Dugogodišnji profesor u osnovnoj školi Lapad glazbeni pedagog i glazbenik Frano Pavlović naš je sugrađanin koji u svom radu s djecom pomaže mladima da pronađu svoj kreativni put i ostvare vlastite umjetničke potencijale.
Na ležernoj nedjeljnoj kavi profesor Pavlović je s nama podijelio što ga muči u radu s mladima danas, kako je nastao bend Dapal te koja su rješenja glazbene scene u Dubrovniku.
Trenutno najdugovječniji projekt kojeg ste započeli je svakako školski bend Dapal. Kako je sve krenulo?
Dapal je proživio više generacija, a kako i sami imate priliku vidjeti mnogi glazbenici baš iz tog benda danas su dio hrvatske scene. Sve je počelo prije nekih 12 godina. U to vrijeme ravnateljica oš Lapad bila je Dijana Rezo. Kako sam bio član školskog odbora, jednog me ljeta pozvala na razgovor s predstavnicima Grada. U tijeku su bile obnove škola te su nas iz Grada na čelu s Mihom Katičićem zvali kako bi bilo idealno uložiti u neki projekt ili radionice. Predložio sam kako bi bilo genijalno da škola dobije svoj bend što je bio moj dugogodišnji san za koji se nije moglo pronaći novac. Tada sam mislio da je još jedan političar u nizu koji samo kaže ‘pošaljite nam specifikacije’ pa onda projekt zaživi za 10 godina. No, na moje iznenađenje u roku od mjesec dana predavanje mi je prekinula spremačica koja mi je rekla ‘Frano, neki kamion je došao, kaže da su ti donijeli instrumente’. U potpunosti sam zaboravio na to, a došlo je sve što sam zatražio. Treba naglasiti kako da nije bilo gospara Katičića tko zna bi li ova škola iznjedrila toliko dobrih i kvalitetnih glazbenika. Dobili smo opremu za bend i 20 potpuno novih mandolina. Tada je stvarno predivno bilo čuti i vidjeti svu tu djecu kako se bave glazbom i uživaju u tome. Nažalost to danas nije više tako, ali svu opremu koju smo tada dobili očuvali smo u savršenom stanju ovih 12 godina.
Kažete da nije tako danas. Što mislite zašto se situacija promijenila?
Smatram da je najveći problem škola u smjenama i općenito program po kojem djeca idu na nastavu. Na primjer, Lapadska škola je nedavno nadograđena, a opet ne može osigurati jednosmjensku nastavu djeci. To je ono što im najviše šteti. Ako dijete nešto trenira i ide u školu pa to jadno dijete se digne rano, uči pa ide u školu do 19, 20 sati i onda bi se iza svega toga još trebali baviti glazbom ili nečim? To je nemoguće. Djeca stoje do 20 sati u školama i onda te zadnje sate, kada su nakon cijelog dana iscrpljeni, pišu testove i ispitivaju ih. To je teško za odraditi odraslom čovjeku, a kamoli djetetu u osnovnoj školi. I kako će se onda djeca u ovo ‘moderno’ doba baviti glazbom? Jednostavno nemaju ni vremena ni snage.
No, da se vratimo na prvu postavu Dapala, baš ta generacija iznjedrila je dobre glazbenike, zar ne?
Upravo tako, pa naš prvi pjevač u bendu bio je Vedran Ljubenko kojeg svaki vikend možete vidjeti na TV-u. Iz svake generacije Dapala mogu se izdvojiti budući vrhunski glazbenici. Sada smo na šestoj i sadašnja postava benda oduševljava gdje god se pojavi. Gitarist prve postave Glasnović i bubnjar Zajec su toliko kompletni glazbenici da mogu zasvirati bez imalo zadrške u bilo kojem bendu u Hrvatskoj. Lapadsku školu je prošla i Doris Kosović, koju sada znate iz Silentea kao pjevačicu s nevjerojatnim glasom i scenskim nastupom. To je ujedno ono što nedostaje današnjim pjevačima i pjevačicama.
Kako to mislite? Pa Hrvatska ima brojne vrhunske glazbene zvijezde?
Da, ali evo vam dobar primjer dočeka Nove godine. Nina Badrić je neosporivo vrhunska pjevačica, ali ne zna animirati publiku. Kad sam čuo da je na pozornici počela pričati o svojoj haljini, pošao sam doma. S druge strane, djeca koja su prošla Dapal i uistinu se bavila glazbom, to su odmah shvatila. Vedran se na prvom nastupu toliko bacao po pozornici da je sam mogao posramiti cijeli bend AC/DC. Dolores može podići cijelu publiku na noge jednim stihom i to je nešto što nedostaje u glazbi, ali i među mladima. Ta vatra i energija da se skače i luduje. Mladi su danas bez tog žara što je šteta jer su mnogi među njima, pogotovo u Dubrovniku, potencijalno vrhunski glazbenici.
Možete li izvući srž tog problema?
