“Ni jedan Narod ne pljuje na svoje legende.”
Divim se profesionalnim novinarima. Pišući jednim prstom već u njemu osjećam vremenske promjene, kako li je tek onima, koji moraju pisati s lijevom ili desnom ili pak s obje ruke po potrebi istovremeno.
Da pojasnim. Zove novinar Pero Štrbe i moli da, za njegovu ljubav, dam izjavu Vedranu Beniću o bitci za Čepikuće za dalekovidnicu. ‘Ajde, napokon, prvi put nakon 20 godina u jednom javnom hrvatskom mediju, ah da, lažem, bilo je i pet minuta na Radio Dubrovniku.
Zašto sam pristao na Vedrana Benića, zato jer je Pero Štrbe dan nakon bitke prvi o tome napravio izvještaj. Svaka mu čast jer čak ni oni, koji su nam trebali zapovijedati, nisu dolazili ni omirisali, barem na trenutak taj pakao. Nije dovršio reportažu. Prekinuli su je „Jastrebovi“ (Soko J-21) takozvane „JNA“. Odbačene bombe su počele okolo gruhati, a nas je na prašnom odvojku pored doma u Čepikućama, izravno „mitraljirao“ zrakoplov „JNA“ (gledali smo u filmovima . . likovi trče sredinom puta a okolo pršti kamen od zrna izbljuvanih iz tri nosne strojnice zrakoplova).
Štrbe sa viješću zaždio prema Metkoviću, a ja trk, koliko me noge nose, prema brdu.
U istom tom „kadru“ je bila i jedna legendarna osoba prethodno davši izjavu o kojoj se danas spore brojači mrtvih nakon bitke. Istovremeno Soko J-21 izbacuju bombe od kojih 100 do 200 kila (nismo ih vagali) po maloj uzvisini u neposrednoj blizini. Daidži je briznula krv na nos i uši. Taj starac, stariji od svojih godina, bio je sa nama. Niti jedan drugi zapovjednik, bivši oficir, niti jedan političar, ni tada ni kasnije, nije došao obići naše srećom samo ranjene, čestitati nam, podržati nas. Pero Štrbe je bio tu i to je jedini razlog što sam gospodinu Vedranu Beniću pristao govoriti u kameru, nisam imao pojma o čemu se radi, niti hoće li to i kad biti prikazano, niti me bilo briga.
Imaš što vidjeti, ponosna mi majka, vidjeli me na udarnom Dnevniku 23.11.2011. u finišu predizborne utrke. Jest da je bilo nekoliko sekundi, ali oko mene, brale, u izvrsno izrezanoj reportaži Predsjednik Republike (doduše bivši) s temom o konavoskim pršutima u Domovinskom ratu, Gradonačelnik tadašnji sa temom o slanju dopisa, kojim je trebalo urazumiti „Zagreb“ i osloboditi Grad, a o čemu Zapovjedništvo obrane Dubrovnika… nije imalo pojma.
Onda je tu General, znate, oni vam o poznatim stvarima sve kažu, a o delikatnim ništa. Ipak, jedna od njima poznatih stvari je crta bojišnice, koja im opasno bode oči sa zemljovida na zidu ako je nacrtana…. Inače, zemljovid se izradi na temelju izrađene zapovijedi za obranu, koja u slučaju Dubrovnika nije bila napisana ili sa njom, jednostavno, valjda iz sigurnosnih razloga, nisu bili upoznati zapovjednici na crti.
Ma živa konfuzija od ove reportaže, samo što nisu počeli letjeti papiri umjesto bombi i granata, kamo sreće da je tako bilo 1.10.1991. godine i tjedan dana prije u Konavlima.
Istina, stanovništvo je ostavljalo i vino i pršute i novce i zlato i tek poneki rijetki ček na poveći iznos iz dalekih zemalja, kao što je Australija gdje žive „nezgodno“ žestoki Hrvati, koji pamte kad ti nešto daju, a u društvu s njima u čudnom transu čovjek propjeva hrvatske pjesme, neki kažu čak i onu „Evo zore, evo dana“.
