Oblikovati vrtove i parkove i saditi biljke, jest, pored odgoja djece u širem smislu, najveći čin vjere i nade u sutra i činjenja dobrog za drugu generaciju. Oblikovanje vrtova nije zadovoljstvo u ritmu svakodnevnog ljudskog života, već zahtjeva puno brige, vjere, nade i druga čekanja.
Kad se osmišljava i stvara vrt, u tom poslu ništa ne ide na silu, niti se u tom smislu može dogoditi čudo. Vrt zahtjeva složen i dug proces promišljanja, istraživanja, projektiranja, gradnje i napokon sađenja, a nakon toga nužnog održavanja (…) Kad čovjek sadi stablo, potiskuje istinu da vjerojatno neće uživati u hladu velike krošnje i obilju plodova. Blagodati će uživati neki budući ljudi, od kojih većina neće niti postaviti pitanje tko je dobrotvor. Pa ipak, dr. sc. Bruno Šišić je bio svjestan da je malo što u životu radost kao što je to radost uređenog i propupalog đardina koji se ostavlja na baštinjenje budućim generacijama – rekla je među ostalim ovog utorka u vrtu ljetnikovca Crijević-Pucić našeg Rektorata dr.sc. Mara Marić, predstojnica Zavoda za mediteranske kulture Sveučilišta u Dubrovniku, glavna urednica zbornika radova ‘Dr.sc. Bruno Šišić – dubrovački krajobrazni arhitekt’, kojim se odaje počast stručnjaku, inženjeru, znanstveniku i humanistu za njegov predani rad, a čija se ukupnost životnog rada i djela predstavila pred znalcima, poznavateljima, kao i brojnim prijateljima našeg velikog krajobraznog arhitekta.
Marić je dodala mnoštvo zanimljivih detalja iz života ovog znanstvenika koji je preko pola stoljeća djelovao u brojnim poljima, a slučajnost nije niti odabir lokacije – naime, ovaj vrt jedan je najljepših ‘uradaka’ vrhunskog krajobraznog arhitekta.
Zato je zbornik, kojeg je predstavila s Joškom Belamarićem, znanstvenikom i velikim zaštitnikom krajobraza, te Ivanom Viđenom, dubrovačkim povjesničarem umjetnosti, uz Ines Hrdalo, izvršnim urednikom zbornika, uistinu hommage jednome od vodećih hrvatskih krajobraznih arhitekata koji je čitav svoj radni vijek posvetio ne samo afirmaciji dubrovačke kulturne i prirodne baštine, nego je kao aktivni projektant svojim radovima obilježio gradski prostor Dubrovnika druge polovice 20. stoljeća.
Inače, zanimljivo je dodati kako su brojni radovi dr.sc. Bruna Šišića neobjavljeni te se danas nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku.
Šišićevi parkovi, igra s planovima, svjetlošću, sjenom, nijansiranje tonovima zelene boje, projektirajući s mišlju prema krajnjem korisniku – upravo to karakterizira rad koji se u potpunosti posvećivao baštini, a do samog kraja Šišić je aktivno je radio tome, te biva nagrađen brojnim priznanjima, nagradama, nagradom za životno djelo, ‘Danicom’…
Ivan Viđen naglasak je dao na sadržaj zbornika, nastalog u suradnji Ogranka Matice hrvatske i Sveučilišta u Dubrovniku, a na oko 300 stranica okuplja 21 tekst 29 (su)autora različitih struka koji su svojim člancima pokrili različite teme iz povijesti i suvremenosti hrvatske krajobrazne arhitekture, povijesti umjetnosti, urbanizma, zaštite kulturne i prirodne baštine. Također sadrži i nekoliko tekstova komemorativnoga karaktera te bibliografiju radova dr.sc. Bruna Šišića. Tu je i niz različitih osvrta i pogleda na Šišićev rad, odnos s baštinom, ispričana je tu i profesionalna predanost, šetnje dubrovačkim vrtovima, njegova predavanja, pedagoška predanost… Sve one Šišićeve ‘dubrovačke teme’, a kojima će se oni kojima zbornik ‘dođe u ruke’ biti bolje upoznati.
Joško Belamarić emotivno se prisjetio kolegijalnosti, no više prijateljstva koje je vladalo među njima dvojicom, kao i veliku strast prema krajobraznoj arhitekturi koja je krasila Bruna Šišića. Nevjerojatna ljudska energija, snaga koja ga je krasila, strast koja je prožela čitavo djelo, od početka do kraja – to je Bruno Šišić, istaknuo je Belamarić ovog utorka, ističući kako neke dubrovačke prostore nikad nitko nije bolje objasnio od njega.
‘Ono što je pokazao jest da snaga Dubrovnika nije samo u toj pozlaćenoj maketi, korzetu koji drži taj idealni grad, nego u simboličkom otisku kojeg je taj isti grad ostvario na svakom pedlju svog teritorija’, istaknuo je među ostalim Belamarić, ‘i pritom je ponavljao kako niti jedan dio tog krajolika ne strši povišenim pretenzijama, već da su potpuno u krivu oni arhitekti koji žele u njemu nešto grandiozno’.
– To je paradoks, Dubrovnik je cijeli antologijski, ali nema antologijskih građevina – Donata, splitskog zvonika, niza građevina koje su na UNESCOvim listama, poput Katedrale sv. Jakova ali sav grad u toj svojoj kompaktnosti, homogenosti je antologijski i poseban i to je ono, zapravo, po čemu ga volimo i stavljamo na sve moguće liste. U tom kontekstu mogu objasniti tko je bio Bruno Šišić – dodao je Belamarić. Dotakao se i jedne teme koja nam je ‘pred nosom.
– Ruku na srce, izmjeriti sebe moramo po turizmu, koji je iznjedrio puno akcija, građanskih lista, aktivnosti koje možda ne bi bile tu da nije bilo njega. On je omogućio demokratizaciju luksuza, svi se gibamo i moramo biti svjesni kako smo svi mi zapravo – turisti, našim mislima tijekom godine (…). Imamo promiskuitet planiranja u prostoru koji je mal, krhak, džepnog formata. Tretiramo Dubrovnik kao Tiffany, a onda promislimo: ‘Pogledaj tamo onaj ugao, mogli bismo u njega ubaciti Lidl!’ – istaknuo je Belamarić, no uz napomenu kako nas je ‘turizam izvukao iz čahure otkrivajući nam naše mogućnosti i nemogućnosti.’
Spomenimo i to kako je dodao i nešto značajno – nigdje u Hrvatskoj ne postoji katedra za rehabilitaciju arhitekture, što je osamdeset posto svih poslova koje bi naši arhitekti trebali raditi u prostoru. Smatra kako je najbolje mjesto za to upravo Dubrovnik. Osvrnuo se na ljetnikovce, koji i jedu ‘lajtmotiv’ cijele ove priče, ali i ukupnim (ne)vrednovanjem arhitektonske baštine u Hrvatskoj, koja se prije – itekako cijenila, no istaknuo i to kako ne smijemo biti defetisti, zaključivati kako je nešto upropašteno, nego niz stvari na malim svotama – rehabilitirati.