Kako bi rekla moja draga sestra, evo me opet! – piše nam Mia Bonačić u svom drugom brodskom dnevniku.
Mia se, podsjetimo, u veliku avanturu zaputila 9. rujna i baš tada nam je rekla da je spremna pisati o svojim brodskim anegdotama.
Evo što nam je ovog puta zapisala:
U ovoj ispovijedi ću posvetiti najviše vremena međuljudskim odnosima na brodu i razumijevanjem istih. Uvijek zabavna i neiscrpna tema, kako god okreneš.
Prva napomena. Neke kolege i prijatelji pomorci su se našli iznenađeni mojim komentarom da sam savladala pomorski život nakon mjesec dana. To vam je bio sarkazam. Nemam pojma ni gdje sam, ni što radim, ni koji je dan, ni kad ću doma. Svakodnevno gubljenje po hodnicima i pozdravljanje ljudi 98 puta dnevno je postala svakodnevica.
Ono što je najzabavnije kad radiš na brodu s omjerom muških od 10 na prema 1, je da si svaki dan nekome habibi ili beautiful. Lagat se nećemo, daleko smo od habibi i beautiful, ponekad ti treba ekstra volja da se i otuširaš. Tu dolazimo do drugog problema. Depresija. Nakon tjedan dana, kao što sam i spomenula u prijašnjoj ispovijedi, sam se pitala što mi je ovo trebalo, i pregledala sve letove nazad za grad.
Moj menadžer je to nazvao ‘first week depression’ i rekao da se ništa ne brinem jer to svi doživljavaju.
Nakon mjesec dana sam dala otkaz, i mnogo detaljnije pregledala avionske karte (sad već imaš para i za ekonomsku kartu pa se razbahatiš). Moj menadžer, vidi čuda, je to nazvao “first month depression” i ponovno mi rekao da se ništa ne brinem. Sad s veseljem čekam sljedeći level depresije :).
Nakon skoro 2 mjeseca, navikneš se na drukčiji život. Mnoge negativne stvari nestanu, jer ih ove pozitivne jednostavno pojedu. Puno su mi pomogli i naši Balkanci na brodu. Jedina sam Hrvatica trenutno, ali to ovdje nije bitno. Svi smo naši. Na Balkanu se mrzimo i proklinjemo, čekajući sljedeći rat, ali van Balkana smo braća, i nitko te ne smije krivo pogledat. Kao sveta krava u Indiji!
Zajedno mrzimo sve druge, ogovaramo svaki izgled, rasizam na najžešće, i svakodnevno pitanje: Kad idemo u Crew Bar?
Ti naši odnosi na Balkanu su mala maca kad posjetiš, na primjer, Jeruzalem i shvatiš da oni između djelova grada imaju zaštitne zidove i visoko naoružanje. Četiri velike kulture smještene u par km2. Židovi, kršćani, muslimani i Armenci. S jedne strane osjećaš blagoslov jer si posjetio tako jedno prekrasno mjesto, kulturološki iznimne važnosti. A s druge strane si konstantno u stresu, neugodnom osjećaju, čekaš neki nemili događaj i zapravo jedva čekaš pobjeći od te napete situacije.
Za kraj, nasloniš ruku na zid plača, i pomoliš se za mir i jednakost, i shvatiš da je zid podijeljen pregradom na ženski i muški dio i da stoje vojnici s dugim cijevima oko tebe. Ništa od moje molitve, ali bitno da ironija i dalje živi!
Do sljedećeg puta, voli Vas Mia :)