Tu se negdje sasvim tiho pojavio, i iz razumljivih razloga, bez riječi naš Prvi Predsjednik, koji je nakon nekoliko vremena ostvario zajednički san, o „de jure“, još i danas trenutno „Slobodnoj, neovisnoj, suverenoj, samostalnoj Hrvatskoj“, i u njoj: „Našem, gradu heroju Dubrovniku“.
Ljudi ne lažu, samo ponekad govore neistinu, tako je Daidža ushićen rekao da smo pobili 200 „mrskih“ neprijatelja i niko nije ni trepnuo, a kamo li pomislio da je stara lisica time možda podizao moral Gradu, a lomio ga zasjedom „okefanim“ Vučureviću i Karadžiću, a bogme i Šešelju.
Idemo, ‘ko će u finalu utrke pobijediti na okruglom stolu žalbene komisije… Drž’ lijevo, drž’ desno… povuci tamo, povuci ovamo… koji je danas „relevantni arbitar“ što smislio, a rezultat je tada prije 20 godina po prvi put bio 1:0 za Hrvatsku.
No izgleda, da se novi porazi trebaju opravdati čak i „prenaglim“ uspjesima iz prošlosti.
Jeli bilo, kako se govorilo 800.000 ubijenih u Jasenovcu ili možda 80.000 ili 8.000.
Trebalo bi biti, barem nam tako hram pravde u Hagu kažu, sve jedno.
Istina. Nevine su žrtve uvijek težak teret njihovim egzekutorima, pa čak i one sa Blaiburga zatrpane u jamama diljem Slovenije.
Mi smo u Dubrovniku bili doista časni i tako smo postupali sa zarobljenicima što je koliko god propagirano, u ratu neuobičajeno.
Da vas ne zamaram. Zaboravite samo na trenutak one, koji prebrojavaju mrtve nakon bitke i pokušavaju nas lišiti starih legendi da bi srušili i ono malo istine. Onog ponosa svakog Hrvata i građanina Hrvatske.
Istina je: Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i Vukovar nadasve,… dalo bi se tu i još nabrajati.
E, pa evo istine o malenim Čepikućama:
Mate Šarlija Daidža pravim imenom Nijaz Batlak, rođen na Zvekovici, je podržao zamisao (i dio je njenog identiteta) o obrani Dubrovnika manjim skupinama jačine voda (oko 40 ljudi) na glavnim putnim prilazima Dubrovniku, koje je trebala pokrivati NAŠA Samostalna djelatna postrojba ZNG DUBROVNIK.
Tko nas je i zašto, pred izbijanje sukoba, povukao sa Dubravke i tamo postave neiskusnu pričuvnu satniju iz Konavala… nek se za to odgovorni dogovore.
Stručnjaci neka naprave raščlambu na nekom od okruglih stolova o Ratu u Dubrovniku, na koje nas, „običnu buraniju“, domaći i strani profesori i visoki oficiri ne pozivaju, a izvrsno znamo English.
Za razliku od navedene naše zamisli (za koju je stvarno, a ne kao legenda zaslužan Daidža), naš zapovjednik tada još 116. brigade Dubrovnik-Metković je dao cjelokupni sastav Bojne rasporediti na predjelu Debelog Brijega u Konavlima. Blesave se zapovijedi, ako ne znate, ne moraju izvršiti, samo za to „dolje“, znate već, treba imati dvije kuglice.
Na takvom smo zemljištu, bez potpore barem topništva i oklopa, onako tjelesno i psihički domoljubno „našpanani“, mi bili meso za neprijateljsko zrakoplovstvo, topništvo, oklopništvo i na kraju masakra pješaštvo.
Podatak s neprijateljske strane o 7 do 12 poginulih na Čepikućima vidi se, po sebi, da je sumnjiv… Nakon 20 godina oni nisu uspjeli prebrojati jeli 7 ili 12… : „allo malo“.
Najbolji su oni „naši“, skoro pa Dubrovčani, kao Martin Špegelj, u mislima s nama tada gotovo srasli, koji mole boga (dali iz vjerskih razloga), da smo Ubili što manje do zuba naoružanih instrumenata velikosrpske politike, k’o da smo mi branitelji bili iskusni, kao neki, u čuj… nije šala… UBIJANJU.
