Iako je još uvijek neizvjesna sudbina posljednje dubrovačke tvornice, Tvornice ugljenografitnih proizvoda – TUP, njena je prodaja izazvala veliko zanimanje dubrovačke javnosti. Posebno poduzetnika i udruga, zapravo najmoprimaca u TUP-u, koji smatraju kako je riječ o previše važnom prostoru koji se treba sačuvati. Dok se čeka konkretniji stav Gradske uprave, s kojom su se najmoprimci sastali, odlučili smo se prisjetiti i ostalih industrijskih pogona, koji su većim dijelom bili smješteni također na predjelu Gruža – ‘Radeljević’, ‘Dubravka’, ‘Dalmacijabilje’, ‘Jugoplastika’…
‘Jačanjem industrije i ekspanzijom turizma sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. dolazi do naglog porasta broja stanovnika te se Dubrovnik intenzivno i neplanski širi. Područje Gruža se, obzirom na blizinu luke pretvara u industrijsko-poslovnu zonu gradnjom proizvodnog pogona Tvornice ugljenografitnih proizvoda, tvornice boja i lakova, Tvornice za preradu ulja ‘Radeljević’ i Poduzeća za preradu i promet ljekovitim biljem ‘Dalmacijabilje’,’ iznosi se u Urbanističkom planu uređenja Radeljević Libertas. Također se navodi kako se dinamičan urbani razvoj predjela nastavlja i u novije vrijeme, nakon Domovinskog rata. Procesi uvjetovani promjenama vlasničke strukture i općedruštvenih prilika doveli su do ukidanja većine industrijskih pogona, preoblikovanja i prenamjene postojećih građevina u velike trgovačke centre, banke, urede lokalne i državne uprave…
Od tvornice do disco kluba
Međutim, baš poput prostora posljednje dubrovačke tvornice, koja datira iz 1953. godine, novoj svrsi još uvijek nisu privedeni ni prostori ‘Radeljevića’ pa ni tvornice boje i lakova ‘Dubravka’. Za tvornicu boja i lakova ‘Dubravka’ se u bespućima Interneta ne može pronaći previše podataka. Poznato je tek kako je jedan od inicijatora njenog osnutka bio brodovlasnik Federiko Glavić, jedan od najznačajnijih Dubrovčana u suvremenoj povijesti grada. Na portalu Hrvatske tehničke baštine može se pak pročitati kako je Dubravka u Gružu osnovana 1924. godine. Proizvodila je boje i lakove, napose za podvodnu zaštitu brodova, firnis, kitove, razrjeđivače i druge kemijske proizvode. Privatizirana je 1990-ih kao Astra-Dubravka. Godine 2011. u vlasništvo ulazi PGM Ragusa. Jedno kratko vrijeme prostori nekadašnje tvornice bili su mjesto noćnih zabava budući da je u njima djelovao Factory klub. Zanimljivo je kako se uz ‘Dubravku’ vezuje i pojam ‘dubrovačko zelena’. Riječ je naravno o boji, za koju se u najavi izložbe Grupe ABS pod nazivom ‘Dubrovačko zelena’ iz 2019. godine navodi kako se uz genezu ove boje vežu razne priče poput one da je boja dobra propaganda propale Tvornice boja Dubravka. Ona je, piše dalje, nakon propasti posla s proizvodnjom boje za brodsku industriju započela proizvodnju vezujući svoj novi proi zvod uz priču o tradicionalnoj zelenoj boji dubrovačkih persijana.
— Svi se slažu da su oni znali dobro zamiješati tu boju. U smislu industrijske proizvodnje, stvaranja tržišta za vlastitu robu i popratnog procesa brendiranja, zvuči logično da je to početak povijesti boje – istaknuto je između ostaloga u najavi ove izložbe.
Danas je prostor propale tvornice u vlasništvu tvrtke Beta nekretnine, koja ima u planu graditi visoku samostojeću građevinu poslovno-stambene namjene. Lokacijska dozvola je izdana, a kako nam navode iz Grada Dubrovnika ‘postupak izdavanja građevinske dozvole nakon ishođenja lokacijske dozvole za gradnju na k.č.br. 2317 k.o. Dubrovnik (prostor bivše tvornice Astra Dubravka) je u tijeku.
Srušen simbol industrijalizacije
Gradnja se trebala već davnih godina dogoditi i na prostoru još jedne propale tvornice. Riječ je o tvornici ulja ‘Radeljević’, čiji je simbol nekoć bio 40 metara visok cigleni tvornički dimnjak iz 1928. godine. No, od 2005. krenulo se s uklanjanjem industrijskih postrojenja nekadašnje tvornice, a srušen je i dimnjak.
