Samo za čitatelje DuLista donosimo recenziju nedavno prikazane TV serije ‘The Last of Us’. Serija je napravljena prema istoimenoj PlayStation igrici, a njena radnja se odvija dvadeset godina nakon nestanka moderne civilizacije.
Piše: Pavo Jančić, prof.
Već sam puno puta pisao o tome kako je činjenica da se svijet kakvog smo poznavali do prije nekoliko godina, nepovratno promijenio. Pandemija, lockdown, izolacija, ratovi, prijetnja nuklearnim oružjem, postali su dio naše svakodnevice, najava nekog novog, teško probavljivog, apokaliptičnog vremena. Ne čudi stoga da se u posljednje vrijeme sve više pišu knjige, snimaju filmovi i serije distopijskog sadržaja, obogaćujući žanr znanstvene fantastike nekim novim temama i motivima.
Jedna od takvih serija bila je hvaljena HBO-ova ‘Postaja jedanaest’ (Station Eleven). Ova spekulativna fikcija, donijela nam je potresnu priču o ljubavi, slobodi, umjetnosti, čežnji, sjećanjima, traumama, međuljudskim odnosima, u doba propasti suvremene civilizacije. Ipak, ponajviše je progovarala o istinskom značenju latinske sentence sic transit gloria mundi, prolaznoj prirodi bogatstva i slave, ali i ljepote svijeta kakvog poznajemo.
Gljivice, vojna hunta i tinejdžerica koja može spasiti svijet
Ovogodišnji dramski flagship streaming platforne HBO Max, serija ‘The Last of Us’ , opet u središte priče donosi taj novi postapokaliptični svijet u potpunoj industrijskoj i tehnološkoj regresiji. To je svijet u kojem nema funkcionalnog društvenog sustava, ne postoje države, već samo karantenski gradovi s vojnom diktaturom, nema interneta, telefona, televizije, ne rade restorani, hoteli, trgovine. I ovdje priča meandrira naprijed i nazad kroz vrijeme, živopisno dočaravajući život neposredno prije i poslije velike, smrtonosne pandemije uzrokovane Cordycepsom, gljivicom koja ljudska bića pretvara u čudovišta slična zombijima.
‘The Last of Us’ američka je televizijska serija autora Craiga Mazina i Neilaa Druckmanna, bazirana na istoimenoj videoigri iz 2013. godine, koju je razvio Naughty Dog. Serija prati Joela (Pedro Pascal), krijumčara zaduženog za pratnju tinejdžerice Ellie (Bella Ramsey), imune na virus, preko ostataka nečeg što su nekad bile Sjedinjene Američke Države. Ono što je trebalo biti jednostavna i brza dostava, postaje dug i opasan put koji će zauvijek promijeniti njihove živote.
Serija koju je pratio najveći hype godine
I prije nego je započelo njeno službeno prikazivanje, serija je dobila hrpu pozitivnih recenzija filmskih kritičara, koji su tvrdili kako je riječ o uvjerljivo najboljoj adaptaciji videoigre ikad napravljenoj. Hvalio se tako scenarij, kao izuzetno blizak izvornom materijalu, pohvale su išle i za razvoj likova i nove pozadinske priče, seriji su se davale četiri zvjezdice, lamentiralo se o zadivljujućem dizajnu koji je pogled na napuštene, bombardirane metropole, uskladio s prostranim snimkama ruralne Amerike. Kritičari New York Timesa opijeno su zaključili kako ‘kroz Joela osjećamo slomljeno srce ovog svijeta, a kroz Ellie vidimo svu njegovu čudesnost’.
Oduševljenje se ubrzo prelilo i na gledatelje, kako na fanove same videoigre koji su bili iznimno zadovoljni zbog vjerne adaptacije igrice, tako i na one koje s videograma veze nemaju, ali vole televiziju, vole SF žanr, vole snažne glumačke osobnosti. Sve to je bilo dovoljno da stvori najveći televizijski hype godine i da se obore svi mogući rekordi gledanosti. Premijernu epizodu serije pogledalo je 4,7 milijuna ljudi, dok je njeno finale gledalo već više od 8,2 milijuna gledatelja, iako se preklapalo s ovogodišnjom ceremonijom dodjele nagrade Oscar.
