Predavanjem dr. sc. Antuna Česka „Prokletstvo Kranjčevića čovjeka i pjesnika“ održanim ovog petka u Čitaonici Narodne knjižnice Grad, Dubrovačke knjižnice obilježile su 110. obljetnicu smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, 29. listopada 1908. u Sarajevu.
Antun Česko, profesor hrvatskoga jezika koji je četrdeset godina proveo s učenicima, najprije Matematičke gimnazije u Zagrebu, a potom i Pomorsko-tehničke škole u Dubrovniku, lektor i korektor, suradnik brojnih časopisa i institucija, s književnoteorijskom metodologijom kao glavnom mu preokupacijom još od studentskih dana, s pjesništvom Silvija Strahimira Kranjčevića, kao predmetom znanstvenog proučavanja, susreo se, čini se, ponajprije zahvaljujući mentorstvu akademika Ive Frangeša koji mu je kao temu magistarskog rada odredio ‘Bugarkinje Silvija Strahimira Kranjčevića’.
Česko, danas jedan od najvećih kranjčevićologa, naviknut na modernu poeziju, slobodan stih i pjesnike poput Jure Kaštelana i Vesne Parun, nakon početnog zazora i istovremeno ne znajući kako promijeniti zadatu mu temu, uhvatio se u koštac s pjesmama naoko porazbacanima bez ikakva smisla, izrodivši 1988. na svojoj pisaćoj mašini, ‘šteketuši’, kako je od milja zove, jedinu postojeću monografiju o prvoj Kranjčevićevoj zbirci. Bio je to ujedno i trenutak u kojem je Kranjčevićeva napaćena, nikad do kraja shvaćena duša našla onu jednako senzibilnu koja će joj posvetiti čitav svoj radni vijek pa i umirovljeničke dane. Primjenjujući vlastitu unutartekstnu ontološkostrukturalističku metodu po uzoru na Stanka Lasića, Česko će svojim trima knjigama znatno pridonijeti rehabilitaciji i valorizaciji cjelokupna Kranjčevićeva pjesničkog opusa.
Predavanjem nazvanim ‘Prokletstvo Kranjčevića čovjeka i pjesnika’ povezujući pjesnikov stvaralački i životni put, Česko je Kranjčevića predstavio kao čovjeka i pjesnika koji, nazorovski rečeno, u sebi nosi uzvišenost, ali i prokletstvo genija, zbog rascjepa njegova sebstva na dvije nepomirljive osobnosti. U tom smislu i njegova lirska autobiografija, ispisana stihovima u tri njegovom rukom uređene pjesničke zbirke, priča je o potrazi za izgubljenim identitetom.
Rođen 17. veljače 1865. u patrijarhalnoj obitelji, kao prvo dijete iz trećega očevog braka, živeći u poluotuđenoj osmeročlanoj obitelji Kranjčević zarana stječe kompleks dezintregrirane zajednice. Majku koja mu je jedini oslonac gubi prerano. Mršav, niska rasta, osjetljiv i sklon suzama, česta je meta poruge vršnjaka. No, uz tu nježnu, lirsku i sentimentalnu Kranjčevićevu osobnost, suživi i ona buntovna, senjska i uskočka koja će se pojaviti u trenutku kad je po nalogu iz Zagreba, kako bi se discipliniralo đake starčevićevce, jednom od njih zabranjeno polaganje mature. Kranjčević je tada, u znak protesta, poveo čitav razred na pobunu. Zbog vladanja opisanog kao ‘osorno’ senjske školske vlasti nikad mu neće dopustiti polaganje mature.
Taj psihogenetski rascjep Kranjčevićevog bića očituje se i u prvoj objavljenoj Kranjčevićevoj pjesmi ‘Zavjet’ (1883). Iako je često zanemarivana kao epigonska, Česko u njoj vidi prvu Kranjčevićevu stvaralačku etapu s pretprogramatskim modelom za strukturaciju budućega pjesništva. Osim toga, ona predstavlja i prekid s polustoljetnom romantikom hrvatskih budnica i davorija (od Štoosova Kipa domovine na početku leta 1831). U njoj su prisutna oba Kranjčevića, a prevladava onaj intimni, monistički na početku i završetku (‘Sa mlijekom majke’ – živa osoba zauzima mjesto dotad uobičajene ‘majke domovine’), a u središtu je uklopljen onaj nacionalni, kolektivistički. Bez ijednog uskličnika, čitava pjesma lišena je izvještačene patetike esklamativnosti, a s Kranjčevićem započinje novo doba hrvatske poezije koja za europskom kaska pola stoljeća. Česko primjećuje i da se u periodu od 1883. do 1903. poklapaju razdoblja Kranjčevićeva pjesničkog stvaralaštva i Khuenove strahovlade u Hrvatskoj.
Za kaznu otac ga uz potporu senjskog biskupa prisilno šalje iz Senja u Rim na Collegium Germanicum-Hungaricum. Tijekom šest mjeseci provedenih u mrskom mu redovničkom habitusu, Kranjčević je napisao tri antologijske pjesme ‘In tyrannos’, ‘Kolo sreće’ i ‘Noć na foru’. U njima domoljubni Kranjčević ustupa mjesto općeljudskom pjesniku proroku (poeta vates) što ga čini, ističe Česko, jedinstvenom pojavom ne samo u hrvatskoj književnosti. Kranjčević, tek devetnaestogodišnjak, ne spomenuvši niti jednom Hrvatsku ili Senj, u njima, svojoj drugoj stvaralačkoj etapi, u ime čovjeka i čovječanstva postavlja pitanje samog smisla postojanja i poglavito ljudske patnje. Niti jedan hrvatski pjesnik dotada nije se vinuo tako visoko, što svjedoči o njegovoj izuzetnoj poetskoj snazi.
