Nedostatak butige, nedovoljna povezanost s ostatkom Grada, prevelika izgrađenost i nedostatak parkinga samo su neki od problema koje muče stanovnike Glavice Babinog kuka. Najveću glavobolju zadaju im ipak najnoviji ‘otpadomjeri’, tj. pilot projekt prikupljanja miješanog komunalnog otpada kojeg je tvrtka Čistoća započela u ovome naselju 15. srpnja, a bez da je prethodno provedena edukacija građana. Stanovnici Glavice, istaknuli su nam, osjećaju se kao ‘pokusni kunići’, a ovaj projekt uvelike je omeo njihovu koliko-toliko mirnu, iako redovito turističkom vrevom ispunjenu svakodnevicu. Vrećice od 20 litara koje jedine mogu stati u premalen otvor otpadomjera, jednostavno ne zadovoljavaju njihove dnevne potrebe, a mnogi od njih još uvijek se nisu naučili služiti karticama koje je dobilo svako kućanstvo upravo u ove svrhe. Otpad tako vrlo često i dalje zna završiti pokraj kontejnera što je u ovim ljetnim mjesecima posebno problematično, a ne šalje ni lijepu sliku brojnim turistima koji odsjedaju na Babinom kuku.
Stanovnici ovog dubrovačkog naselja gotovo su pali u očaj kada im je jgp Libertas odlučio vikendom ukinuti liniju 2A koja je zajedno s drugim ‘manje korištenim linijama’ prestala voziti u određene dane zbog nedostatka vozača. Od proteklog vikenda ona im je nanovo vraćena, na čemu su stanovnici neizmjerno zahvalni. Koliko je ona važan dio njihovog svakodnevnog života svjedoči i anegdota koju nam je ispričala jedna od stanovnica ovog naselja. Njezina je, naime, majka, koja svako jutro upravo s 2A ide u butigu i obaviti sve potrebne jutarnje poslove, tog dana kada je Libertas trebao vratiti liniju, sjela na klupu preko puta autobusne stanice prije prvog autobusa kako bi se uvjerila da su je zaista ponovno uveli. Tako je znala da se može ukrcati na idući autobus po dobrom starom običaju i obaviti sve. ‘Tad je bila mirna, kada se uvjerila svojim očima da je opet sve po starom’, ispričala nam je njezina kći. S obzirom da su stanovnici zaista kroz proteklih mjesec dana izloženi mnogim promjenama, ekipa DuLista odlučila se zaputiti u ovo naselje te porazgovarati s njima i vidjeti kako su se prilagodili na novitete, provjeriti koje su draži života u ovome naselju te prisjetiti se onih ‘dobrih starih vremena’ kojih se starosjedioci jako dobro još uvijek sjećaju.
‘Svi se znamo, ali se ne družimo’
— Dobro nam je ovdje živjeti, dobili smo put, imamo vodu, visoko smo, nevrijeme nas neće iznenadit’, a vjetra uvijek ima. Ja sam ovdje stigao među prvima 1967. i sagradio vikendicu. Tada su uz mene na Babinom kuku kuće imala još jedino dva – tri Konavljanina, a poslije se sve to jako brzo naselilo. Sad nas je jednostavno previše. A, sve smo tada radili ‘na ruku’ – vodu, kanalizaciju, struju, sve smo sami prokopali i cijelu smo ulicu isto tako asfaltirali. U to vrijeme nije bilo kao danas da od nekoga nešto tražiš i dobiješ. Nitko nam nije dao ni dinara, sve smo morali sami. Nije bilo subvencija za bazene, solarna grijanja i slično – govori nam gospar Niko Kristović, ‘starosjedioc’ Glavice Babinog kuka koji je 35 godina radio u Radeljevića, najprije kao ložač na masnim kiselinama, a potom i na vodiku, što su, ističe, bili jako opasni poslovi. Sjeća se ovaj gospar ‘starih vremena’ kada je cijela vizura ovog mjesta izgledala sasvim drukčije, a na njemu nije bilo skoro ‘ni žive duše’.
