Najnovija knjiga Domagoja Vidovića, znanstvenika sa Instituta za hrvatski jezik, ponajboljeg hrvatskog onomatiste i lingviste, te ovogodišnjega laureata Nagrade Grada Metkovića Narona, sinoć je pred brojnom publikom predstavljena u Gradskoj knjižnici Metković.
Riječ je o knjizi ‘O rodu jezikom i pokoja fraška’, tiskanoj u autorovoj nakladi, u kojoj je sabrano dvjestotinjak članaka objavljivanih u Hrvatskome slovu.
Vidović je svoje radove u knjizi svrstao u četiri cjeline. U prvoj O rodu jezikom i pokoja fraška obrađuje različite aktualne jezične teme, poput samobitnosti hrvatskoga jezika, ponajprije u odnosu prema susjednim južnoslavenskim jezicima. Dio je članaka okrenut jezičnoj prošlosti te se u njima nastoji rekonstruirati hrvatski povijesni prostor, ali i ukazati da su sličnosti čak i među govornicima različitih hrvatskih narječja znatno veće nego što se na prvi pogled čini. U nekim tekstovima rasvjetljuje događaje iz suvremene hrvatske jezične povijesti te se bavi stranim posezanjima za hrvatskom književnošću i jezikom.
Druga cjelina nosi naslov Što me hrđa svjetovaše i u njoj se obrađuju neki opći jezični problemi, poput pisanja službenih i neslužbenih imena država, odnosa standardnojezičnih i nestandardnojezičnih likova etnika i ktetika, odnosa prema tuđicama i posuđenicama i sl.
Nomina odiosa sunt cjelina je s antroponomastičkim temama pri čijoj je obradbi Vidović nastojao razbiti neke stereotipe. Poseban je naglasak stavljen na odnos između osobnih imena latinskoga i grčkoga postanja koja se neutemeljeno povezuju isključivo s katoličanstvom ili pravoslavljem.
U četvrtoj cjelini Budnice i davorije autor obrađuje, kako sam navodi, ‘preporodne’ teme, poput neutemeljenih predaja o podrijetlu hrvatskoga znanstvenika Ruđera Boškovića ili širu javnost upućuje na djelovanje jedinoga hrvatskog pravopisca u iseljeništvu Petra Tutavca Bilića.
Okupljene u prostorijama Knjižnice pozdravila je ravnateljica Vesna Vidović te je kao moderatorica najavila prvu predstavljačicu Mariju Vučković, zamjenicu ministra regionalnoga razvoja i fondova EU. Vučković je dosta opširno Vidovića predstavila kao znanstvenika, naročito značajna za naš neretvanski i susjedne krajeve. Istaknula je i neretvansko-bračku poveznicu iz Vidovićeva odrastanja, što on nerijetko koristi u svojim kolumnama, te njegov znanstveni rad u matičnoj ustanovi Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Književnik Ljubo Krmek ukazao je na značaj Vidovićevih terenskih istraživanja na prostoru koji su kroz povijest naseljavali Hrvati, a koji je danas podijeljen na dvije države pa opet na entitete. Vidović svojim istraživanjima te radovima temeljenima na njima ne samo da dokazuje povijesno hrvatsko prisustvo na tim prostorima nego ga i oživljava prenoseći širemu čitateljstvu spoznaju o tome.
Ivica Puljan osvrnuo se na petogodišnju suradnju s Vidovićem u Metkovskome vjesniku, za koji je i sam autor rekao da je u njemu brusio svoj stil. Sve je počelo člankom Neretvanin ili Neretljanin, a nastavilo se popularnim metkovskim prezimenima. Posebno je naglasio Vidovićevu sklonost oživljavanju zastarjelica pa čak i tvorenju novih riječi kojima nastoji zamijeniti internacionalizme i tuđice. Ponekad na šaljiv i nepretenciozan način.
Posljednji predstavljač bio je predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro koji je uvodno govorio o formi kolumne, unutar koje se Vidović kreće. S dosta humora opisivao je na koje sve načine Vidović čitatelja uvlači u svoj tekst „podmećući“ mu zanimljivo prozno štivo, da bi ga od pola suočio s glavnom temom lingvističkoga sadržaja, a tada čitatelju uglavnom nema povratka. Njavro je, također, naglasio vrijednost Vidovićevih terenskih istraživanja, na kojima je najčešće sa svojim suputnikom i i saputnikom Stanislavom Vukorepom, te ih često zamjene sa dežurnim „cestarima“, opisujući ga u šali kao jedinoga čovjeka na našim zavičajnim prostorima koji ne samo da zna sve antroponime, ojkonime, hidronime i oronime nego i imena krava i ovaca koje tamo sreće. Smatra da je Vidović i izvrstan pisac pa mu je drago što su njegovi prozni tekstovi objavljeni u književnome časopisu Literat koji izlazi u nakladi Društva dubrovačkih pisaca.
Za kraj, okupljenima se obratio sam autor, zahvalivši svima koji su pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana te posebno svome terenskome vodiču Stanislavu Vukorepu. Ispričavši niz anegdota objasnio je i značenje riječi fraška. Izvorno se radi o sitnim grančicama koje se koriste za potpalu vatre pa se ta riječ u tome (sitnom) značenju počela koristiti i za anegdotu, kratku bilješku, osvrt i sl. Zanimljivo je da se u Metkoviću za spomenute grančice nekada govorilo praška. To nam je nakon predstavljanja knjige otkrio Ratko Krstičević.