Prevladao je mentalitet malog grada

Docent dr.sc. Đorđe Obradović jedan je od onih znanstvenika koji vrijedno traže i nude odgovore na društvene probleme.

Njegov znanstveni rad o diskriminaciji autora prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u javnosti je postao posebno zapažen zbog izravne povezanosti s vrućom temom zaštite autorskih prava na Internetu i sporazuma ACTA.
 
Našli ste se u opreci s predsjednikom Ivom Josipovićem, koji je podržao sporazum ACTA.
– Ne vidim da je moj znanstveni rad protiv ili za nekoga, jer se u tom radu govori i o Josipoviću skladatelju protiv Josipovića znanstvenika, gdje dokazujem kako su znanstvenici, među mnogim drugim autorima, diskriminirani u odnosu na neke autore koji uživaju pogodnosti od izvođenja ili skladanja glazbe.

Vaš rad mediji koriste kao glavno oružje protiv ZAMP-a?
– Pretpostavljam da su, s obzirom na sporazum ACTA koji govori o autorskim pravima, novinari htjeli saznati nešto više i naišli na moj rad, koji nije niti nov niti skriven, te ga u nastavcima počeli objavljivati, bez poveznice na izvorni rad.

Hoće li u medijima kroz senzacionalistički okvir doći do „gluhog telefona“, hoće li se izgubiti bit problema?
– Nikad ništa nije crno ili bijelo. O Josipoviću kao predsjedniku neka govore politolozi. Preispitivao sam manipulaciju tekstom i kontekstom s komunikološkog gledišta, kako je „javnost“ iz Zakona o autorskom pravu u cjenicima ZAMP-a nestala i postala „javni prostor“. Dolazi do zloupotreba, pa su se naknade počele naplaćivati preslobodno. Jedan od tvoraca zakona, koji se potrudio da zakon bude izglasan, je današnji hrvatski predsjednik. On sebi nije smio dopustiti usporedbe autorskih prava s uzimanjem hrane iz samoposluge. Manipulirao je javnost.
 
TURISTI S KRUZERA BI PLAĆALI DULIST
 
– Kao da zbog postojanja samoposluge svi ljudi moraju toj samoposluzi plaćati mogućnost uzimanja hrane. Po toj logici bi duListu svaki turist s kruzera trebao plaćati određeni iznos novaca koji duList propiše svojim cjenikom, zato što oni kad dođu u Dubrovnik imaju mogućnost doći na trafiku i kupiti list ili mu vidjeti naslovnicu. Ja sam za zaštitu autorskih prava, ali svih autora. Predsjednik Josipović bi morao ukloniti svoju javnu potporu sa stranice ZAMP-a, udruge koja naplaćuje naknade i od kojih i on ima izravnu financijsku korist. Kao vrhovni autoritet sva tri stupa vlasti, predsjednik time posredno, htio on to ili ne, vrši pritisak na sudstvo, pa u sudskim presudama protiv ugostitelja, obrtnika, hotelijera i ostalih gospodarskih subjekata ZAMP izlazi kao pobjednik.

Smatrate da zbog te naknade stradavaju i ugostitelji?
– Zašto bi dubrovački glazbenici bili bez posla dio godine jer su ugostiteljima preskupi? A ugostitelji zatvaraju lokale vrlo rano u sezoni i dolazi do nezaposlenosti koja kod mladih ljudi stvara apatičnost, jer ne vide izlaz iz ovog stanja. Nijedna vlast ne može taj problem riješiti kreditima, već kroz strana ulaganja, a u apatičnom društvu ljudi se i tome protive.

Pušemo na hladno pri spomenu bilo kakvih ulaganja. Gdje smo se opekli?
– U privatizaciji provedenoj na hrvatski način propala je cijela dubrovačka industrija. Dubrovnik ima iznimnu priliku poboljšati svoju situaciju prodajom energije i vode, za koje postoji tržište i interes za ulaganje. Strah je realan ako se korupcijskim procesima nekome nešto omogući. Ali rješenje treba tražiti uz provedbu transparentnih javnih natječaja i javne nabave, uz stalno propitivanje zakonitosti od strane novinara i udruga civilnog društva. Ne smije se krenuti u gradnju HE Ombla, a da se ljudima nadoknadi dvije kune po kvadratu, jer na to nitko neće pristati. Vlast, državna i lokalna, treba natjerati ulagača da zemlju otkupi po tržišnoj cijeni.
 
MANIPULACIJA BEZ ALTERNATIVE
 
Zašto protivnici pojedinih razvojnih projekata ne nude alternativu koja će osigurati jednak ili još bolji razvoj?
– To je također manipulacija, lakše je privući ljude. Ekolozi ne žele ponuditi alternativne lokacije za odlagalište otpada, da ne bi izazvali protivljenje nekog drugog. A energetika je važna jer Hrvatska ima svoju tehnologiju. Učinci bi se osjetili u cijeloj Hrvatskoj. Od tvornice turbina u Karlovcu do tvornice „Đuro Đaković“, „Končara“.