— Dolje gdje je sada Tommy i DOC bilo je polje i ljudi su na njemu sadili patate. Tu je bila Ekonomija i davali su svakome tko je želio raditi po dolac, ali ljudi su ih poslije prodali i tim novcima izgradili kuće na Glavici. Sve je nekoć bilo drukčije. Prije su se ljudi družili, uvijek bi išli jedan u drugog na kavu, popričali bi, pomagali jedni drugima u gradnji kuća, nalijevanju ploča, sad se to sve izgubilo. Danas svi k’o stranci. Svi se znamo, ali se ne družimo. Imamo i jako puno mladih ljudi, samo što se ne žele ženit’ – ističe gospar Niko. I njega, naglašava, ‘muče’ novi otpadomjeri, a još je nekoliko problema za koje smatra da bi ih se trebalo pod hitno riješiti kako bi stanovnicima život bio još ugodniji.
— Ja bacam smeće i gore i dolje, a dobio sam i onu karticu. Da vam pravo kažem, ima ovdje ljudi koji nisu dobili kartice, ali i onih koji ni nemaju za platit’ komunalno. A, trebala bi nam ovdje i jedna butiga da ne moramo ići u Uvalu ili skroz dolje do Tommyja u Lapad. Ma, ja i nekako, spustim se i prošetam, ali kako ću gostima reći da moraju toliko propješačiti da bi obavili spenzu? Daleko im je to. A ni ova ulica nije alavija napravljena, skale niz koje turisti idu su nikakve, treba ih popraviti. Kako se ovdje puno ljudi naselilo tako je i jako puno automobila. U neka doba je živa ludnica, ne može se automobilom spustit’ pred Poštu Lapad, nikako se priključit’ u promet. Idem najčešće autobusom, ali nekad nam treba po sat vremena da se probijemo. To je strašno – priča nam gospar Niko Kristović. Njegova susjeda gospođa Romana ističe kako će stariji reći da je u naselju bilo bolje, da su mogli šetati, sjedati ispred kuće, družiti se… Ipak, društvena situacija Babinog kuka, naglašava naša sugovornica, ni danas nije tako loša. Naime, ovo je jedan od rijetkih kvartova u kojem se mnoštvo djece navečer igra vani. I doista, u našem điru primijetili smo toliko malih bicikli koje su jedva čekale da ih mališani provozaju u predvečernjim satima kad kalma vrućina. Djeca ovdje i kolendavaju, a i mame se druže, navečer sjede ispred kuće i dijele susjedske priče.
Ipak, problemi ni ovo naselje kao ni svako drugo ne mimoilaze.
— Kako se sve više gradi, tako je i ovdje kod nas sve manje mjesta za parking. U početku ga je bilo dosta, a otkako je ove liberalizacije to je došlo na strašno. Na primjer, susjedovi gosti su se parkirali na moje mjesto, a ja sam onda automobil morala preseliti. Što ću, moram se prilagoditi. Nadalje, ovo naselje više nije toliko mirno s obzirom na to koliko se afitava. Svjesni smo toga, dolaska u svaka doba, vike, pijančevanja. Još smo mi i solidan kvart, koliko imamo problema s bacanjem šuta, pretjeranom i divljom gradnjom, iskorištenosti pojedinih parcela 150 posto. Divlji nam je Zapad, ali ipak funkcioniramo – govori nam gospođa Romana. S novim otpadomjerima, ističe, još se nije susrela jer sina šalje da baci smeće. Iz Čistoće joj je pristigla obavijest na dvije stranice o tome kako i što s njima, ali nije se htjela uhvatiti s tom ‘papirologijom’ u koštac. — Previše nam je svega toga, zasićeni smo. Stalno uvode neka nova pravila, a još nismo do kraja svladali ni prethodna. Tretiraju nas k’o pokusne kuniće. Ma, šaljem sina da baca smeće, on je skužio što s tom karticom. Neki dan sam primjerice, imala dotrajalu marmeladu i stala sam razmišljati kako da je bacim – marmeladu posebno, staklenku posebno? Treba nam nekakav tečaj jer uopće ne znamo što gdje treba baciti – mišljenja je ova stanovnica Babinog kuka. Dodaje također da im nedostaje jedna manja butiga ili barem pekara. Neobično joj je, kazuje, kako se nitko od vlasnika kafića ili drugih poduzetnika s Glavice nije odlučio otvoriti kakvu butigu. Problematična im je, dodaje, i povezanost s ostatkom grada, ali velika im je pomoć linija 2A. Iako polazi s Glavice Babinog kuka svako sat vremena, od iznimne im je važnosti, a pogotovo onima koji nemaju automobil.
