Aleksandra Miletić, znana kao Saša, Periša Boko, Mario Nadilo i Toni Miletić tijekom pandemijskog su razdoblja odlučili izaći iz sivila i upotpuniti svakodnevicu glazbom i kreativnošću. Iz udobnosti svojih domova, početkom ove godine, krenuli su snimati sebi drage i javnosti dobro poznate glazbene uratke. Svojim su vokalima svakoj pjesmi novi i dodatni značaj dali Saša i Periša, uz mile zvuke gitare koje je stvarao Mario, a kamerom je sve vjerno pratio Toni, inače vlasnik LMT studija. Videozapise su objavljivali svake subote, a njihovi pratitelji jedva su čekali kad će ih moći čuti uživo. To se sada i ostvarilo! ‘Trio PMS’, kako se zovu, održat će koncert u subotu, 14. kolovoza s početkom u 21 sat u Ljetnom kinu Slavica. Naziv koncerta simbolično je nazvan ‘S kauča na pozornicu’, a na njemu će im se pridružiti i brojni prijatelji.
Kako je krenula Vaša zajednička glazbena priča?
Periša: Rekao bih da je Toni glavni krivac (smijeh). Dogodila se korona i svi smo bili ‘zaključani’ po kućama. Inače, ideja o sastavu nastala je još tijekom prvog vala i lockdowna. Naime, u to je vrijeme LMT studio počeo s koncertima iz stana. Dosta ljudi se uključilo u ovaj projekt te su se snimali u svojim kućama kako pjevaju. Sve te videozapise Toni ‘sklapao’ je u jedno i objavljivao na društvenim mrežama studija. Dobar sam prijatelj sa Sašom i Tonijem već dugo vremena te smo pjevali kroz razne glazbene sastave. Dugo smo vremena htjeli Saša i ja otpjevati pjesmu u duetu, ali nikako nismo mogli to realizirati. Stalno smo odgađali. Došao je drugi lockdown te smo odlučili realizirati ideju.
Aleksandra: Tražili smo gitaru. Pitali smo puno gitarista bi li se htjeli nama pridružiti, no dosta njih nažalost nije moglo. Periša: Pitali smo Maria, i on je rekao: ‘Naravno’. Tako je sve krenulo. Mi smo u glavi imali ideju o snimanju tek jedne, ujedno i naše prve zajedničke pjesme ‘Jovano, Jovanke’. Snimanje je trajalo nekoliko sati, a nakon toga smo sjeli na večeru koju su spravili Saša i Toni. Tijekom večere je Mario samo rekao: ‘A što sljedeće snimamo?’ (smijeh). Mi smo ostali malo paf jer iskreno nismo ni planirali dalje snimati, odnosno naveliko.
Toni: Nakon toga smo odlučili svaki tjedan nešto snimiti i objaviti u subotu. Od tada je iz stana u javnost izašlo preko dvadeset pjesama.
S vremenom ste u svirke uključivali i druge ljude?
Periša: Tako je. Pozivali bismo druge drage ljude, naše prijatelje, da nam se pridruže. Htjeli smo uvijek napraviti nešto drukčije, odnosno drukčiju verziju pjesme. Među njima je bila i violinistica Marija Lalović koja je super upotpunila pjesmu ‘Povratak’. Ljudi su nam pisali: ‘Postigli ste to da ljudi jedva čekaju kad ćete izbaciti pjesmu’.
To smo vas baš htjeli pitati. Kako su ljudi reagirali?
Mario: Reagirali su jako dobro! Inače radim kao poštar, i znam dosta ljudi. Nerijetko sam dobio komentare: ‘Ajme što vam je ono krasno!’. Bilo je jako lijepih pohvala na naš rad.
Aleksandra: To nas je ‘tjeralo’ da idemo dalje. Ako ne bismo mogli objaviti pjesmu u subotu, jer bismo imali privatnog posla, onda bi već istog dana dobili poruke: ‘Gdje je pjesma, što se događa?’. U principu, čekalo se da nešto objavimo. Ljudi su bili doma i manje-više provodili vrijeme na mobitelima. Nekako se sve posložilo da se ovaj projekt dogodi.
Za vas su to bila zasigurno zanimljiva vremena, unatoč cijeloj situaciji?
Periša: Mario je postijer pa je imao posla. Osobno radim u turizmu, kao i Saša, a Tonijev je posao vezan uz turizam. Koronavirus nam je dozvolio vrijeme da nađemo momenat za kreativni izričaj. Mene je izvlačilo iz stvorene učmalosti. Dosta ljudi je bilo osuđeno na ostanak doma, u krugu svoje obitelji. Naravno, netko bi išao na posao, ali pored toga, nismo imali ništa. Nikakve sadržaje. Meni je ovo bio pravi ispušni ventil. Mogli smo se putem pjesme izvuči iz sivila. Jedva smo čekali petak, kad bismo se skupili, nešto popili, pojeli bokun pršuta i nešto snimili.
