Antun Maračić, inače dugogodišnji ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik (2000.-2012.) preminuo je u 73-oj godini života.
Nije se lako oprostiti od tako velikog čovjeka, jer on nije bio samo jedan od naših najistaknutijih umjetnika, nego podjednako sjajan kustos i likovni kritičar, koji se svojim tekstovima ustrajno i strastveno zalagao za prisutnost suvremene umjetnosti u medijskom prostoru, priopćili su iz Muzeja suvremene umjetnosti.
– Antun Maračić (1950., Nova Gradiška) jedan je od naših najznačajnijih konceptualnih i multimedijalnih umjetnika. Za svoj umjetnički rad dobio je mnogo nagrada, među kojima je i Vjesnikova nagrada Josip Račić (2004.). Dugi niz godina djeluje i kao istaknuti likovni kritičar za što je 2016. dobio jedno od najvećih priznanja, nagradu Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA).
Kao voditelj i kustos nekoliko važnih zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), priredio je mnoštvo izložbi kolegicama i kolegama. Od 2000. do 2012. bio je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik.
Od najranije faze analitičkog slikarstva i sekvencijalne fotografije, pa sve do recentnih djela, konstanta njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje vremena mjesecima, pa i godinama u fotografskim ciklusima (“Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji”, 1990.–1994., Lokrum 2000.–2009.). Uz potresne fotografije iz ciklusa “no-art” koje su obilježile vrijeme rata u devedesetima, Antun Maračić fotografijama je senzibilno i kritički razotkrivao atmosferu gradske i seoske društvene zbilje (“Rurbane nezgrapnosti, 2012.).
Djela mu se nalaze u zbirci MSU-a, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Povijesnom muzeju Zagreb, grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kolekcijama Filip Trade i Thyssen-Bornemisza Art Contemporary. Kao mulitmedijalni umjetnik priredio je više od 30 samostalnih, sudjelovao na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a izveo je niz vlastitih akcija i performansa.
Njegov golem doprinos hrvatskoj kulturi između ostaloga je i valorizacija umjetničkog djelovanja Ivana Kožarića, kojemu je 1993. priredio izložbu “Atelijer Kožarić”, izloživši cjelokupni sadržaj njegova radnog prostora u Galeriji Zvonimir. S Evelinom Turković objavio je knjigu “Atelijer Kožarić”. Upravo zahvaljujući toj gesti, nakon međunarodnog uspjeha projekta na jednoj od najvažnijih manifestacija u svijetu suvremene umjetnosti, Documenti u Kasselu, Atelijer Kožarić otkupio je Grad Zagreba i danas se nalazi u stalnom postavu MSU-a.
Zbogom, dragi naš Tunja – stoji u priopćenju.
Foto: Arhiva