Ja osobno, a i Slobodan Lang te svi oni koji su bili dio Odbora za ljudska prava Crvenog križa, kroz ovih dvadesetak godina smo, i nakon objavljivanja u Gregurićevoj knjizi 1998. godine, bili izloženi difamaciji kao ekipa koja je htjela prodati grad. Slobodan i ja smo se tada dogovorili da ne odgovaramo na te priče i da ne pokazujemo ovaj dokument u idućih trideset godina, iako smo ga imali pred nama još 12. studenog 1991. godine. Ovaj dokument nikada nismo pokazali iako ga posjedujemo i imali su ga dakle 12. 11. svi članovi Odbora na stolu. Imali smo oba teksta, o njemu se nije glasalo ni raspravljalo, takvo je bilo stanje u Dubrovniku – rekao je za DuList Andro Vlahušić, sudionik ratnih zbivanja iz 1991. godine, te istaknuo kako dokument do danas nije želio pokazivati nikome jer jako mali broj ljudi može razumjeti kakvo je stanje bilo u Dubrovniku u studenom 1991.
Riječ je, naime, o dokumentu za kojega, ističe naš sugovornik, velika većina ljudi u gradu i ne zna da je uopće postojao, a nastao je dan prije prijedloga i molbe za prekid ubijanja i razaranja Dubrovčana i Dubrovnika Odbora za ljudska prava Crvenog križa Dubrovnik. Dopis je to kojega su 11. studenog 1991. godine predsjedniku RH i Vladi RH uputili mr. Željko Šikić, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik, dr. Jure Burić, povjerenik Vlade RH za Južnu Dalmaciju i Petar Poljanić, predsjednik Skupštine Općine Dubrovnik, čija prva rečenica glasi: Pučanstvo Dubrovnika ušlo je u fazu skapavanja. Dokument je objavljen 1998. godine u knjizi dr. Franja Gregurića ‘Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske’, no malo tko je tome posvećivao pažnju, naglašava.
Objavljeno još 1998., ali…
-Odbor za ljudska prava Crvenog križa Dubrovnik je 12. studenog 1991. godine napisao prijedlog i molbu za prekid ubijanja i razaranja Dubrovčana i Dubrovnika, a tiskan je 13. studenog u Glasu Dubrovnika te je kroz 2500 primjeraka podijeljen po cijelome gradu, civilima, vojnicima… Preveden na engleski jezik i upućen hrvatskoj i svjetskoj javnosti. Prihvaćen bez ijedne javne reakcije jer je opisivao realno stanje u Dubrovniku tih dana. Tako je živio grad. No, dan prije nego što je Odbor napisao svoj prijedlog iz Dubrovnika je išao vapaj Skupštine općine Dubrovnik, Izvršnog vijeća i kriznog štaba, koji su ga uputili predsjedniku i Vladi RH i u kojem opisuju dramatično stanje u Dubrovniku. Ovaj dokument objavljen je 1998. godine u knjizi Vlada nacionalnoga jedinstva, hrvatskoga premijera Franja Gregurića – ističe Vlahušić te dodaje kako je proglas Odbora za ljudska prava zapravo ‘light’ verzija tog dokumenta koji počinje riječima: Grad je ušao u fazu skapavanja.
Vlahušić: Kakva bi bila Hrvatska da je Dubrovnik pao?
– Osnovni razlog zašto nismo htjeli o tome pričati jest odnos prema obrani Dubrovnika u Hrvatskoj u zadnje 32 godine. Dubrovnik je u 1991. godini, bio najveća Hrvatska pobjeda. Grad koji se obranio iznutra zajedničkim djelovanjem branitelja, civila, prognanika, vojne i civilne vlasti grada. Dubrovnik je uspio biti hrvatski Staljingrad, grad u kome je slomljena velikosrpska ideja o Srbiji od Virovitice do Karlobaga. Teško je i sa današnjega odmaka od 32 godine promisliti kakva bi bila Hrvatska da je Dubrovnik pao. Gdje bi se srpska vojska zaustavila? Konvoj Libertas stigao je u Dubrovnik 31. listopada te donio nadu napola okupiranom gradu. Konvoj je predvodio Stipe Mesić, a na njemu su bili i premijer Franjo Gregurić, hrvatski ministri, umjetnici, kapetani, pomorci, ljudi dobre volje, branitelji koji su ostali sa nama u Dubrovniku. Gospodin Stipe Mesić zbog uloge u Konvoju Libertas postao je potpuno zasluženo počasni građanin Dubrovnika, jer bez njega teško je da bi JNA pustila Slaviju i konvoj brodica u Dubrovnik. Dr. Slobodan Lang, Branko Čulo, Alojzije Prosoli ostali su sa nama u Dubrovniku do Božića. Formiran je Ured Konvoja Libertas, počelo izdavanje Glasa iz Grada, napravljen digitalni popis dubrovačkih prognanika, ostvarena uspješna integracija branitelja i civila – prisjeća se Vlahušić.
‘Uspješna obrana Dubrovnika je čudo nad čudima!’
Vratio se potom na odnos prema obrani Dubrovnika.