Kamo sreće da nismo ubili ni jednoga, i ne bi da su svi došli u kupaćim gaćama. Osobno bi ih uputio na plažu ispod Admirala u Slanom ili Prapratno kraj Stona.
Daidžu su brodovi zaustavili negdje oko Slanoga, uvjeren sam, nije namjerno izbjegao bitku. A bilo je još bitaka oko i u Dubrovniku.
Mnogi, koji se smatraju puno značajnijim od toga čudnovatog „djedice“ slučajno su izbjegli (i njihova djeca) bitke „njegove djece“ za Dubrovnik, kojih je bilo, ali i moglo biti još više.
Moji sokolovi su oteli toliko oružja da smo mogli bar još jedne Čepikuće obraniti.
To oružje je trebao nositi neko živog srca spreman za ginuti.
Žalosno, rekao bi dušobrižnički, gotovo srastao Dubrovčanin Špegelj, general, koji bi bio napao vojarne u kojima je tada još uvijek bila JNA. A što s posljedicama takvog napada ?
Da smo krenuli i na Vukovar da li bi ono malo oružja imao tko nositi, jer lako je tući teškom „artilerijom“.
Pun Split punih kancelarija, čete oficira, a od Trnovice preko Čepikuća do pred Slano jedne noći 27 duša ko jedna su disale i bile spremne sebi oduzeti život ako ih ne ubiju… ili biti sretni u nesreći da ih ubiju.
Ako ste razmišljali kadgod, jeli više boli biti živ ili mrtav, skidam kapu, vjerojatno ste bili samo s puškom u ruci „rokani“ na crti bojišnice u Hrvatskoj1991. godine.
Vjerovati podatci o Čepikućama su više od 80 izbačenih iz „stroja“, od toga prema informacijama sudionika sa neprijateljske strani 17 ih je Ubijeno. Naglašavam to „U“, jer ubiti nije lako, ali u obrani Zemlje i Doma je u tom trenutku bilo jedino preostalo rješenje.
Da ne duljim, i naši minobacači bez ciljnih sprava, s posadom tek pridošlih pričuvnika iz Grada, pogodili su pun kamion četnika tamo dalje prema Trebimlji i još po nešto.
Gospodo svi Gornji, kako se, ako se, pronađete prozvani. Četnički dragovoljci i snage na svakom smjeru uglavnom brigade (2.000-3.000 vojnika) sa svom potrebnom potporom minobacača , topova, haubica, zrakoplova i topništva sa brodova zaustavljene su od vodova (oko 40 ljudi) na Banima, Brgatu, Osojniku i Čepikućama.
Čovjek koji je u reportaži ostao tih poslao je, što bi trebalo biti Dubrovniku na čast, ne medalju, ne odlikovanje, ne plaketu nego „malecno“ priznanje na običnom papiru formata A-4, a tamo piše ono što se izblijedjelo na kopiji jedva još vidi.
Ne, nije poslije bitke prebrojavao mrtve niti je zbog toga pohvalio, sad već, ratnike: „dio pripadnika postrojbe i zapovjednik „bataljuna“ (bojne) pohvalio je Predsjednik RH i Vrhovni zapovjednik OS RH Dr. Franjo Tuđman za hrabrost, junaštvo i požrtvovnost, te značajan doprinos uspješnoj obrani domovine“ (09.11.1991. godine).
K’o što vidimo „mi“ bi hrvatski domoljubi prebrojavali ono što nam „Oni“ uporno podmeću prešućujući žalosnu im … istinu, dajući gladnima materijala, toliko malo kostiju, da se oni počinju glodati međusobno jer žele biti Važni danas a tad su zaboravili biti s nama.
Eto, šaljem vam tu presliku, ako se s nje da još što razaznati, a ima mjesto na kojemu će uvijek ostati čista i neokaljana, kao i naš oslobodilački, samo obrambeni Domovinski rat.
To mjesto se zove Hrvatska povijest, sviđala se ona nekima ili ne.
