Znanstvenik, atomski fizičar, bivši istaknuti saborski zastupnik i inicijator donošenja brojnih zakona, zagovaratelj pomorskog, jadranskog i mediteranskog usmjerenja hrvatske budućnosti Tonči Tadić, predsjednik je Euro-Mediteranskog foruma.
EMEF je specijaliziran za promišljanje prosperiteta čitavog Sredozemlja, a ima li Hrvatska svoje mjesto na Mediteranu, te kakva je hrvatska politika prema tom tržištu, na to nam je odgovorio upravo dr. sc. Tonči Tadić.
Što je to EMEF i zašto je osnovan?
– Osjetio sam, jednako kao i ostalih 30-ak kolega, članova EMEF-a da je Hrvatskoj nužno strateško promišljanje o njenoj budućnosti kao mediteranske zemlje, odnosno o razvoju mediteranskog dijela Hrvatske. Smatram da je takav rad 1000 puta korisniji od jalovog stranačkog ili nestranačkog izbornog i poslijeizbornog politiziranja. EMEF je hrvatski neovisni think-tank za mediteranska pitanja i za promišljanje razvoja mediteranskog dijela Hrvatske. Think-tank je američki pojam, a označava udrugu koja djeluje kao privatni institut. Ideju za to sam dobio još 1992., kada sam bio promatrač na američkim izborima u Indiani. Tada sam posjetio Hudson Institute, neovisni think-tank za futurističke scenarije koji je u to vrijeme imao sjedište u Indianapolisu.
Ima li Hrvatska svoje mjesto na Mediteranu?
– Hrvatska treba iskoristiti razvojne mogućnosti kao članica EU i NATO, te mediteranska zemlja s dobrim imageom u zemljama Istoka i Juga Mediterana, naslijeđenim još iz vremena Pokreta nesvrstanih. Hrvatska dakle treba biti prisutna politički i gospodarski na Mediteranu, uključena u procese koji streme ka gospodarsko-razvojnoj (i političkoj) integraciji euro-mediteranske zone, odnosno informirana o njihovim fazama i ciljevima. Trebamo ponuditi svoje usluge strukturama EU i NATO-a. Svim zemljama na Mediteranu Hrvatska pristupa kao članica EU, neopterećena kolonijalnim naslijeđem, kao članica NATO-a, koja nije agresivna vojna sila i koja pozdravlja demokratske procese.
POUZDANI PARTNERI TURSKOJ, EGIPTU I ALŽIRU
Koja je po vama najveća šansa Hrvatske?
– Na Mediteranu Hrvatska treba ojačati veze s Turskom, Egiptom i Alžirom, s kojima može i zajednički nastupati u međunarodnim odnosima, po načelu “trojke”, od slučaja do slučaja. Turska, koja zajedno s Hrvatskom tvori južno krilo NATO-a, kandidat je za članstvo EU, ima najveći rast na Mediteranu, a do 2020. želi biti unutar 10 naj-gospodarstava Europe. Njen politički model uzor je za arapski dio Mediterana, gdje želi postati nezaobilazan faktor. Nezamjenjiva je uloga Turske u stabilizaciji Libije i Sirije. A Hrvatska predstavlja Turskoj partnera u stabilizaciji Balkana, jer obje kao članice NATO-a uokviruju Balkan, politički i gospodarski. Turska je ujedno ulaz u turkofonsku Srednju Aziju.
S druge strane Egipat je, unatoč dugoj stabilizaciji nakon prevrata, zadržao politički, gospodarski i prometni značaj na Mediteranu, posebno na Bliskom Istoku, te Libiji i Sudanu. Alžir je pak ključan za političku stabilnost Magreba. Uz energetsku važnost, odnosno plin, značaj Alžira je u njegovom stalnom infrastrukturnom razvoju. Alžir modernizira 1200 kilometara svojih pruga, potičući ujedno razvoj Trans-Magreb prometnog koridora. Cilj mu je povezati luke i obalni pojas od Mauritanije do Tunisa, kao i produženja željezničke pruge do Sueza (Libija nema željeznicu!). Turskoj, Egiptu i Alžiru, ali i drugim arapskim zemljama Hrvatska znači ulaz i pouzdanog partnera u EU.
IZVOZIMO SVEGA 2,6%
Tvrdite da Mediteran više nije taj koji je potreban Europi, već obratno.