Koje su stvarne potrebe?
Put nas je dalje odveo kod tete u vrtiću Nade Potrebice. Ova gospođa i njezina sestra prva su djeca rođena na Babinom kuku pa tako s potpunim pravom mogu uspoređivati te komentirati kako je u ovome naselju bilo živjeti nekad, a što je to u današnjici sve promijenjeno. Gospođa Nada posebno nam je ukazala da na Glavici stanuje čak pet teških bolesnika koji koriste i pelene, a kvart je pun i male djece koja ih također koriste. Pelene, ni tek izvađene iz paketa, ni u kojem obliku ne mogu stati u nove predviđene vrećice od 20 litara, a što nam je ova stanovnica pokazala na primjeru pet pelena koje su prosječna dnevna ‘potrošnja’ jedne osobe. Usporedila nam je tako srednju vrećicu koja može primiti od 45 do 65 litara otpada, onu od 25 (što je za pet više od dozvoljene vrećice na otpadomjeru) te onu od 80 do 120 litara koja odgovara stvarnim dnevnim potrebama jednog kućanstva. — Naše stvarne potrebe, dakle, veće su za 100 litara od onih koje su oni predvidjeli ovim novim otpadomjerima. Tražila sam također, da nam vrate kontejner za pet ambalažu, onaj za papir te metal. Ljudi idu na druga odlagališta jer im u ove mini kontejnere ništa ne može stati. Osobno mi predstavlja veliki problem ići svako malo baciti smeće skroz do gornjih kontejnera samo da bih otkucala karticu. Zamolila sam gradonačelnika da iziđe na teren i porazgovara s predstavnicima stanara našeg naselja kako bismo pokušali ovu situaciju učiniti što podnošljivijom. Nadalje, ovdje se toliko ljudi bavi turizmom, toliko nam turista dolazi i ti ljudi jednostavno moraju imati neke druge uvjete po kojima će razvrstavati otpad jer njihove su potrebe znatno veće od naših – ističe Nada Potrebica. Najveći je problem, naglašava Potrebica, to što ljudi nisu educirani. Kod otpadomjera, priča nam, postavljene su kamere, ali ih redovito obilazi i komunalni redar koji jedino može upozoriti te tako spriječiti ilegalno bacanje otpada. Međutim, govori, mnogi toga nisu svjesni pa iz straha dolaze ‘po sto puta’ nešto baciti samo da bi otkucali karticu.
— Isprepadali su starije žene i sada one pune vreće reda radi samo da bi koristile tu karticu jer se boje da će ih netko kazniti ako je ne otkucaju određeni broj puta. Iako, popodne mnogi bacaju kako bilo i čak kraj kontejnera, što nije u redu. Ovo je kao pilot projekt pa bi bilo lijepo da se ti koji su ga osmislili sastanu sa svim korisnicima usluga gdje su stavljeni kontejneri i izvide stvarne potrebe. Bilo bi dobro da nam se vrati otvoreni žuti kontejner za plastiku da ne moram bocu ubacivati jednu po jednu, a treba nam i za veće plastične ambalaže – govori nam Nada Potrebica, inače, vrlo ekološki osviještena, a o svemu tome podučava svaku generaciju svoje vrtićke djece. U njihovim rukama otpad se pretvara u prava umjetnička remek – djela, a posebno su ponosni na projekt za Dva skalina u kojem je cilj, među ostalim, prikupiti tonu plastičnih čepova s boca, što potom ‘pokupi’ jedna tvrtka iz Italije koja promovira ovaj projekt.
