‘Orkanski visovi’ najnoviji je filmski naslov iz 2026. godine u režiji Emerald Fennell (‘Saltburn’, ‘Djevojka koja obećava’), koja se temelji na romanu Emily Brontë iz 1847. godine. Film je trenutno na repertoaru dubrovačkih kina, a kako nam se i je li nam se svidio saznajte u nastavku teksta.
Najpoznatija ekranizacija ‘Orkanskih visova’ bila je ona iz 1939. godine s Laurenceom Olivierom i Merle Oberon. Iako radnjom pokriva samo prvu polovicu knjige, smatra se najemotivnijom verzijom ovog književnog klasika. Filmska verzija iz 1970. godine s Timothy Daltonom i Annom Calder-Marshall u glavnim ulogama poznata je po intenzivnom prikazu brutalnosti i mračne atmosfere. ‘Orkanski visovi’ iz 1992. jedna je od zapaženijih verzija koja nastoji obuhvatiti obje generacije iz romana i najvjernija je svom književnom predlošku (glume Ralph Fiennes i Juliette Binoche).
Najnoviju ekranizaciju ovog klasika engleske i svjetske književnosti, koji je odmah po svom objavljivanju prerastao okvire tipičnog realističkog romana i kao pravo remek-djelo uspješno odolijevao svakom pokušaju književne tipizacije, prati jedna od najprovokativnijih marketinških kampanja posljednjih godina. Film je opisan kao raskošna, erotikom nabijena melodrama usmjerena na “toksičnu ljubav”, koja je postala hit na ovogodišnje Valentinovo, unatoč podijeljenim mišljenjima filmskih kritičara.
Između obožavanja i prijezira
U startu treba izdvojiti dva važna detalja. Prvi je taj da film ne poštuje izvorni književni materijal, odnosno niti u jednom slučaju nije vjerna adaptacija koju bi profesori prikazivali u školi na satu književnosti. Film se uopće ne fokusira na generacijsku sagu iz knjige, već je isključivo usmjeren na toksičnu vezu Catherine i Heathcliffa. Fennell nam zapravo predstavlja svoju provokativnu viziju ovog kultnog romana, želeći da gledatelji osjete isto ono što je osjetila i ona kad je prvi put pročitala ‘Orkanske visove’, da uhvate onu bolnu bit žudnje i da njihova reakcija na viđeno bude ’emocionalna, nagonska i duboko strastvena’. Zato je ovo film koji se ili obožava zbog redateljičine hrabrosti ili se prezire zbog nepoštivanja izvornog književnog predloška. Umjesto vjerne ekranizacije boli iz knjige, dobili smo psiho-seksualnu drametinu odjevenu u viktorijanske kostime.
Namjerno sam napisao ‘odjevenu u viktorijanske kostime’ jer iako se najavljivao kao još provokativniji od redateljičinog prethodnog hita ‘Saltburn’, mnoge je iznenadila činjenica da u filmu, s Margot Robbie i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama, uopće nema golotinje. Bez obzira na to, snažno je istaknuta seksualna napetost između glavnih likova koja prožima cijeli film. Bez ijedne eksplicitne scene, ijedne gole guzice ili sise, redateljica je uspjela pokazati svu opojnost, hipnotičnost i zavodljivost jednog ljubavničkog odnosa. Ili kako je napisala jedna filmska kritičarka: ‘Samo Emerald Fennell može uzeti klasik, pretvoriti ga u čistu strast i potpuno slomiti publiku’. Doduše scene s Margotinim prstima u Jacobovim ustima na stijenama jorkširskih vriština, njegovo tijelo nad njenim dok je sprječava gledati BDSM odnos sluga na katu ispod ili quick seks na trpezarijskom stolu u noćnoj tišini pospane kuće, nešto je što ostaje u sjećanju gledatelja puno dulje nego neka prvoloptaška porno scena svih onih pretencioznih erotskih trilera s popularnih streaming platformi.