Novac, kao i uvijek. Premalo se ulaže u škole i glazbene programe. Djeca ne samo da nemaju kad, već i kad pronađu vremena, nemaju gdje vježbati. Škole su pretrpane, nema slobodnih učionica. Grad nema prostora za dati na raspolaganje, a ovo malo što udruge imaju svakako nisu mjesta za djecu od 12 godina. Posljednja suradnja je s Udrugom mladih Orlando. Nisam baš zadovoljan s tim, jer sama zgrada predstavlja sigurnosnu opasnost. Ne mislim da je Udruga loša, ali dok se situacija ne popravi mislim da to nije mjesto za djecu. Dobar primjer je trenutna postava Dapala. Oni su prošli sa mnom preko 140 proba godišnje, a sada možda odrade četiri mjesečno. To je prava šteta jer su nevjerojatni talenti koji sada stagniraju jer nemaju kad i gdje vježbati.
Ipak, oduševili su i publiku van granica?
Istina. Na našem posljednjem putovanju nastupali su kao predgrupa na nekoliko koncerata u Frankfurtu. Govorimo o profesionalnim pozornicama, tisućama ljudi u publici i vrhunskoj opremi. Imali su malu tremu, ali kad su zasvirali, sve je to nestalo. O tome koliko su stvarno bili dobri, reći ću vam samo da su nakon prvog nastupa djeci pristupili menadžeri i agenti. Za njih je bio pravi šok kada su saznali da neki članovi benda s 12 godina pariraju vrhunskim glazbenicima. To je bilo jedno veliko iskustvo za djecu i drago mi je da su imali barem priliku osjetiti kako je to nastupati kao profesionalac.
Nešto ranije spomenuli ste kako i turizam ima svoje prste u tome što se mladi ne bave glazbom?
Točno tako! U Dubrovniku je sezona jako produžena. Dakle radnici rade ne samo dva mjeseca više nego i preko pola godine. Tako se dogodi da jedan vrhunski mladi gitarist Senko Čustović provede pet mjeseci godišnje na Lopudu s gvantjerom u ruci umjesto gitare. A zašto? Jer su novci dobri, jer je teško živjeti u Hrvatskoj i više se zaradi noseći gvantjeru nego ‘tamburajući po instrumentima.
Oduvijek ste bili roker, je li vam to stvaralo probleme u mladosti?
Naravno, i to probleme kakve mladi danas ne mogu zamisliti. Svaka školska godina bi mi započinjala s jedinicom u zalaganju. Bez pitanja bih dobio jedinicu samo zato što sam imao dugu kosu. To je još ništa jer je u ta vremena bilo je opasno šetati se gradom kao dijete duge kose. Sa sobom sam ponekad nosio i nož koji mi je za zaštitu kupio otac u slučajima kada bih negdje morao ići sam. To je bila stvarnost, ljude koji su bili drukčiji se isključivalo iz društva, bacalo ih se u more, tuklo ih se i napadalo. Iskreno me kao klinca bilo strah šetati s curom, jer sam ja bio taj čudni dugokosi roker. Djeci je danas puno lakše i to je dobro. Lijepo je vidjeti da danas nisu preživjele te ružne navike u društvu. Sve to radi duge kose, a najironičnije je bilo što su hodnici u školama bili prekriveni slikama ljudi duge kose. Mozart, Paganini, Bach… i njih se smatralo velikanima glazbe, a malom Franu zbog kose – jedinica (smijeh)!
Nekad davno imali ste i svoj bend, možete li nešto o njemu reći?
To je bilo davne 1965. i bend se zvao ‘Dijamanti’. Tada nije bilo električnih gitara i opreme. Imali smo akustične, vrlo stare gitare i vatrogasne bubnjeve. U izlogu jedne knjižare pojavilo pravo čudo, električna gitara tvrtke ‘Melodija’. To je bilo neviđeno i stvarali su se redovi pred tim izlogom samo kako bismo je vidjeli. Bilo je to vrijeme socijalizma i u Mostaru su tada do glazbenih instrumenata preko granice mogla doći samo djeca vojnih lica. Bregović, članovi Indexa i brojni drugi, sve su to bili moji kolege s faksa koji su na račun svojih roditelja mogli imati instrumente i baviti se glazbom. Ja sam bio sin vozača šlepera što također nije bilo loše jer je on nekada znao prokrijumčariti preko granice neke stvari koje su nam trebale. Jednu električnu gitaru poput one u izlogu smo mi u bendu uspjeli kupiti. Druga gitara je bila starinska gitara moje majke koja je bila ručno rađena. Mi smo je cijelu izbušili i skoro ‘uništili’ jer smo na nju postavljali magnete i zvučnike kako bi dobili gitaru koju možemo spojiti na pojačalo. Mislim da mi majka nije nikad oprostila što smo od te gitare napravili (smijeh). Jedan od članova je bio električar i kad bi on sve to pospojio, nastao bi bend. Tada su nam izviđači Mostara dali svoj prostor za vježbu i tu smo održavali probe.