu Dalmaciju i povijesne jezgre, urbane cjeline tih gradova su prilično stare i one itekako trebaju obnovu. To jesu ponovno sustavi zidova, ali to su sustavi zidova od običnoga ziđa, od kamena ili opeke, što samo po sebi nije toliko kvalitetno pri snažnom potresu. A i u povijesti su se događala kojekakva rušenja i stradavanja gradova u Dubrovniku, Makarskoj i nedavno u Crnoj Gori. Kada pitate kakva je gradnja, u zadnjih 30 godina ona je jako dobra. Tu se zapravo ne bi trebalo ništa dogoditi, ali problem su naše zgrade starije od tog razdoblja, od šezdesetih godina kada su se uveli propisi. Pitanje je što s njima, tako da bi trebalo i o njima razmišljati. A to nije zapravo uopće jednostavno jer je ogromni broj takvih zgrada, a sve su intervencije skupe. Međutim, kratkotrajno se može napraviti nešto relativno brzo i efikasno, a to je da se podigne svijest građana da ne rade rekonstrukcije ili adaptacije koje mogu prilično naštetiti njihovoj zgradi. Čak se i u velikim zgradama i neboderima to radi, ljudi nisu ni svjesni koliki problem stvaraju, a to može itekako loše utjecati na nosivost zgrade. I naravno, vrlo je važno održavanje zgrade. Održavanje i redoviti pregledi su propisani zakonom, ali njih se nitko ne pridržava. Bitno je održavati zgradu, kako bi bila što sigurnija.
Dakle, kod nas se, u slučaju velike trešnje, ne može dogoditi isto što i turskim građevinama?
Ne mislim da bi se dogodilo nešto slično i ne mislim da bi o tome bilo možda čak i pametno razgovarati u kontekstu ‘što bi bilo, kad bi bilo’. Potres kao u Turskoj se ne može dogoditi na našem području, bar prema predviđanjima seizmologa, jer takav sustav rasjeda nije pogodan za razvoj takve jačine potresa. U Turskoj imaju puno duže rasjede u kojima je akumulirana puno veća energija, tako da je maksimalni potres kakav se predviđa kod nas 7,1 ili 7,2 po Richteru. U slučaju da se ponovi tako snažni potres, bilo bi velike štete. Odličan je primjer potres iz Crne Gore koji je bio 7,1 po Richteru i vidjelo se što se dogodilo crnogorskim gradovima uz more, koliko je štete nastalo. Urušile su se pojedine kule, kuće i zgrade. Treba napomenuti kako su se u povijesnoj jezgri Dubrovnika ojačale zgrade. U slučaju da ništa nije napravljeno, mogli bismo zapravo očekivati vrlo slične posljedice kao one koje su bile u Crnoj Gori od potresa 1979. Gradnja je tipska, a zgrade su vrlo slične našima.
Na predstavljanju projekta obnove bloka 17 u povijesnoj jezgri naglasili ste kako je važno obnoviti zgrade, ne samo izvana, nego i iznutra. Stanovi su u privatnom vlasništvu, zbog čega je Zakonom onemogućena unutrašnja obnova. Hoće li se ići s izmjenom tog Zakona i poticati postavljanje zatega unutar stanova?
Iskreno bih volio da se to ne rješava Zakonom, iako bi bilo poželjno da to bude upisano u Zakon. Bilo bi idealno kada bi građani sami to prepoznali i da, kada im se ponudi određena obnova, a rijetkost je u svijetu ovo što se radi u Dubrovniku, sami prepoznaju kako je to dobra situacija da obnove svoju kuću i dopuste radnicima da naprave što je potrebno za obnovu. Malo će izgubiti svog komoditeta, ali to je kratkotrajna žrtva, no dugoročno je isplativo. Obnove su ozbiljni zahvati, no ljudima to možda nije toliko bitno. No, to se promijenilo nakon potresa u Petrinji i Zagrebu. U Zagrebu su, primjerice, ljudi ‘živnuli’ pa pitaju stručnjake i raspituju se kako osigurati i ojačati svoje zgrade. To je atmosfera u kojoj se može misliti o povećanju otpornosti cjelokupne zajednice.
Naglasili ste i važnost potrebe za povećanjem svijesti građana o potresima. Na koji način biste potaknuli svijest građana?
Kada ljudi čitaju i vide benefite, kada ih se educira i kad shvate da je obnova zapravo za njihovo dobro, onda je to puno lakša priča. Onda i oni puno lakše prihvaćaju neka rješenja i puno lakše ulaze u postupke ojačanja i rekonstrukcije. Svijest se može potaknuti na puno načina. Treba pričati o tome, educirati ljude pa i učenike u školama, koje se nalaze u seizmičkim aktivnim područjima. U školama Japana, Kalifornije, Novog Zelanda… Djecu pripremaju na potrese, kako bi znali ispravno reagirati i ne paničariti. Danas kada se kupuje nekretnina, malo tko će pitati koje je ona kvalitete gradnje. Nije bitno koliko je stara, nego je bitna pozicija i unutarnji prostor. Kvaliteta gradnje je trenutno nebitna, iako je to kontradiktorno samo po sebi. Kada se razgovara i ljude osvijesti o tome, oni su itekako zainteresirani za suradnju i voljni su napraviti nešto dobro za sebe. Prvo za sebe, a onda i za cijelu zajednicu.
Kakve propise ima Hrvatska kao članica Europske unije i hoće li te mjere spriječiti, u slučaju potresa, teška urušavanja i nesreće?
Propisi su svugdje jednaki na području Europske unije, s tim da Hrvatska ima dodatke – nacionalne anekse, kojima definiramo određene parametre. To su na razini sigurnosti jednaki propisi i za Hrvatsku, Grčku, Italiju i sve seizmički aktivne zemlje. Nisu to najstroži Zakoni, standard je jednak, a to je izrazito bitno i bitno je da su to dosta dobri i sigurni propisi, koji bi trebali spriječiti teška urušavanja i nesreće. Iako, u Turskoj su bili slični propisi, tako da nisu toliko bitni oni sami, koliko njihovo pridržavanje. Iskreno vjerujem i svjedok sam u dosta slučajeva da se kod nas poštuju propisi. Od projektanta, revidenta, nadzornog inženjera, izvođača, imate cijeli niz – odnosno lanac odgovornosti, koji je relativno kvalitetan. Važno je da se taj lanac poštuje i da se ne može dogoditi ovakvo nešto kao u Turskoj.
U Hrvatskoj se, dakle, pridržavaju navedenih Zakona, nije stanje kao u Turskoj, gdje se privode odgovorne osobe za neispravnu izgradnju zgrada?
Da, iako vjerojatno postoje određeni ekscesi i stavke koji nisu ispravni. Novija gradnja, ponavljam, nije uopće problematična kod nas, koliko zapravo povijesna kulturna građa te obiteljske kuće i zgrade, koje su starije od tog razdoblja.
POSLIJE SREDNJE U GRADU
Fakultetsko obrazovanje i rad u Zagrebu
—Poslije srednje škole u Dubrovniku, završio sam Pomorsko-tehničku školu, smjer elektrotehnika, otišao sam u Zagreb na studij. Diplomirao sam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i ostao pri završetku studija raditi na tom istom fakultetu kao asistent, zatim je krenula docentura, pa i profesorsko zvanje – istaknuo je Mario Uroš.
Objavljeno u tiskanom izdanju 15. veljače 2023.