Zahvaljujem ovom prigodom gospodinu Vedranu Beniću i pozdravljam njegovu ekipu sa snimanja, koja me inspirirala. Prijatelj Pero Štrbe ovim nije iscrpio svoje kredite i bilo bi dobro da drugi put „sredi“ nekoga ko će nam dati 5 minuta umjesto 5 sekundi vremena na TV.
Jer TV je tako cool i fine i gotovo sexy a pred kamerama što da vam kažem… predivno.
A legenda o Daidži, čemu je ne ostaviti da živi kad znamo svi istinu osim onih, koji je ne žele priznati, jer Narod bez legendi je bez veze, gotovo bez zanimljivosti.
Jer da nije bilo Daidže cijela bi ta priča bila stručno od JNA odigrana i završila bi bez imalo „happy end-a“, kao totalno žalosna glupost jer mi bi svi spremni poginuti bili „spremljeni“ ginuti na graničnom prijelazu Debeli Brijeg.
Daidža doista nije bio zapovjednik Postrojbe Garde, kojom sam zapovijedao, ali čast mi je što smo u tom vremenu bili bliski, kasnije manje. Ipak je on „legenda“ i „hvala“ svima onima, koji bi me postavljali na njegovo mjesto, za razliku od Njega ja sam još živ i kao takav dužnost mi je i obaveza reći da se svi mi u Dubrovniku i oni u Gradu, uključujući najviše časnike Hrvatske vojske i njihove suradnike, možemo Njemu do zemlje pokloniti.
On je često znao sugovornike zvati „blento“. Ne znam kako se dogodilo, valjda pod nekim dojmom prethodnog razgovora, nije mi valjda odmah razaznao glas na telefonu i Stari izgovori, gdje si “blento“.
Hrvatski Časnik ga je upitao od kud to da njega tako nazove. Vjerujte odmah je potiho i blago izgovorio nešto što se rijetko moglo od njega čuti. Rekao je tada prvi put „izvini“, ja to slučajno, i nikad više do kraja života nije me tako oslovio nego onako, kako me uvijek zvao jednostavno Mali.
Nipodaštavanjem i minoriziranjem onoga što je uradila šačica branitelja na prvim crtama obrane Dubrovnika u početku obrane s jedne strane, i s druge strane, od tih istih ljudi, pravljenje inflacije branitelja Grada, upravo na tome što je ta šačica "malo" napravila, je uzaludan posao i sramota.
Sve je već davno odigrano, a ti „likovi“ su zalutali, kako u priču, tako u prostor i vrijeme. Posebno upozorenje, koje je važno za mentalno zdravlje svih građana Hrvatske… ne dijelite branitelje Grada od branitelja Dubrovnika i Hrvatske. To su isti ljudi.
Onima, koji uporno uriniraju u vjetar zna se u nekim „gustim“ vremenima dogoditi da im, pri tom, i popusti svinkter, što je dosta neugodno, a sad bi nas uvjeravali da je za sve kriv „kupus“ ili vojnički grah a ne slab želudac. Na žalost, mi smo znali biti prisiljeni „kusati“ ono što su oni „skuvali“, a i danas su „gusta“ vremena. Za razliku od onih Gore mi smo ipak za autohtonu, domaću Hrvatsku „hranu“, a ne njihovu EU-ropsku „kuhinju“.
Što bi nekima Gore poručio za kraj ovog teksta, da se vrate na svoj teren i bore za Hrvatsku, a da iz ove teške priče izađemo, koliko toliko nasmiješeni, a za one kojima suverenost ne odgovara pada mi na pamet, valjda ćete se i Vi prisjetiti: „Aleksa vrati se doma… skuvala san ti paštašutu“ (http://www.casttv.com/video/m4r1bf1/kako-je-poeo-rat-na-mom-otoku-aleksa-vrati-se-doma-video)
p.s. U sjaju? priprema za budućnosti u EU u poglavljima na tragu djelomičnog gubljenja suvereniteta možda stoji i obvezatno:
„Nipodaštivanje (ne poštovanje) svega onoga što je negdje izravno učinjeno, od onih, koji tamo izravno nisu učinili ništa“.
Marko Mujan, prof.