-Hrvatska je kroz godine odlučila slaviti samo jednu pravu pobjedu, a to je Knin. Pobjeda u Kninu donijela je slobodu cijeloj Hrvatskoj. Tu je i tragedija Vukovara, koja je stravična te su Knin i Vukovar postali naša dva najveća simbola Domovinskog rata. Mi koji smo tada bili u gradu, koji smo imali neke pozicije i koji smo znali dobro što se događa, bili smo tužni, a tužni smo i danas jer je uspješna obrana Dubrovnika stavljena po strani. Takva je bila percepcija, nije to nitko namjerno napravio. No, mišljenja sam da je to jako loše, mi smo kao grad izuzetno doprinijeli slobodnoj Hrvatskoj. Uspješna obrana Dubrovnika je čudo nad čudima! Nojku Marinoviću, zapovjedniku Grada politika ne daje do 2010. nagradu Grada. Zar to nije čudno? U tih 20 godina dobivale su je brojne udruge vezane uz Domovinski rat, ali ne i zapovjednik obrane Grada koji predstavlja tu obranu grada. Ljudima koji su tijekom rata vodili Grad i slomili ideju Velike Srbije do danas nije dano adekvatno priznanje. Nije bila društvena svijest takva pa je i u tom kontekstu dok sve to ne ispravimo bilo bespredmetno pričati o postojanju ovog dokumenta iz 11. studenog. U percepciji ljudi je bilo da postoji neki Odbor za ljudska prava koji je preuzeo na sebe funkciju Grada. A što se zapravo dogodilo? Bio sam na večeri kad je zadnji čovjek sa Srđa čelnim ljudima grada rekao kako na Srđu nema nikoga. Tada se kupovalo vrijeme, a mi koji smo znali što se događa živjeli smo u strahu hoćemo li se ujutro probuditi i vidjeti na Srđu srpsku zastavu. Dubrovnik se u to vrijeme brani kolektivnom svijesti da smo slobodni. Dubrovnik ne brani neka velika sila. Brane ga ljudi koji se ne predaju, civili koji ostaju i ne bježe. Branitelji koji živote daju i ginu svakodnevno i ne žele znati za išta drugo nego da čuvaju svoje položaje. Nas brani duh slobode. I naravno da se tada rade i pritisci na sve one koji mogu pomoći opkoljenome gradu. Ovo pismo je izraz pritiska na Vladu – učinite još dodatni korak, još jedan dodatni korak. Napisano je političkim, grubim oporim rječnikom. Slobodan dobije to pismo, imam ga i ja, i sjednemo navečer u Argentini, i on nam kaže: A što ako oni uđu, što ako Dubrovnik padne? A mi govorimo, a ništa, ubit će muške, zapovjednike, civilnu vlast, nas … Znamo da na Srđu nema nikoga, svaki dan pokapamo ljude, zbijeni smo, znamo da je otišlo ovo pismo… I tad je Slobodan predložio Odbor za ljudska prava Crvenog križa pa ako uđu da imaju nekoga s kim će pregovarati. Jer, ubit će ili će uhapsiti ključne ljude i uspostaviti vlast, a tko predstavlja civile? Tad se došlo na ideju da se napravi Odbor s najuglednijim ljudima Grada iz civilnog života i tako je nastao popis od 20 i nešto ljudi. Sutra ih pozovemo na sastanka i većina ih je došla. Slobodan iz ovog pisma koje je pošlo prema Vladi, napiše literarno prijemčljiv tekst, nešto što odgovara civilu, jer ovo je oporo vojničko pismo. S druge strane prijedlog i molba Odbora imaju isti sadržaj, ali je napisan u ‘light’ verziji – objašnjava Vlahušić.
Drugi pogled
-To je dio povijesti, ali zanimljivo je danas, nakon 32 godine pokazati oba pisma i dati neki drugi pogled na Dubrovnik iz prve polovice 11. mjeseca 1991. Srpski napad je u tom mjesecu prekinut s dva vanjska događaja – konvojem Libertas i boravkom Bernarda Kouchnera u Dubrovniku – ističe.
Na pitanje što se prijedlogom i molbom Odbora željelo napraviti, odgovara nam protupitanjem: Što se 7 dana nakon toga dogodilo u Vukovaru?
-Da je u Vukovaru bio Lang i da je napravljen Odbor za ljudska prava, kad je uništena civilna vlast Vukovara u cijelosti, bi li tada patnja i stradanje toga dana u Vukovaru bila manja? Ovo se u Dubrovniku nije dogodilo. Bilo je to razmišljanje jednoga čovjeka koji da je živ danas bio bi u Izraelu i Ukrajini. To je bio njegov život i djelovao je s mišlju kako se i u patnji može pomoći. Ovo podsjeća na zbivanja u Ukrajini i Izraelu, u Gazi, logorima i kibucima. Kad zlo prokulja, ono je toliko neselektivno da ga ne možeš ničim zaustaviti. Vidjeli smo što su Srbi napravili u Vukovaru i Srebrenici, nek je tamo bio UNPROFOR. Pitanje je može li skupina nekih ljudi koja sebe naziva Odborom za ljudska prava Crvenog križa išta napraviti, osim reći ako se dogodi neminovno, idemo se boriti – ostavite ženu i djecu, invalide ili pobijte nas. To je ova priča, a tekst Odbora je prepričani dokument koji je 11. studenog išao prema predsjedniku i Vladi – ističe Vlahušić.
-Ovo je priča o dvije knjige, o dva slična dokumenta, dokaz da je Odbor za ljudska prava učinio dobru stvar. Danas nema razloga da se ovaj dokument ne pojavi u javnosti. I Vatikan nakon 30 godina otvara arhive. Ja nisam nikakva vlast, sad nisu izbori, nema političke priče. Možda eskulpiram dio ljudi koji su se kroz godine morali ispričavati jesu li bili tu ili nisu, a imali smo svi na stolu obje priče. To je bio život grada u to vrijeme, nimalo uljepšan i grub. Takav je bio i hvala Bogu Kupola dubrovačke slobode se produžila ne samo na 6. 12. nego do kraja 1992. dok Dubrovnik i jug Hrvatske nisu oslobođeni – zaključuje Vlahušić.
A u nastavku donosimo tekst dokumenta od 11. studenog 1991. godine.
Dokument objavljen u knjizi Franja Gregurića