Višak stila, manjak duše
Istina, ovdje nema prevelikog unutrašnjeg monologa i one (u filmu toliko puta spomenute) duhovne povezanosti koje roman ‘Orkanski visovi’ čine remek djelom. Film se pretežito oslanja na fizičku manifestaciju strasti, na svu tu krv, seks, nasilje, bijes i propušta prikazati onu duboku, gotovo onostranu tugu, što glavne likove čini manje kompleksnim karakterima nego u knjizi. Nema ni dublje analize klasnih odnosa, transgeneracijskih trauma, a teme rasizma i psiho fizičkog zlostavljanja samo su naznačene. Film ima svoju emocionalnu snagu, ali je površniji, brži i oku ugodniji od svojih prethodnih verzija. To ga, s druge strane, čini gledljivijim za suvremenu, mlađu kino publiku, čemu pogoduju i dijalozi koji naginju modernom senzibilitetu (za razliku od arhaične težine riječi Emily Brontë). Zato mu pojedini kritičari prigovaraju da, kao ekranizacija književnog klasika, film pati ‘od viška stila, a manjka duše’.
Na zanatskom nivou, filmu se nema što prigovoriti. Fennellica je majstorica estetike i donosi nam stil koji je daleko od prašnjavih kostimiranih drama na koje smo navikli. Film je vizualno raskošan, s naglašenim kontrastima između surovosti prirode orkanskih visova i glamura i dekadencije unutarnjih prostora. Kadar je gust, zasićen i namjerno klaustrofobičan, a hladni tonovi prirode savršeno oslikavaju emocionalnu distancu likova. Upotreba boja u interijerima je tek posebna priča (obratite pažnju, vrijedi svake sekunde vremena), jer one tako moćno korespondiraju s unutarnjim svijetom glavne junakinje. Film je zapravo jedan začudan, ali prelijep miks klasične gotičke sumornosti i ‘Alise iz zemlje čudesa’ momenta, tako da se ponekad čini da estetika modne revije u trenutku postaje važnija od same radnje. Glazba je također bolji dio filma, ona ne služi samo kao pozadina, već i kao psihološki pritisak koji naglašava svo ludilo i opsesiju dvoje nesretnih ljubavnika. Zvuci vjetra i škripa drvenih podova dodatno pojačavaju dojam cjelokupne nelagode.
Bizarno, uvrnuto i hrabro iščitavanje književnog klasika
Režija je dinamična i moderna, a Emerald Fennell u nju unosi svoj prepoznatljivi cinični humor i provokaciju. Margot Robbie i Jacob Elordi svoje su glumačke zadatke odradili onoliko dobro koliko im je redateljski koncept to dozvoljavao. Zrelo, uvjerljivo, emocionalno nabijeno. Elordiju fali malo one unutarnje mračne energije iz romana srednje sestre Bronte, dok je Margot Robbie za nijansu previše racionalna i proračunata, a manje divlja i neukrotiva nego se očekivalo. Naravno, oni su odlični glumci, velike filmske zvijezde, posao su odradili pošteno, filmu osigurali već sad ogromnu zaradu, ali da mogu dati više u nekom drugom scenarističkom i redateljskom pristupu, zasigurno da mogu. Mladi Heathcliff i Cathy, u izvedbi Owena Patricka Coopera i Charlotte Mellington, su uvjerljivi, jaki, na trenutke emotivno razarajući. Treba istaknuti i Alison Oliver kao genijalno jezivu Isabellu Linton.
Zaključno, film je strastven, vizualno očaravajući i uznemirujući. Odvažno se poigrava i istražuje verziju književnog klasika ne libeći se pobjeći u šok, kič, nadrealnu estetsku pomaknutost. Gledatelji su oduševljeni kostimima, scenografijom, kamerom i glazbom. Književni i filmski puritanci negoduju i filmu traže stotinu mana. Moram priznati da sam bliže ovima prvima jer, ruku na srce, onako mračan i ‘opičen’ roman (pogotovo za ono vrijeme) drage nam i genijalne sestrice Brontë, zaslužuje jedno ovako bizarno, uvrnuto i hrabro iščitavanje. Sličnog je mišljenja i poznata TV novinarka Maude Garrett. ‘Ne samo što je vizualno besprijekoran sa slikovitošću i zadivljujućim kadrovima, nego je ovaj film i oličenje čežnje. Natjerat će vas da osjetite apsolutno sve tijekom i nakon filma. Voljela sam sve u vezi s ovim filmom’ – zaključila je Garrett.
Foto: Warner Bros
