Josip Žmikić neobična je dubrovačka ‘sorta’. Ovaj 31-godišnjak već devet godina predava informatiku u Ekonomskoj i trgovačkoj školi, a paralelno s time privatni je poduzetnik u svijetu IT-a. Kako stiže oboje, što ga drži u školi, koji mu je bio najstresniji, a koji najteži trenutak otkrio je u razgovoru za DuList.
Kako ste počeli raditi u Ekonomskoj i trgovačkoj školi?
Na Sveučilištu u Dubrovniku sam studirao Računarstvo, a nakon završene tri godine kao prvostupnik javio sam se na oglas za posao za profesora informatike. Tada nisam imao magisterij i zato su svakih šest mjeseci raspisivali novi natječaj. Nitko se nije javljao osim mene jer profesora informatike nedostaje i tako sam i ostao. Nakon magisterija sam morao položiti i pedagošku skupinu predmeta, to sam riješio u Sisku, a nakon toga je uslijedio državni ispit.
A devet godina kasnije?
Isto mjesto, drugi učenici, a nažalost isto gradivo.
Kako je to moguće?
Pa gradivo se ne mijenja i mi tako još uvijek moramo objašnjavati što je nisu vidjela. Na internetu im moram tražiti što su to diskete i video kasete. magnetska traka iako je djeca nikad nisu vidjela. Na internetu im moram tražiti što su to diskete i video kasete.
Koja je svrha toga?
Kurikulum se nije mijenjao valjda od 90-ih i ne prati nove tehnologije.
Koliko vi tu imate slobode mijenjati nastavni plan i program da ne gubite vrijeme na gluposti?
Mi sve to obradimo, ali na neki zanimljiviji način. Ja im pričam kako sam na Commodoru 64 igrao igrice na kazetama. Svoj sat organiziram kako znam najbolje, ali kostura se moram držati.
Jeste li za uvođenje informatike kao obveznog predmeta?
Uveo bih je kao obvezni predmet od prvog razreda osnovne škole. Realno gledano, roditelji najlakše djecu ‘ušutkaju’ na kavi tako da im daju mobitel u ruke. Dijete zna i otključati mobitel i upaliti svoju najdražu igricu. Kad su već spojeni s IT-ijem od malih nogu, zašto ih ne osposobiti za nešto drugo osim Facebooka i sličnih aplikacija.
Susrećete li se danas s više djece koja imaju naprednije znanje u odnosu recimo kada ste vi bili osnovna ili srednja škola?
Još uvijek je slična situacija, par učenika imaju malo ‘jače’ znanje o programiranju i općenito informatici. Za to treba imati apstraktan način razmišljanja, a to vuče korjenje u matematiku i neke druge predmete. Treba djecu poticati u tom pravcu od ranih dana jer oni relativno kasno rade programiranje kroz predmet informatike.
Koliko je uopće moguće uvesti informatiku kao obvezni predmet s obzirom na nedostatak kadra?
Na razini Hrvatske fali kadar, ali puno veći problem bi bio tko bi predavao u manjim sredinama nego u gradovima. Netko iz IT sektora teško da bi prešao u školstvo za novce koje se nude.
Vi to ipak kombinirate, kako stižete?
Pa malo spavam (smijeh)!
Sa svojih 25 godina krenuli ste u samostalne vode kao poduzetnik, koje su okolnosti dovele do toga?
Imao sam višak slobodnog vremena, a tijekom tog ljeta mi je bio otkazan ugovor na par mjeseci. Tad sam počeo s programiranjem i tako je do danas. U Dubrovniku najčešće radim s tvrtkama vezanim za turizam, od ugostiteljstva pa dalje, a imamo i klijente iz Zagreba, ali i Australije.
Kako ste se tako mladi uspjeli proširiti do Australije?
Treba biti uporan i imati dobru volju i znanje. Kad se jednom dokažeš klijenti se sami vraćaju i zovu.
Koliko dugo mislite da ćete izdržati tempo paralelnog posla. Tu je devet godina škole i četiri godine privatne tvrtke?