– Sve mediteranske zemlje imaju s EU potpisane sporazume o slobodnoj trgovini počam od zemalja istočnog Jadrana do Turske i Izraela. Ti trgovinski sporazumi za Hrvatsku postaju ključni danom našeg ulaska u EU. Prema podacima MMF i Svjetske banke, zemlje sjevernog Mediterana imale su 2009. izrazito negativan rast, dakle pad svog GDP-a. 2010. je počeo oporavak, a prema projekcijama MMF-a 2011. godine oporavak je nastavljen, osim u Grčkoj i Portugalu. Prosječni rast GDP u EU u 2011. bio je oko 1.8 posto. Nasuprot tome, sve zemlje istoka i juga Mediterana, osim Libije, Mauritanije i Palestinske samouprave, bilježile su 2009. i 2010. značajan gospodarski rast – od 3.2 posto u Jordanu do 8 posto u Turskoj. Stope rasta su u 2011. smanjene u zemljama zahvaćenim “Arapskim proljećem” – Egiptu, Libiji, Siriji (i posljedično Libanonu). No, prosječno je rast na istoku i jugu Mediterana i dalje ostao 2 do 3 puta veći od onog u EU. Dakle, više nije Mediteran taj koji treba EU, već je EU ta kojoj treba Mediteran! Istok i jug Mediterana čine veliko tržište, s 280 milijuna stanovnika, s rastućim srednjim slojem i mladim stanovništvom. Na to tržište nažalost Hrvatska godišnje prosječno izvozi svega 2.6 posto svog ukupnog izvoza ili prosječno 311 milijuna USD godišnje od ukupno 11.9 milijardi USD izvoza.
Koji su ključni procesi i inicijative, relevantni za definiranje hrvatske mediteranske politike?
– Najprije je to regionalizacija globalizacije. Unutar zona slobodne trgovine NAFTA u Sjevernoj Americi i MERCOSUR u Južnoj Ameriku odvija se 55 posto robne razmjene obje Amerike. Na Dalekom Istoku unutar zone slobodne trgovine ASEAN+3 tj. plus Kina, Japan i Koreja odvija se 60 posto robne razmjene. Istodobno, 75 posto robne razmjene zemalja EU i zemalja Istočnog Jadrana s Mediteranom već se odvija unutar moguće Euro-mediteranske zone slobodne trgovine (EMFTA). Brzina razvoja i gospodarska stabilnost EU ovise o Mediteranu, ali i obratno. EMFTA, neovisno o realizaciji, odnosno o obliku i stupnju integracije, sa 800 milijuna stanovnika i 25 posto svjetskog GDP-a može postati ključni ekonomsko-politički faktor u svijetu. Euro-Mediteranski integracijski proces može biti sveobuhvatan, konvergirajući i jedinstven, po modelu EU. Hrvatska si ne smije priuštiti luksuz biti izolirana i nezainteresirana za te trendove i procese. Nadalje tu je i rast mediteranskog pomorskog prometa. Mediteran je najveće pomorsko čvorište svijeta s oko 2000 brodskih linija. Obzirom na porast razmjene s rastućim gospodarstvima Dalekog Istoka te na rast na Istoku i Jugu Mediterana, do 2030. očekuje se porast opsega brodskog prometa na Mediteranu za tri puta. Dio tog prometa Hrvatska treba kanalizirati prema svojim lukama i prometnim koridorima, kao spojnica Srednje Europe i Baltika s Mediteranom. Odnosno kao ulazna točka prema EU za arapske zemlje Mediterana i Tursku.
Čemu zapravo stremi EMEF?
– Mediteranska politika Hrvatske treba biti dvostrana: koliko Hrvatska može biti ulaz u EU za arapske zemlje i Tursku, toliko može biti i izlaz na Mediteran za Srednju Europu i Baltik. To znači poticanje partnerstva među gospodarskim subjektima za zajednički nastup na tržištima, te razvoj hrvatskih prometnih koridora. Hrvatska treba postati koordinator istočnojadranskih zemalja u pristupu euro-mediteranskim procesima. Od naše se zemlje u EU ionako očekuje da postane “interface” EU prema Mediteranu, te prema Istočnom Jadranu / Jugoistočnoj Europi. To znači poticanje partnerstva gospodarskih subjekata i moguće klasterizacije istočnojadranskih gospodarskih subjekata za nastup na mediteranskim tržištima, posebno tržištu usluga.
KLASTERIZACIJA JADRANSKIH LUKA
Koja su vaša konkretna očekivanja od Hrvatske?
