Na žalost mojih brojnih „štovatelja“, feljton Dvadeset godina poslije se nastavlja. Kada od njega ne bi bilo izravne koristi za sustavno i stručno bavljenje Domovinskim ratom i približavanje istini o tim za sve nas iznimno važnim događanjima, vjerojatno bi se vrlo brzo umorila i odustala.
„Povjerovala“ bi kako je za utvrđivanje povijesnih činjenica dovoljno biti sudionikom nekog događanja, pa onda pričekati dvadesetak godina i s izraženom „ljubavlju“ i „sklonošću“ prema povijesnoj znanosti, razumljivom „objektivnošću“ koja je redovito prisutna kod svih izravnih sudionika, te nezaobilaznom dozom osobne netrpeljivosti, krenuti pisati povijest.
Na sreću, zahvaljujući i ovom feljtonu, brojni dobronamjerni čitatelji svakodnevno obogaćuju zbirke Muzeja svojim sjećanjima, kao i vrijednim izvornim fotografijama i dokumentima iz osobnih arhiva. A njih je, vjerovali ili ne puno više. Oni razumiju da ne postoji nitko tako moćan, tko samim tim što nešto napiše, stvara „povijest“, već da do nje možemo doći samo zajedničkim snagama. Naravno, uz dugotrajni i teški rad prema propisanim i jako krutim pravilima ozbiljne znanosti, a ne „služenjem višim silama“ i politikantstvom. Ovom prigodom zahvaljujem braniteljima s Belvedera na 40 fotografija i novinskih isječaka iz onog vremena koje su donirali Muzeju.
NUŽNOST PREDAJE ORUŽJA
U javnosti su, vrlo često kao ilustracija „izdaje i predaje“ Grada neprijatelju, korišteni brojni dokumenti, premda u pravilu nepotpisani, kojima agresor ultimativno i izravno traži predaju Dubrovnika. Ti prijedlozi „o prekidu vatre i linijama razgraničenja“, sastavljani su naizmjenično, od Komande 9. VPS Boka i predstavnika općinskih vlasti Grada. Uz pitanja važna za uspostavljanje primirja, normalizaciju života na dubrovačkom području, te osiguranja snabdijevanja hranom, strujom i vodom, sa strane agresora redovito je isticana nužnost predaje oružja i napuštanje Grada od strane njegovih branitelja. Prvi, potpisani od admirala Miodraga Jokića, koji sadrže devet i jedanaest točaka, upućeni su Kriznom štabu Općine Dubrovnik tijekom listopada, a u različitim varijantama sastavljani su i nakon napada u studenom 1991. godine.
Samo u jednom, i to tijekom pregovora 19. studenoga nakon najtežih napada, u nazočnosti francuskog ministra kulture Bernarda Kouchnera, pukovnik Svičević i predstavnici Dubrovnika potpisali su sporazum koji je za razliku od prethodnih, gdje je to uspješno izbjegnuto, predviđao povlačenje oružanih snaga obiju strana iz Dubrovnika i predaju naoružanja. Stoga je ogroman značaj imao bezuvjetni prekid vatre i dogovor o povlačenju snaga JNA iz Dubrovnika, potpisan 23. studenoga 1991. u Ženevi, pod predsjedanjem Lorda Petera Carringtona, između Franja Tuđmana, Slobodana Miloševića, generala Kadijevića i Cyrus Vance-a.
Ovdje je važno napomenuti da je general Veljko Kadijević, prvi koji je od predsjednika Republike Hrvatske dr. Fanja Tuđmana, tražio „demilitarizaciju Dubrovnika pod kontrolom Evropske zajednice“. Stoga je dubrovačka javnost burno reagirala na sadržaj dvaju dokumenata iz studenoga, čiji su autori Odbor za ljudska prava Crvenog križa Dubrovnik i Krizni štab općine Dubrovnik.