Koliko god budem mogao tako ću i raditi. Sve ovisi o stopi rasta posla, ali i obvezama u školi.
Kako bi opisali stupanj informatičkog obrazovanja u današnje djece?
Sve je to njima dosta relativno strano jer je informatika izborna tako da dosta njih nema znanja kako to funkcionira. Ali svima se to da objasniti, željni su znanja, ali im morate znati pristupiti. Mi ćemo u školi ove godine imati radionicu kroz 62 sata nekakvih osnova kako napraviti svoju web stranicu. Zasada imamo 15-ak prijavljenih raznih godina.
Može li se prijaviti netko izvan Ekonomske i Trgovačke škole?
Što se mene tiče naravno.
Kakav je osjećaj bio s titulom prvostupnika ući ponovno u srednju školu? Niste bili puno stariji od učenika viših razreda?
Moj prvi sat je bio s trećašima i bilo je grozno. Strašno. Na to te nitko ne pripremi. Nakon tog sata sam rekao da dajem otkaz i da to ne mogu raditi, ali evo devet godina kasnije još sam tamo. Ušao sam u razred, nikoga ne znate, oni ne znaju vas. Gledate se međusobno, nitko ne zna koja su pravila igre. Sjećam se da sam otvorio onaj dnevnik, a djeca su mi pojašnjavala gdje što trebam upisati. Kasnije sve to ipak ide svojim tokom, naučite sve o njima. Zahvalan je to posao jer ih možete ispratiti i vidjeti kako se snalaze kroz život. Dan danas mi se često jave bivši učenici, naročito generacija kojoj sam bio razrednik. Dolaze mi u školu na instrukcije pred ispite. Gledajte kao profesor ja njih i odgajam. I mama sam im i tata, znam tko koga voli i ne voli, koga je ostavila cura, kome je momak grozan. Tu su pitanja je li mi ova košulja dobra, mogu li u ovome vanka….Ima tu svega, a najbitnije mi je da imam dobru komunikaciju s njima.
Koji bi trenutak izdvojili kao jedan od ljepših u ovih devet godina?
Ne znam koliko je bio lijep, ali najupečatljivija je vjerojatno bila prva ekskurzija. Kad sam se vratio jedno tjedan dana sam još brojao od 1 do 22 da se uvjerim da su svi na broju. Po povratku sam prespavao 18 sati u komadu.
A najteži trenutak?
Najveći stres mi je bio stručni ispit u Splitu. Druga okolina pred učenicima koje nikada nisi vidio i ispitivačima u zadnjoj klupi. Ako se prođe taj stručni dio ide se na usmeni ispit gdje odgovaraš Sabor, Ustav i Zakone i pedagošku tematiku. Razumijem da mora biti nekakva kontrola jesi li u stanju odraditi taj posao, ali na ovaj način to je bio jedan nepotrebni stres.
Kao mladi poduzetnik koji se ne bavi izravno turizmom, koliko se u ovom gradu može uspjeti izvan turističkih djelatnosti?
Kod nas je IT usko povezan s turizmom. Cijeli grad živi od turizma i mi radimo informatička rješenja za njih. Dok god ima turizma bite će nam dobro.
Koje je najmučnije iskustvo koje ste imali od trenutka kad ste odlučili otvoriti tvrtku do izdavanja prvog računa?
Najgore mi je bilo to što nisam ništa znao i nije me imao nitko informirati. Nije postojalo neko mjesto gdje sam ja mogao poći tražiti savjet vezano za otvaranje tvrtke gdje su mi mogli sve reći na jednom mjestu. Od knjigovođe do čestih izmjena zakona, a tu je naravno i činjenica da si ‘gurnut’ u ekonomiju, a to nikad nisi pretjerano izučavao. Porez, prirez, što je dobit, zašto ja to plaćam, kako to funkcionira. Ima puno učenja stvari koje nemaju veze sa tvojom strukom samo da bi funkcionirao s ove strane zakona.
Koliko vam je trebalo da to sve usvojite?
Ja još uvijek učim sve to, cijeli posao osovljavam na noge i nakon četiri godine (smijeh)