Kakav je vaš repertoar?
Periša: Repertoar bez granica, ja bih rekao (smijeh).
Mario: Internacionalni! Nama glazba nema granica. Nema politike. Izaberemo ono što se nama sviđa, ali i ono što pretpostavljamo da bi se svidjelo ljudima. Imamo nekoliko sevdaha i pjesama na stranom jeziku.
Aleksandra: Sve jezike pjevamo (smijeh).
‘Trio PMS’ održat će koncert u subotu, 14. kolovoza s početkom u 21 sat u Ljetnom kinu Slavica
Sjećate li se svojih početaka u glazbi?
Aleksandra: Mi manje više svi živimo glazbu, od davnih dana. Počela sam u Vikija i pokojnoga Giše u malom dječjem zboru. Na red je došao Linđo, Dubrovački komorni zbor, mješovita klapa Mareta pa Amfora. Trenutno sam u klapi Poklisari. U principu, glazba je uz mene cijeli život. Pjevat’, jest’ i popit’ – to je za nas sve.
Periša: Također sam od malena u raznim sastavima i zborovima. Cijeli život sam vezan uz glazbu. Osim niže glazbene škole i crkvenih zborova, mogu reći da mi je prekretnica bio Dubrovački komorni zbor. Tu smo se Saša i ja upoznali. Uvijek sam zbor doživljavao kao veliko glazbeno tijelo i mislio sam da nisam tome dorastao. Rodila se ideja o tadašnjoj klapi Otok koja je prestala s radom 2009. godine. Nakon toga sam otišao u mješovitu klapu Mareta. Također, dio članova klape Otok nastavio je raditi gaže, što je dovelo do nastanka klape Poklisari.
Mario: Od malena sam počeo svirati i pjevati. Počeo sam s rock glazbom! Nakon svega toga, došao sam u klapu Subrenum. Karijera je samo otišla uzlaznom putanjom, naputovali smo se, osvajali nagrada… Meni je ovaj projekt došao baš kao melem na ranu. Promijenio sam repertoar te nije u pitanju samo dalmatinski melos. Ovdje sam kreativniji i mogu sebe dati više.
Vi gospodine Toni njih vjerno pratite kamerom?
Toni: Moja pjevačka karijera je ustvari da mi oni – ne daju pjevat’. Tako da svoje frustracije rješavam preko kamere.
Mario: On lijepo pjeva, samo ga je grubo čut’ (smijeh).
Trio PMS – naziv je nastao, ako bismo mogli pogoditi, na temelju početnih slova vaših imena.
Aleksandra: Tako je, Periša, Mario i Saša tvore naziv sastava. To je tako ispalo i poslije nismo birali novi naziv.
Periša: Toni je idejni začetnik koji voli skraćenice kao što je LMT. Postoje negativne konotacije uz PMS, ali mi možemo biti jedna pozitivna (smijeh).
U subotu, 14. kolovoza održat ćete koncert u Slavici. Kako je došlo do toga da svoju glazbu prenesete s ‘kauča na pozornicu’?
Periša: Sve smo, kao što je rečeno, snimali u kući jer su, nažalost, bili takvi uvjeti. U raznim objavama su ljudi pisali: ‘Čekamo dan kad ćemo vas čuti uživo’. Iskreno, nismo u to vrijeme planirali da će se nešto ovakvo dogoditi. Opet je ideja o koncertu došla tijekom obiteljskog druženja, uz bocu vina i razgovor (smijeh).
Aleksandra: Vrijedno radimo, vježbamo i održavamo probe. Osim starih pjesama, bit će i nešto novih.
Periša: Dolazi nam novi instrument koji će upotpuniti našu glazbenu priču. Riječ je o klavijaturama. Nećemo sada odavati detalje, neka to bude iznenađenje. Plan je da ljudi mogu ući bez COVID potvrda, zbog čega će biti smanjen kapacitet i postavljen razmak među sjedalima. Karta će biti 50 kuna i bit će dostupna na stranici Ulaznice.hr. Ne planiramo imati mogućnost kupnje na ulazu. Moram reći da se baš radujemo. Slavica je za nas spekatakularan prostor, jedan drugi dnevni boravak. Vjerujem da su tu Saša, Toni i Mario proveli zlatne godine svoje mladosti (smijeh).
Aleksandra: Odrasla sam blizu Slavice. Kad smo bili mlađi, nije se izlazilo na način kako se sada izlazi. Svi iz ulice do 16 ili 17 godine nisu ni izlazili vanka. Skupili bismo se i išli na Slavicu pogledati neki film. Tako da, Slavica meni jest veza uz mladost i djetinjstvo.