DOPIS I APEL
U dopisu Kriznog štaba Općine Dubrovnik od 11. studenoga 1991. upućenom Predsjedniku RH i Vladi RH, nakon uvodne tvrdnje da je „pučanstvo Dubrovnika ušlo u fazu skapavanja“, te da je „naša obrana razbijena i ona praktično više ne funkcionira (gubici su ogromni), i sutra će biti svedena na prostor unutar starih gradskih zidina“, iznose se dva moguća rješenja. Pored evakuacije svih za borbu nesposobnih žitelja Dubrovnika, u dopisu se ponavlja izvorno Kadijevićev prijedlog: „1. Prijedlog Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima ili Evropskoj zajednici, da se na području Dubrovnika omogući osnivanje demilitarizirane zone, s predajom oružja međunarodnim mirovnim snagama do potpunog političkog rješenja.“.
U apelu Odbora za ljudska prava od 12. studenoga, pod naslovom „Prijedlog i molba za prijekid ubijanja i razaranja Dubrovčana i Dubrovnika – Molba svima“, između ostalog se navodi: „Obraćamo se zaraćenim vojskama da prekinu razaranje, zbog kojeg će i sami žaliti, a vjerojatno već i žale. Prekinite razarati grad koji se ne može braniti i ljude koji ne odlučuju. Zahtijevamo od zaraćenih strana da prekinu vatru na zatečenim pozicijama.“. Pored nerazumljivog izjednačavanja agresora i žrtve, u nastavku Odbor ponavlja već poznati prijedlog: „Predlažemo da se odredi međunarodna grupa kojoj će stanovništvo predati oružje i povjeriti svoju daljnju sudbinu i život. Predlažemo da se pod međunarodnom kontrolom povuku iz Dubrovnika sve naoružane i zaraćene jedinice. (?-op.a.). Ako nisu u mogućnosti, predlažemo da se njihovo povlačenje provede uz međunarodnu pomoć, a ne samo kontrolu.“.
Riješenost neprijatelja da zauzme Dubrovnik i zadrži privremeno okupirana područja pokazala se i samo dan nakon Ženevskog sporazuma, kada je 24. studenoga u Cavtatu, pod mentorstvom KOS-a, održana osnivačka skupština „Izvanstranačkog pokreta za demilitariziranu i autonomnu Republiku Dubrovnik pod zaštitom Ujedinjenih naroda“ kome je na čelu bio Aleksandar Apolonio.
PREGOVORI I MOBILIZACIJA
U kolikoj mjeri je tijek pregovora bio u suprotnosti s državnom politikom Republike Hrvatske, te raspoloženjem unutar braniteljskih redova, gdje nije bilo ni najmanje naznake o mogućoj predaji, svjedoči i poziv za opću mobilizaciju na dubrovačkom području koji je, na prijedlog Kriznog štaba, 9. studenoga proglasio Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. A dva dana ranije, 7. studenoga već je provedena mobilizacija kojom je obuhvaćeno 313 vojnih obveznika. Tom prigodom, tijekom prvog dana odazvalo se 116 pozvanih, a naoružanje je zadužilo 69 dubrovačkih branitelja. Zapovjedništvo obrane Općine Dubrovnik novu veću popunu svojih redova provodi dodatnom mobilizacijom 17. studenoga 1991. godine.
Stalna nastojanja za predaju Grada, koja se kao glavni cilj ponavljaju u svim neprijateljskim Zapovijedima za napad, kulminirala su tijekom pregovora između admirala M. Jokića i predstavnika Vlade RH, ministara Davorina Rudolfa, Petra Kriste i Ivana Cifrića, održanih u Cavtatu 5. prosinca 1991. godine. Ona su bila uvod u posljednji veliki napad na Grad 6. prosinca, u kome je poginulo 19 njegovih građana, a povijesna jezgra je pretrpjela do tad najteža razaranja.
Prilog:
Zemljovid priložen Prijedlogu sporazuma od 15. XI. 1991.
(preuzeto iz: Trpimir Macan, Posljednja opsada Dubrovnika, Matica Hrvatska, Dubrovnik 2001.)