„Onaj tko zna plivat, i pored fundavanja pliva naprijed“, Miljenko Bratoš.
(Poruka Sekretara SNO Općine Dubrovnik Miljenka Bratoša COB-u Dubrovnik uz pohvalu koju je Centar za obavješćivanje za svoju djelatnost dobio 21. listopada 1991. od zapovjednika 6. Operativne zone Split; Zbirka Dokumenata Muzeja)
Vrijeme nakon demokratskih promjena i uspješno okončanih višestranačkih izbora 1990. u Hrvatskoj, a posebno zbivanja u prvoj polovici 1991., u predvečerje izbijanja velikosrpske agresije na RH, ostala su nepoznata široj javnosti. Jedna od ključnih osoba koja je ogromnom energijom vodila obrambene pripreme na dubrovačkom području bio je Sekretar sekretarijata za narodnu obranu Miljenko Bratoš.
Budući se kao povjesničar bavim proučavanjem Domovinskog rata, ostala sam zatečena pitanjem svog susjeda i puno mlađeg prijatelja P. I., koji je u periodu početka rata bio desetogodišnjak, kada me u vrijeme davanja imena ulice Miljenku Bratošu pitao tko je ta osoba. Temeljem brojnih dokumenata i svjedočanstava otpočela sam priču o g. Bratošu i njegovim nemjerljivim zaslugama te se vratila danima kada je sa svojim suradnicima bio među rijetkima koji su uviđali neminovnost ratnih zbivanja. Nasuprot njima većina građana, gradska vlast i državni čelnici vjerovali su kako Dubrovnik, kao grad pod zaštitom UNESCO-a, poznato turističko i kulturno središte, neće biti napadnut.
ORGANIZIRANJE POSTROJBI
Već u ožujku 1991., temeljem uputa dobivenih od ministra obrane Martina Špegelja, Centar za obavješćivanje Dubrovnika izrasta u jednog od glavnih čimbenika obrane, a Bratoš pri njemu organizira postrojbe za motrenje graničnih područja. Ujedno s Aljošom Nikolićem i Rudijem Butkovićem intenzivira akciju vađenja ne eksplodiranih mina iz podmorja koje koriste za izradu minsko-eksplozivnih sredstava u poduzeću TUP. Najpoznatiji „proizvod“ bila je tzv. „televizija“, ručno izrađena mina usmjerenog djelovanja rađena od priručnih materijala velike razorne moći. Bratoševom zaslugom nabavljen je i prvi satelitski telefonski komplet koji će već od prvih dana napada na Dubrovnik postati njegova jedina veza sa svijetom. Ponukana obilježavanjem dvadesete godišnjice osnutka legendarne 4. gardijske brigade ZNG koje je upravo tada bilo u tijeku, svom prijatelju ispričala sam i malo poznatu činjenicu da je u Dubrovniku bilo sjedište njene 2. bojne.
TAJNI SASTANAK U SPLITU
Naime, Miljenko Bratoš je bio sudionik tajnog sastanka održanog u Splitu 28. travnja 1991., na kojem je u nazočnosti generala Tomislava Biondića, donesena odluka o osnivanju brigade. Prema tada usvojenom planu razvoja Oružanih snaga ona je bila jedina djelatna brigada ZNG za područje cijele Dalmacije, a činile su je bojne iz Splita, Dubrovnika, Imotskog, Šibenika i Zadra. O tim danima svjedoči prvi zapovjednik 4. gardijske br. ZNG general Ivo Jelić u svojoj knjizi „Čovjek i rat“, ističući kako je upravo Dubrovačka bojna u tim prvim danima bila najkompletnija u ljudstvu i oružju. Tijekom višekratnih obilazaka ove postrojbe, znajući da dubrovačko područje ima najteži operativno taktički položaj, Jelić joj je posvetio posebnu pažnju te je imao priliku vidjeti njen brzi razvoj i visoku razinu osposobljenosti za skora bojna djelovanja. Pored toga u Dubrovnik je uputio grupu pripadnika postrojbi za posebne namjene MUP-a RH od kojih je 1. lipnja 1991. u Vili Rašica osnovana 2. bojna 4. br. ZNG.
U svojim sjećanjima ističe kako su Dubrovčani svesrdno prihvatili svoju bojnu zahvaljujući Miljenku Bratošu, „…čovjeku silne energije i velikom domoljubu, koji je bio čitav predan svom Dubrovniku što je u čudnim okolnostima platio i životom.“
Premda se ovaj ustroj 4. brigade vrlo brzo promijenio, a dubrovačka bojna prerasla u 11. samostalni bataljun, zaboli brzi zaborav povijesnih činjenica vidljiv kroz obilježavanje obljetnice 2. bojne 4. br. ZNG u Sinju 1. lipnja ove godine, iako je Sinjska postrojba osnovana tek polovicom srpnja 1991., umjesto dubrovačke. Takav „zaborav“ omogućio je da u široj javnosti do danas živi mit o nepripremljenosti dubrovačkog područja za rat i nespremnosti Dubrovčana da brane svoj Grad. Jednako tako u zaborav je palo i zajedništvo hrvatskog naroda, iskazano u tim danima i vremenu Domovinskog rata, zahvaljujući kome je ostvarena konačna pobjeda.
DOLAZAK MAJSANA
Tragom sjećanja na Miljenka Bratoša moramo se vratiti na još jednu od dojmljivih priča iz tog vremena, priču o oklopnom vozilu „Majsan“ kojeg su građani Korčule poklonili Gradu za njegovu obranu. Napravljen je u brodogradilištu „Inkobrod“ u Korčuli, a o prvotnoj ideji razradi, nacrtima i konačnoj izradi za Muzeju su svoja sjećanja ustupili ing. Robert Fabris i tadašnji tehnički direktor Inkobroda g. Frano Skokandić. Bez iskustva, po ideje odlazili su u Split i Šibenik te tamo „snimali“ oklopna vozila i onda po sjećanju kreirali ovaj oklopnjak. Zanimljivo je da je kao osnova za njegovu izradu poslužio kamion TAM 260, dobiven 1991. od Dubrovnik cesta, a o specifičnostima “gradnje“ tog ratnog vozila govori i to da su mu gume bile punjene silikonom, što je obavljeno u Šibeniku. Svečano je predano Gradu Dubrovniku 27. kolovoza 1991. kada je brodom „Jadrolinije“ stigao u grušku luku. „Majsan“ je imao značajnu ulogu u prevoženju branitelja na prve crte obrane, te u spašavanju civilnog stanovništva i ranjenika, a u završnim operacijama oslobađanja dubrovačkog područja s njime je vršen nadzor državne granice RH. O odnosu prema Domovinskom ratu govori činjenica da je i pored svega do 2009. bio prepušten propadanju na Grudi u Konavlima. Zahvaljujući angažiranju Udruge Zbora narodne garde, pokrenuta je „akcija spašavanja“ Majsana koji je danas, ipak djelomično obnovljen i postavljen u parku na Batali, u neposrednoj blizini broda Sveti Vlaho iz sastava Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, te zajedno svjedoče o herojskim danima obrane Dubrovnika i herojstvu njegovih branitelja predvođenih Miljenkom Bratošem.
Kada sam svome prijatelju završila ovaj dio priče spominjući i pogibiju Miljenka Bratoša 25. listopada 1991., sjetio se svojih u ratu prikupljenih oznaka s odora hrvatskih vojnika te mi ih u znak zahvalnosti za nove spoznaje poklonio za Muzejsku zbirku.