Naravno bilo je i onih oprečnog mišljenja, koji su seriji zamjerali površnost, nedovoljno razvijenu karakterizaciju likova, sporost, repetitivnost, dinamičku sterilnost. Serija je tako ocijenjena kao neuspjeli pokušaj izlaska priče iz same videoigre, u kojoj se sve svodi na standarnu džojstik misiju, izađi, razgovaraj, ubij, vrati se, napuni bateriju, preživi nivo, umri, a rezultat je neprirodan, računalno gernirarni proizvod, doslovno prekopiran u kontekst serije.
Podvojenost ukupnog dojma
Nakon odgledanih svih devet epizoda prve sezone istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. ‘The Last of Us’ prvenstveno je nasilna, apokaliptična i uznemirujuća serija, koja vjerno predočava kaos vrlog novog svijeta. Krasi je atmosferičnost, prigušena i sjetna začudnost, narativna apartnost, dojmljiva vizualnost eksterijera. Zanimljivi likovi u zlom i makabričnom svijetu budućnosti, snimateljski osjećaj za kompoziciju kadrova, likovno i kolorističko bogatstvo, ritam, glazba, atmosfera, sve to gledatelja odmah snažno uvlači u seriju, koju sa zanimanjem i neskrivenim nestrpljenjem prati od početka do kraja.
Naravno, ono što je dobra strana serije, ponekad može biti i njezina manjkavost. Upravo to pretjerano inzistiranje na kolorizmu, atmosferi i glazbi seriji oduzima dramsku i narativnu kompaktnost. Izvanprizorna naracija je štura i ne doprinosi razradi ljudskih međoodnosa, pedatne karakterizacije sporednih likova nema, previše je akcije i horor zomboidnih momenata, a premalo emocije, slojevitosti, humanizmom obojene tragičnosti.
Istina je međutim ono što i kritika spominje, serija kad blista, blista do neslućenih razmjera, ali kad upadne u klišej ‘videoigra jednako serija’ onda tone toliko duboko da je nikakav redateljski ni scenaristički postupak ma kako inovativan bio, ne može izvući. Izvući je može samo karizma i više nego očigledna kemija između glavnih glumaca, o čemu ću pisati na kraju teksta. Uglavnom, ne drži se ovdje pretjerano do razvoja likova, njihovih psiholoških stanja, prošlosti, motivacije, emocionalnog kontinuiteta radnje. Priča je u principu prilično tanka, opretećena gejmerskom estetikom i naracijom, pucnjevima, klanjima, mrtvima, živima i svim onim nesretnicima koji se nalaze između ta dva stanja, odnosno svijeta. Ima tu i zanimljivih trenutaka, flashbackova u prošlost, intrigantnih sporednih priča i likova, ali sve nekako djeluje dramaturški porozno, nedovoljno uvjerljivo, na trenutke možda malo i dosadno, bez obzira na silnu akciju i pucačinu.
Kemija između glavnih likova
E, sad o onome što sam najavio na početku prijašnjeg odlomka. Joel i Elli. On, prekaljeni borac, jedan od preživljelih i nezaraženih još od početka pandemije i ona, četrnaestogodišnja heroina, prkosna tinejdžerica, imuna na infekciju, imuna na autoritet, imuna na strah. Pascal i Ramsey razvalili su svojim tumačenjima likova Joela i Elli, a njihova odmjerena, uživljena i dirljiva izvedba definitivno su spasili seriju. Njihov odnos, na idejnoj, ali i izvedbenoj razini, katalizator je cjelokupne radnje, sve tenzičnosti i sugestivnosti serije. Očito je kod stvaranja serije glavni fokus i bio na ova dva lika, jer se puno pozornosti posvećuje upravo kreiranju njihovog odnosa, koji se onda pametno prenosi na ozračje cijele serije. Pascal i Ramsey su im to vratili na najbolji mogući način. Bez preglumljavanja, pa čak i bez naznaka ikakvog izvedbenog pretjerivanja, predstavili su nam likove Joela i Elli u svoj kompleksnosti njihovih drama i osobnih tragedija.
Zaključno, serija ‘The Last of Us’ nije nešto o čemu ćemo pričati kao o remek djelu, pa čak ni o nečemu žanrovski posebno dobrom, ali nije ni da nećemo pogledati drugu sezonu kad dođe na našu omiljenu streaming platformu. Ukratko, mogli bismo je okarakterizirati kao seriju s uputama za preživljavanje. Na tragu već spomenute ‘Postaje 11’, ali od nje puno prizemnija, površnija i na kraju, moram priznati, poprilično lošija.
Naziv: The Last of Us
Mreža: HBO Max 2023.
Žanr: Drama, Triler, Post-apokaliptična fikcija
Foto: hbomax.com