Na našu se adresu javila gospođa (podaci poznati redakciji) koja je odlučila podijeliti doživljaj subotnjeg jutra s nama, ali i s našim čitateljima. U svome se pismu posebno zahvalila barkarijolu i Luki. I ako ovo čitaju, znat će da se radi o njima. I trebaju znati da se njihova dobra djela itekako cijene.
Pismo naše čitateljice prenosimo u cijelosti:
Imam potrebu moj doživljaj ovog subotnjeg jutra podijeliti s vama.
I to počimje ovako:
Jutros sam odlučila poć do Gruža na placu, što običavam redovito jedanput u setemani.
Obično to činim autom, parkiram u Luci, obavim spenzu i vratim se u Lapad.
Ali jutros se odlučila poć pješke, jer moram fermat u crevijara pa mislim vratit ću se sedmicom.
Svakako, kupim za što sam i pošla i naravno zakasnim na autobus.
E sad se mislim oću li zvat koga od mojijeh da me pokupe, ma ne, vratit ću se pješke, dobro je za kondiciju.
I uto ugledam barkarijola što vozi Gruž-Lapad.
Odma se sjetih djetinstva kad sam s mamom išla barkom u Gruž na placu.
I tako puna sjete uputim se barkom nase u Lapad.
Naravno da sam čakulala s gosparom o dobrim starim vremenima, jer smo u barci bili samo on i ja, nažalost rijetko ko sad ide barkom u Gruž.
Ja se oduševljena iskrcam na orsanu i onda tek kad sam došla na Poštu Lapad, obadam da sam na barci zaboravila jedan saket, s lučićima za u osto i s mesom za objed.
Ajme što sad, ma idem se vratit, možda je barka još na Orsanu. Nije zbog mesa, nego zbog lučića, ko zna oću li ih moć opet nać na placi kad pođem drugi put.
Međutim on se već bio vratio u Gruž.
Gospođa što radi tamo na pumpi mi je dala njegov broj mobitela,
On mi govori da ga pričekam da će se on vratit.
I tu sad počinje drugi dio ove moje priče.
Sve je to slušo jedan mladić koji je tu na mulu bio na gliseru.
I on kaže meni, ma neka se on ne vraća jer on čeka goste i ima još po ure vremena pa će on poć po moj zaboravljeni saket.
I još mi ponudi da se provozam s njime, da ne čekam tu na suncu.
Nisam mogla vjerovati.
Danas, kad mi, starija generacija, stalno bjestimamo na ova ‘zla’ vremena, i žalimo za onom dobu kad su ljudi živjeli jedni za druge, a ne ko danas kad se sve više otuđujemo, pogotovo mladost, shvatim da nije to ipak tako.
Ja sam ostala na kraju, a Luka, kako mi je poslije reko da se zove, pošo je po moje lučiće.
Naravno da nije ćeo nikakvu materijalnu zahvalu, osim grozda grožđa koji sam mu ponudila.
Tako je moja subota započela lijepo i danas mi više ništa ne može pokvariti dan.
I ako ovo slučajno objavite, još jednom fala i barkarijolu i divnome Luki.