Odvodi zadaju muke
Glavobolju stanovnicima zadaju i neadekvatno napravljeni odvodi u ulicama. Na mnogim ih mjestima, točnije, niti nema pa za vrijeme obilnih kiša voda ‘nađe puta’ i u obližnje kuće — Veliki su nam problem neriješeni odvodi, a tek ćemo ove zime testirati kako su napravili Mostarsku ulicu. U našoj ulici moj je otac davno s mjesnom zajednicom napravio nekoliko vrtova gdje su prije bile masline. Ispod njih uz ulicu bili su, naravno, napravljeni odvodi, koji su s vremenom zatrpani bez ikakvog pitanja. Nakon nekoliko godina voda mi je za velike kiše ušla u banju i otada imam problema. Problematična je i ulica od Crkve sv. Josipa gdje uopće nisu napravljeni kanali – govori nam Nada Potrebica te dodaje kako je nekoć Čistoća dolazila svaki dan čistiti ove ulice, ali i Vrtlar zalijevati park koji je tu napravljen tijekom 80-ih. Danas navrate tek jednom do dva puta godišnje, a više iznimno jedino ako je bila kakva jaka bura pa da ‘pometu’ štetu.
— Sami čistimo zelenilo. Imali smo prošlo ljeto cijelu jedno ‘aferu’ oko zelenila. Pojavila mi se zmija u dvorištu i zvala sam vatrogasce. Uzbunilo se cijelo susjedstvo i željeli smo posjeći česminu koja nam raste niz ulicu. U nju stalno netko baca smeće i to je strašno. Došli su iz Vrtlara na naš poziv i počeli su je sjeći, istina u neprimjereno vrijeme – u 7 sati ujutro. Nastala je buka zbog čega su se neki i bunili. Ali, to se moralo napraviti. S obzirom da tu netko stalno baca smeće, ta česmina može biti leglo raznih životinja – priča nam Nada Potrebica. Inače, istaknula je, ovo je jedno od rijetkih naselja gdje vlasnici pasa zaista nose vrećice te čiste za svojim ljubimcima. Po tom su pitanju jako osviješteni. Za kraj našeg đira susreli smo Jelenu Manenicu koja nam je pak, jedina od stanovnika s kojima smo razgovarali istaknula kako je otpadomjeri ne brinu. Iako joj u početku nije bilo jasno kako koristiti kartice, ipak, ističe, vrlo se brzo naučila, a vrećica od 20 litara nije joj premalena. I ona se zalaže za otvorenje kakve manje butige u ovom naselju kako se ne bi svaki dan morala spuštati do Tommyja i to upravo s linijom 2A za koju kaže da joj je bilo grozno kada su je ukinuli. U našem điru ovim naseljem susreli smo također i mnoge turiste. Zapravo, neprestano su se izmjenjivali, jedni su dolazili, a drugi odlazili. Neki od njih jedva su se uspjeli i uz GPS snaći u tih nekoliko ulica koje čine Glavicu Babina kuka pa su nerijetko zatražili i pomoć mještana. Mnogi od njih pristigli su u naselje uz 2A najpopularnijom linijom šesticom ili bus number six for ‘Bejbin kak’ kako zvuči engleska inačica imena ovog naselja koju se na autobusnim stanicama može čuti iz usta brojnih turista.
Piše: Leona Rašica / Maria Prkut