Zapravo, pomicanjem sata unatrag počinje jesen i vrati se neki mir u Grad. Još koji kruzer i… gotovo. Za ovu godinu. Do novog ljeta. Vrijeme koje nitko ne može zaustaviti, tim vraćanjem uru nase, unese u nas neki nemir. Mijenjanje navike buđenja i odlaska u san koja nam teško pada. Novo privikavanje. Kao i na svaku promjenu, kojih je život pun.
Opet i iznova u Prima gledamo uživo prijenos sa Straduna. Ono malo čeljadi u điru. Toliko ih je malo da neke prepoznajemo na velikoj TV plazmi. I zaključujemo; nekad smo mi bili mršavi, a televizori veliki i debeli. Sad su televizori tanki i uski, a mi, nakon toliko godina života, debeli i široki. Sve se mijenja. Tek je pitanje koliko mi možemo opstat u svim tim mijenama.
ZA IZBORE NA TAJLAND
Naš Čeja se ne da. I ove jeseni ode na Tajland. Mjesec dana. Kad ovo budete čitali, on će bit gore negdje u nebu, u avionu. Vraća se koji dan iza izbora. To njega ne zanima. Ma koja građanska dužnost! On je osjetio što znači vlast i kako je vladati ljudima. Masom. Prvi put na Tajland je poš'o još dok je bio Knez Republike Porporele. Nikad nije dokazano kojim sredstvima. „Ko je jamio, jamio je!“ Badava je svaka galama iza. Aj' dokaži kad sve prođe.
Nama, običnim pučanima, ostaje obavit građansku dužnost. A onda, kad odaberemo nešto od ponuđenog jada i čemera, s nosom naših političara duboku u guzici, čekat ulazak u EU. Koja će se, kako stvari stoje, raspast prije nego mi dođemo na red za tamo uć. A dok sve te mijene budu trajale, nama ostaje tek điravat praznim Stradunom uz još malo znane čeljadi Grada, dok nas bura bude hladila i bistrila mozak ovih zimskih dana.
Nekad, o kako to sentimentalno zvuči u ovom našem Gradu, u ove dane i ne tako davno, na Peskariju, točnije na Malom Mulu, prodavala bi se drva za ogrijat se u zimske dane. Došli bi barkama s Mljeta, Pelješca… sve bi se okupilo za kupit koji metar česvine, duba, čega li već. Nudile su se i kokoši. Žive, ne ove smrznute. Ma… svašta bi bilo za kupit. Za zimu se pripravit. Nekad. I ne tako davno. Ovih dana i Peskarija je prazna. Tim praznim Gradom i njegovim ulicama lutamo sjećanjima, vraćamo u misli znane i manje znane likove. Igor i Nikolica još malo o nogometu Iza Roka; „Toliko smo dobre igrače imali, da je i veliki Mario Bonić mog'o tek ponekad branit!“ Bonić je kao klinac živio na Svetoj Mariji, te se i on spuštao do Iza Roka za zaigrat.
SJEĆANJE NA VELIKOG LIKA
Pa uz koji skalin pored crkve Domino dolazimo do središta sportskih događanja Rokaša i ostalih gostujućih ekipa, posebno nogometaša, do ponajveće placete, na kojoj su odavno stolovi tamošnjeg restorana, a ispod tarace kuće u kojoj je živio veliki lik Grada, nezaboravni gospar Zdenko Šapro. „Placeta se budi, a gospar Zdenko spava! Došo Pero s loptom, pa ga zajebava!“ pjevali su mu nekadašnji klinci Grada kad bi došli za zaigrat na tu placetu podno njegove kuće i tarace.
Taj Pero bio je, il' Pero Čupić il' Pero Franić il' netko treći. Njorgo bi gospar Zdenko, ma i viko na njih, čak i prijetio: „Vidjet će te vi kod direktora sutra!“ jer je predavao glazbeni u osnovnoj školi „Miše Simoni“ na Pločama, al' nikad se na njih ne bi naljutio. Nikad! Kako bi se ljutio, kad je i sam bio zaljubljenik u sport.
Potvrda je i sjećanje gospar Đura Marketa: „Prvo bi viko na nas, a onda stao, pogledao, te uputio ljut savjet: E! Dali bi gol da si dod'o onom na krilu!“ Zaista, gospar Zdenko velik je lik Grada i polako, zahvaljujući njegovih kćerima, otvaramo stranice sjećanja na njega…
Prilozi:
– I danas, iznad placete Domino pune stolova, na taraci obitelji Zdenka Šapra, njegova najmlađa kćer Zdenka i Igor Žuvela
– Nekad, neka davna fotka, a na njoj Ivana, kćer gospara Zdenka Šapra, iza nje placeta Domino bez stolova…