Inače, jezgru ove tvornice čini ljetnikovac Bassegli-Gozze, čiji posjed, prema podatcima iz UPU-a Radeljević- Libertas, od početka trećeg desetljeća 20. stoljeća preuzima ‘Prvo dalmatinsko trgovačko društvo’. Ono je osnovano 1907. godine i bavilo se agenturnim, komisionarskim i otpremničkim poslovima, kupovinom i prodajom robe. Društvo se od 1925. godine počelo baviti i ekstrakcijom ulja (iz komina, pomoću trikloretilena). Nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih i šezdesetih godina, posjed postaje društveno vlasništvo i naziva se Tvornica ulja ‘Radeljević’.
Nakon Domovinskog rata i društvenih promjena tvornica prestaje s radom i posjed prelazi u privatno vlasništvo. Sukladno planiranoj prenamjeni prostora, od 2005. godine pristupa se postupnom uklanjanju industrijskih i skladišnih zgrada i postrojenja. Iako se radilo o arhitekturi utilitarnog karaktera, uglavnom minimalne estetske vrijednosti, treba ipak naglasiti da se rušenju pristupilo bez pravog sagledavanja i valorizacije postojećih struktura u urbanom kontekstu. Pri tom se prvenstveno misli na rušenje 40 metara visokog ciglenog tvorničkog dimnjaka, iz 1928. godine, projektiranog i građenog od strane specijalizirane bečke tvrtke Alfons Custodis. Građevina je bila uočljivi orijentir, landmark u slici Guža, simbol industrijalizacije 20. stoljeća te je njeno zadržavanje moglo jedino pridonijeti kvaliteti prostora, bez obzira na buduću namjenu, ističe se u Urbanističkom planu uređenja ovog prostora. Inače, upravna zgrada Prvog dalmatinskog trgovačkog društva sagrađena je 1923. godine po projektu ing. Ivana Juričevića te je primjer reprezentativne poslovne zgrade prve četvrtine 20. stoljeća, oblikovane u duhu kasnog historicizma. Na prostoru nekadašnjeg Radeljevića trebao se realizirati 90 milijuna eura vrijedan projekt poslovno-stambenog kompleksa, no ‘dubrovački Manhattan’ zapeo je u vlasničkim pretumbavanjima tvrtke IGH.
Duhanska stanica, Dalmacijabilje, Jugoplastika…
Zanimljivo je istaknuti i kako se krajem 19. stoljeća na sjevernoj strani Gruškoga polja gradi Upravna zgrada Duhanske stanice zajedno sa zgradom za skladištenje duhana. Godine 1937. izgradnjom nove zgrade zaokružio se kompleks posjeda Duhanskog ureda u Gružu, tada Uprave državnog monopola. Uz Duhansku stanicu u Gruškom polju izgrađena je i zgrada ‘Dalmacijabilja’. Prema podatcima iz konzervatorske podloge za kontaktnu zonu Dubrovnika, ona je služila za skladištenje, doradu i pakiranje ljekovitog i aromatskog bilja s upravom i laboratorijem. Zanimljivo je spomenuti kako je tvornica za otkup i preradu bilja Dalmacijabilje Dubrovnik 1969. godine pripojena Saponiji.
Na mjestu današnjeg hotela Ivka šivala se odjeća i tekstil. Riječ je o pogonu Jugoplastike, koja je u Dubrovniku u konfekciji zapošljavala 300 radnika. Inače, Jugoplastika je nekadašnji dalmatinski privredni div osnovan 1952. godine kao društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvod. Na svom je vrhuncu zapošljavala skoro 13 tisuća radnika.
Nekadašnji dubrovački industrijski pogoni već odavno su prešli u privatno vlasništvo. Zbog izuzetno atraktivnih lokacija u poslovnom centru grada na njihovim je zemljištima planirana poslovno-stambena izgradnja. Kao posljednji stup obrane ostao je dakle TUP.
— TUP je prevažan jer prostora u Dubrovniku više nema. Da se pitanje TUP-a povlačilo prije 20 godina, onda bismo rekli da imamo prostora u Radeljeviću ili tvornici boja i lakova, ali sada smo došli do točke da dalje nema. I mi i Grad se nadamo da ćemo uspjeti doći do nekog rješenja – poručio je za DuList prošlog tjedna Krešimir Glavinić ispred Muzeja crvene povijesti. • AFR
Objavljeno u tiskanom izdanju 29. rujna 2021. godine.