A što bi se izgubilo?
– Ne mora se ništa izgubiti. Dugo poznajem Jadranku Šimunović i sve njene ekološke udruge su dobre jer propituju stvarnost i te primjedbe treba uvažavati i naći rješenje, čak i za šišmiše. Za marinu u Gružu ima zainteresiranih, a Grad Dubrovnik nikad nije imao novaca sam to ostvariti. A nudio se ulagač, Camille Rayon, pa su njegovu investiciju od dvije milijarde tadašnjih njemačkih maraka odbili.

Što utječe na imidž Dubrovnika danas?
– Gledajući komunikološki, osim grada u zidinama, to je samo most, jer se arhitektonski ističe. U Dubrovniku je poput Svetog pisma zabranjena visoka gradnja, jer je u socijalizmu bilo jednostavnije to ograničiti kako radnici ne bi tražili ugradnju tada skupih liftova. Grade se zgrade-kutije, velike površine bez mjesta za zelenilo, u najljepšem dijelu grada, a koje nisu turistička atrakcija i dubrovačka prepoznatljivost.
 
JEDINSTVENO NAS ČINI POSEBNIM
 
Kažu kako se nikakva gradnja sa Srđa ne smije vidjeti jer će pokvariti vizuru, a nikome ne smeta antenski stup. A trebalo bi ga uklopiti u jedan moderni stakleni spomenik, potpuno drukčiji od grada. Jer gradu unutar zidina ništa ne može parirati niti se išta slično može izgraditi. Za postaju žičare su traženi prijeratni gabariti umjesto da je na tom mjestu napravljen toranj s vidikovcem koji se okreće, jedinstven na svijetu. Dubrovačka republika je gradila sve što je jedinstveno u svijetu, i zato je Dubrovnik danas poseban.

 
Je li u zadnjih dvadeset godina zavladala čudna psihoza i strah od novih ideja?
– Ta zatvorenost je postojala i prije. Otkad sam se počeo baviti novinarstvom ljudi su bili skeptični prema svemu novome. Stvorili su predrasudu da je zaštita spomenika i vrijednost grada u zidinama veća ako je sve okolo ružno i nikakvo. Kraj hotela Neptun se grade niski depadansi poput nekadašnjeg odmarališta „Goražde“. A koga će to privući da fotografira s kruzera? Zašto taj hotel nije istaknut? Je li zvonik trebalo „utopiti“ ili ga treba vidjeti s početka Straduna? Ili Minčetu, Lovrijenac?

Ali oni su redom građeni s funkcionalnom svrhom.
– I taj hotel bi imao funkcionalnu svrhu, komuniciranja sadržaja s cijelim svijetom. Ali da arhitektonski ne bude atomsko sklonište. Shvaćam da je većina protiv i da se to ne može promijeniti, ali mi je drago da postoji mogućnost javne rasprave, pa da netko promisli o tome i zapita se zašto Dubrovnik u arhitekturi ne može napredovati poput Zadra ili Poreča. U Orašcu, gdje propisi nisu strogi, nastalo je lijepo arhitektonsko djelo, koje turisti s kruzera snimaju, to smo dokazali anketom. Na sve to gledam sa stajališta samokomuniciranja sadržaja.

Sveučilište u Dubrovniku uskoro seli u prostor kampusa u Staroj bolnici.
– Da bismo privukli studente, uz kvalitetu zgrada, opreme i ljudi, bitan je i položaj. Tvrdim da je taj projekt dobro ponuditi bogatim ljudima koji mogu u vrlo teškim uvjetima podnijeti ulaganja od trideset milijuna eura, a svojim imenom su privlačni drugim ljudima, turistima i svjetskim medijima.
 
MOJE SE RIJEČI IZVRĆU
 
– A ne premjestiti sveučilište na plato Srđa. Moje se riječi često javno izvrću, posebno u anonimnim komentarima, pa se želi reći da se zalažem protiv širenja sveučilišta. Sveučilištu treba dati središnje mjesto, koje je i dobilo.

Značajna ulaganja u Sveučilište bi bila dobro došla.
– Sveučilištu je potrebna hidroenergetika. Nije dovoljna monokultura, potrebna je čista industrija. Ne možemo imati studij strojarstva bez postrojenja. „Atlantska plovidba“ je isfinancirala novi nautički simulator, ali nema dovoljno ulagača u kadar. Treba dovesti koncesionara u tendere za kruzere koji bi zaposlio studente pomorstva.

Kako pokrenuti takva ulaganja?
– Trebamo postati ljudi svjetskih nazora. Prevladao je mentalitet malog grada koji ne potiče ni razvoj ni stvaralaštvo, a stvara apatiju kod mladih generacija. Stvara se zatvoreni krug, nikome se ništa ne da. Treba otvoriti perspektivu.