Gotove Igre. Ove naše, Ljetne. Obilježje i središte događanja svakog ljeta u Gradu. Nešto uz što smo odrastali, upoznavali se, zaradili prve dinare, učili što je prava umjetnost, gledali velike predstave, u njima statirali, pomalo i glumili, znali tekstove na pamet, sretali glumce, svirače, negdje na nekom skalinu baš pored njih ispijali piće, bili dio njih. Igara. Koje su sve manje naše. I sve više nešto što se tek događa tu pored nas, a da smo toga sve manje svjesni.
Završetkom Igara ide svom kraju i ljeto. S njim i ove neizdržive gužve, što prometne, što u običnom điru Stradunom. Strašno, zaista. Al', unatoč tome, nekako ostajmo začahureni unutra, svi smo „kao“ vezani za nešto; posao, obaveze, obitelj, te ostajemo i trpimo svo to ludilo. Ljudi koji dođu sa strane, na sat, na dan, najviše dva, bježe, idu dalje, negdje drugo tražit svoj mir i odmor, pojašnjavajući nama koji uporno sve to trpimo, kako je ovo ludilo nešto iz čega treba bježat.
GRAD JE SVE MANJE NAŠ GRAD
Mi ostajemo tu i trpimo. Ljetno ludilo, gužve i kaos. Trpimo činjenicu kako se više ni Stradunom, da se ne govori o manjim ulicama, ne može proći od stolova. Šutljivo trpimo kako su i naše plaže sve manje naše, zapravo, kako je cijeli ovaj Grad sve manje naš Grad. U ove ljetne dane on postaje nešto neizdrživo, smrdljivo i skoro pa nepoznato nama koji tu ostajemo i van ljeta, u one zimske dane kad smo sami.
A zapravo, trebalo bi uhvatit bar dan, ako je moguće i koji više, i pobjeći negdje, bar na kratko i tu blizu; Šipan, Lopud, Mljet. Što dalje, to bolje. Za odmorit se. Zapravo, ovako začahureni, zatvoreni u neke obaveze vezane za ljetni đir ovdje u Gradu, mi nemamo pojma kako se toliko lijepih stvari događa i negdje drugo, na nekim također lijepih mjestima ovog ljeta.
Vjerujte, i negdje drugo ljudi se odmaraju i zabavljaju jako lijepo. Bez ovog kaosa od prometa i pretjeranog broja gostiju. A mi, ovdje u Gradu, uvjereni smo kako je baš naš Grad centar svijeta. A nije tako! Tome doprinose i svi ti jednodnevni prolaznici koji se tek slikaju za pohvalit se doma kako su vidjeli Dubrovnik, bili i ovo ljeto u njemu. I učine nam gužvu i produže za Crnu Goru. Kao i velika Tina Turner, o čijem dolasku se svi raspisaše, a ona tek sleti do nas i produži dalje, južnije.
BORITE SE ZA SEBE
Hvala Bogu, još malo. Pa smo opet sami. I zaboravljeni od svih. A u tu našu vanljetnu realnost vraća nas i ugodna vijest o konačnom otvaranju ambulante u Androvićevoj. Nekad davno u tom prostoru bila je pekara, pa su tu živjeli radnici „Čistoće“, skoro do rata, otkad je prazna. Nekad to i ne bi bila vijest, u ova naša vremena to je zaista ugodna vijest. Konačno se i nešto vraća u Grad. Sad bi svi ovi što su zadnjih godina brontulali kako nema ambulante u Gradu trebali žurno doći tamo i prijavit se. Bar sve ovo što još živi unutra. U zidinama.
Jer, još tužnija bi bila vijest kako se ambulanta ipak zatvara. Zbog slabog interesa. Čeljadi iz Grada i na ovaj način borite se za sebe! Kao što se sjajni Gružani, točnije oni s Kantafiga bore za svoju zadnju smokvu. Onu na novom kolodvoru, koja je počela rast prije mnogo godina, uz zvuke Ćira, kad je tamo bio stari željeznički kolodvor. Ta smokva simbol je tog kvarta, po njemu je Kantafig i dobio ime, talijanštinom „figa“ za smokvu i „kanta“ zbog pjesme, koja je odzvanjala ispod njena hlada. I Bebo Burin tu je znao zapjevat. Uz svoje Gružane.
Dok ovo pišem, još se ne zna kad će počet škola. Nadležno ministarstvo još je u lipnju dalo mogućnost izbora svima. Kao i lani. A isto kao i lani, u zadnji tren odgovornima pada na pamet kako je zaista vruće i kako bi školu trebao odgoditi. Ipak, javila se tek s tom molbom naša draga teta Eko Jadre, u ime dubrovačke dječice. Valjda će je netko i čut!
A mi đirom uđosmo u Božidarevićevu, bez ijedne slike iz te ulice! Ljeto i gužve dolazi kraju, pa ćemo iznova, na miru. U ovu mirniju jesen pred nama. Koja će zapravo bit jako vruća, politički, predizborni sigurno! Evo već su neki počeli s kampanjom, za početak, znani lik koji je itekako odgovoran za mnogo lošeg u Gradu. On sad kao brine o Gradu. Joj! Bljak!
A pred nastavak đira, evo ipak koja fotka iz Božidarevićeve, gdje to malo tamošnje čeljadi koja još u njoj živi, pokušava živjet normalno, između stolova, uz svoje tiće. Lagani đir tom ulicom učinio je i Knez Jozo Mafijozo sa svojim ministrom Bobinjom. I oni su zaključili kako nema smisla u ove ljetne gužve điravat Gradom. I pobjegli negdje, dalje, što dalje…