Uz Strossmayerovo dopuštenje Kranjčević napušta Rim i stiže u Zagreb gdje priprema svoje ‘Bugarkinje’, objavljene u Senju 1885. U ovoj trećoj stvaralačkoj etapi primaran će biti kolektivistički Kranjčević. Sama struktura zbirke raspolovljena je na eksternu polutku s domoljubnom, ali reformiranom lirikom, i internu sa suznom lirikom potresnih duševnih zbivanja. Uz skromnu Strossmayerovu potporu, u Zagrebu završava učiteljski tečaj, no za Kranjčevića buntovnika i vjerskog heretika nema mjesta u Hrvatskoj. Uz pomoć polubrata 1886. dobiva mjesto učitelja u Mostaru gdje zbog mržnje malograđanske sredine, nepodoban, izoliran i frustriran osjeća neopisivu samoću. Nakon osmogodišnjih progona kalajevskog režima i seljakanja diljem okupirane države, 1893. završava na sarajevskoj preparandiji. Umoran i slomljen Krančević čovjek izdaje Kranjčevića pjesnika preobrazivši se u oportunista sa sluganjskom lojalnošću kalajevskomu režimu. 1894. dodijeljen je Zemaljskoj vladi, uređuje časopis ‘Nada’ navlačeći na sebe najsramniji beamterski habitus. 1898. Matica hrvatska tiska ‘Izabrane pjesme’.
U toj četvrtoj stvaralačkoj etapi domoljubna je polutka sekundarna jer, mučen nostalgijom prognanika progovara monistički subjekt djela, dok je je u eksternoj polutki kolektivistički, općeljudski pjesnik prorok. Ovdje Kranjčević oblikuje strukturu zbirke od već objavljenih pjesama svojega obračuna sa stvarnošću tražeći temelje za zidanje novog, iluzionističkoga svijeta. Njegov Novostvoritelj je ‘radnik’. ‘Krist’ je još jedan Kranjčevićev alter ego s kojim se u potpunosti identificira jer su oba zatečena dvjema suprotstavljenim neostvarivim misijama: biti istodobno i Bog i Čovjek isto je što i biti istovremeno i Pjesnik i Čovjek. Kranjčević sam urušava svoj iluzionistički sveljudski projekt u očaju spoznanog beznađa. Visinu dometa Kranjčevićeva genija u ‘Bugarkinjama’ i ‘Izabranim pjesmama’ Česko tumači golemošću gabarita njegova poetskoga trodimenzijskoga univerzuma, bez premca u svjetskoj književnosti. Topografske točke njegovih pjesama obuhvaćaju plošnim rasterom četiri kontinenta; visinskom okomicom od podživotne do nadbiblijske bajkovite levitacije; vremenskim rasponom od prvih ljudi do mrtvoga, smrznutog planeta.
Četiri godine nakon ‘Izabranih pjesama’, u Donjoj Tuzli i kod nepoznatog izdavača, Kranjčević 1902. tiska ‘Trzaje’ kao petu stvaralačku etapu i svoju treću, posljednju oproštajnu zbirku. Suprotna u svemu dvjema prethodnima, uz odbačen habit velikog Kranjčevića, strukturirana je u razlomljene tri gromade. Uvodna pjesma ‘Ženi’ završava pjesnikovim definicijama svih triju zbirki: ‘Meni Bog je pjevat reko, / I ja vršim božju volju – / I ja jedem srce svoje!« Prva ‘gromada’ gnjevno je ciničan obračun s iluzijom idealistički nestvarna svijeta. U drugoj se ‘gromadi’ smjenjuju emocionalno crno i svijetlo obojani agonijski trzaji. Treća ‘gromada’ u završnoj pjesmi inscenira predsmrtnu agoniju. U pjesmama ‘Exelsior’ i ‘Mir vam’, po Českovom mišljenju, poenta je cijele Kranjčevićeve trilogije jer u njima metafizički subjekt skida mrtvačku masku i visoko zida dva bijela trijumfalna obeliska. Prvim rehabilitira misiju i sebe čovjeka, pa time i čovječanstva, priznanjem ‘Svevidog duha’, a drugim rješava smisao misije pjesnika Kristovim dolaskom.
Cjelokupni Kranjčevićev životni i pjesnički put obilježen je uzaludnom potragom za izgubljenim identitetom, a njegova velika poezija, reći će Česko, poezija je velike boli zbog – zauvijek izgubljena sebe.
Antun Česko za prvu monografiju o Kranjčevićevu opusu ‘Strukturna načela u genezi Kranjčevičeva pjesništva’ nagrađen je 2002. Nagradom Grada Dubrovnika i Zlatnom plaketom Matice hrvatske u Zagrebu, a za drugu monografiju ‘Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije’ dobio je nagradu za književnost za 2015. godinu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Treća monografija ‘Fenomenologija kategorije subjekta u arhitektonici Kranjčevićeva poetskoga opusa’ objavljena je 2018. uz 110. obljetnicu pjesnikove smrti u Sarajevu.
Matija Nenadić
Foto: Vedran Levi