– Hrvatska treba konkretizirati svoju ulogu prometne poveznice Mediterana sa Srednjom Europom i Baltikom, kao i zaštititi Jadrana u kontekstu potencijalnog trostrukog povećanja pomorskog prometa do 2030. To se treba uraditi modernizacijom luka i njihovih usluga, modernizacijom cestovnih i željezničkih koridora do luka, a uz razvoj “kopnenih” luka i logističkih centara, te stvaranje poslovnih zona uz same luke. Nadalje, potrebna nam je klasterizacija svih jadranskih luka, kao i klasterizacija ponude naših morskih luka. Umjesto dosadašnjeg nadmetanja treba koordinirani njihov nastup na europskom i mediteranskom tržištu, a sve uz partnerstvo hrvatskih luka sa lukama na Baltiku, na istočnom i južnom Mediteranu. Bitno za Hrvatsku je i uključivanje u projekt Mediteranskih morskih autocesta, što znači razvoj Obalne straže, razvoj sustava nadzora pomorskog prometa u Jadranu i spašavanja na moru u partnerstvu s Italijom, Crnom Gorom i Albanijom. Uz sve to potrebno nam je aktiviranje ekološkog dijela ZERP-a (što nije dio Acquisa!) poput Italije, te proglašenje dijelova Jadrana za SPAMI (posebno osjetljiva područja), uz detaljno kartografiranje obale, otoka i podmorja, što su sve preduvjeti uključivanja Jadrana u projekt Morskih autocesta. Nakon Euro Mediteranskog foruma, nastavit ćemo s lakšim temama…
– Stranačka politika na državnoj i lokalnoj razini je što se mene tiče prošlo svršeno vrijeme. Jesam izvan stranačke politike, ali nisam izvan politike općenito, ako se pod time podrazumijeva javni angažman pojedinca.
Dubrovnik je svakog ljeta izložen desantima sa cruisera. Oni koji ugovaraju dolaske cruisera razmišljaju samo o brojnosti turista, ali ne i o svim drugim lošim efektima cruiserskog turizma, od zagađenja mora do zagušenja gradske jezgre. Još 2006. sam upozorio da Dubrovnik treba regulirati i ograničiti dolazak cruisera, odnosno uvjetovati njihov dolazak dužim boravkom u akvatoriju Grada. Prvi dugoročni cilj treba učiniti Dubrovnik home-portom za criusere. Drugi cilj je stvaranje jadranske koordinacije cruiserskih luka, što koliko znam žele i Talijani. Takva koordinacija bi onda lako mogla postići dogovor s cruiserskim kompanijama o režimu uplovljavanja. Ovako se samo potiče nered na Jadranu, a posljedično se guše i Dubrovnik i Venecija i ostale destinacije.
Hrvatska je doslovno na pragu EU, o čemu smo 1992. mogli samo sanjati. Ujedno smo članica NATO-a. No većina političke scene, i vlasti i oporbe, ponaša se kao da ćemo u obje organizacije ući tek za 50 godina. Nitko ni ne razmišlja o tome kako iskoristiti našu poziciju članice EU i NATO za bolje pozicioniranje na tržištima Mediterana na kojima smo itekako bili prisutni prije 25 godina, ali smo ih zaboravili. Nitko ne razmišlja o tome kakvu ulogu bi mogla ili trebala imati Hrvatska u EU i NATO. Posve je jasno da ćemo biti “interface” EU za jugoistok Europe, ali i za Mediteran. I za obje uloge se treba pripremati, jer od obje možemo gospodarski profitirati.
Politička scena je stabilizirana: s jedne strane je HDZ, s druge SDP. I jedni i drugi trebaju koalicijske partnere da bi vladali. Prošla su vremena potpune prevlasti jedne stranke. Unutar-koalicijsko pregovaranje i održavanje stabilnosti koalicije stranaka su dobar “trening” za političare buduće članice EU, koja je koalicija država. S druge strane, politička scena je zabavljena borbom protiv korupcije, što je hvale vrijedno, ali ne i dovoljno za prosperitet. Nedostaje svježih ideja i inicijativa. Jadranski dio Hrvatske se tako sve više okreće monokulturi turizma, uz jaku potporu politike za takvu gospodarsku orijentaciju. Pa ipak, mi smo jedina turistička zemlja koja ima sezonski turizam. Istodobno svi zaboravljaju da Barcelona, koja je par desetljeća ispred Dalmacije u razvoju turizma, svega 12 posto prihoda ima od turizma, čak 28 posto od svoje luke, a ostalih 60 posto od poslovne zone uz luku.