Kasno je, noć, kao i u Vašem pismu. Negdje daleko na istoku sijevaju munje, ali zvuk umire putem do mene. I kad ste Vi pisali nebo se mijenjalo. Ponovno čitam to pismo koje ste mi poslali iz mjesta koje ne znam kud smjestiti, i koje moram potražiti u tražilici na internetu da bih saznao da je nekako Dragutin Tadijanović s njime povezan. Zapravo i nisam mislio odgovarati na njega (naslućivali ste da će ostati jednosmjerno), ali postavili ste mi toliko pitanja koja traže da budu barem dotaknuta ako već na njih odgovore nemam. Zašto sam na prvu odlučio ne odgovarati pa potom odluku povukao? Preplašilo me to nešto u meni što opisujete, iako mislim da je zapravo do Vas, što tako snažno privlači, što mijenja drugog; što je u Vama izazvalo promjenu, a da se nikad upoznali nismo, za koju i sama sumnjate da je vid idolopoklonstva (i stavljate pod upitnik), jer sve to što je na Vas utjecalo dobili ste iz objavljenih tekstova koje sam pisao prije puno godina i ovima koje pišem sada. Moje misli i riječi postale su Vam utjeha u teškim trenucima, njima ste se vraćali kad ste pali, kako sama kažete bile su ‘oaze u žednim danima’ (…izazivali su u meni strahopoštovanje kao da sam zakoračila u neki sveti, sakralni prostor, samo sam zanijemila, ‘izula cipele’, nije mi preostalo drugo do duboko se pokloniti…).
Onaj mizerni dio mene veseli se toj potvrdi, jer zaista me tjera na ovaj ponekad gnjavatorski i ne laki posao pisanja sama i jedina želja da donesem kroz te moje male spoznaje, osobne istine, kakvu takvu utjehu u vremenima u kojima je baš i nema previše. Ali tu stvar treba prestati. Ne smijem nikoga uvjeriti da je išta što napišem istina sama po sebi, niti ne daj Bože nekoga ‘navući’ na nju, jer to je sigurni put za pakao. Previše je bilo, i jest, ljudi na ovom svijetu koji su tvrdili da imaju monopol na istinu, da samo ono znanje i moći koje je njima poslano, i samo njima poznatim putovima, može učiniti da odjednom sve postane ispravno. Činili su to i čine da bi zadovoljili svoje strasti. Vi znate da ja samo Jednom vjerujem i njega slijedim. Svejedno nisam čovjek koji želi da itko bude sljedeći iza mene u toj sljedbi jer sam ne znam jesam li uopće na pravom putu. Moje misli, riječi i postupci, često ishitreni pa stoga i iskreniji (možda?), završe se pitanjem ‘Jesam li baš tako morao učiniti ili sam to možda mogao i bolje?’. Tako da za dva koraka naprijed uvijek se jedan vraćam natrag. Kako da slijepac vodi drugog slijepca?
Ako ste prepoznali, dakle, dušu koja treperi isto kao Vaša, to je ta duša koja želi ne poslati pismo nepoznatoj ženi, kao što ste i Vi skupljali snagu da pošaljete ono koje sam ja dobio. Ali ipak ste ga poslali. Iz istog razloga Vam odgovaram. Jer samo tako se barem nešto događa, ma kako nevažno bilo. Puno se više, od tog nekog ‘uzoritog čovjeka’ koji Vam se čini da jesam, nalazim u Vašoj parafrazi Tadijanovića (…bacate srce pod tuđa stopala; poznanici skreću glavom, govore da ste ludi…), ali to je cijena ogoljelosti kao što ste odlično sama primijetila. Kako vrijeme protiče nisam više siguran nije li to izlaganje golotinje, guljenje slojeva poput glavice luka, jedini način da se živi autentičnim životom, a što je nešto što kod drugih izaziva podsmijeh. Kao kad Vi izazovete zgražanje kod susjeda, kad krenete trčati u svom selu u kojem se brzo hoda samo kad se nekud treba na vrijeme stići. Svatko je na nešto pozvan, netko da mu se podsmjehuje, drugi da se smije. Koliko god mozgali o tome nikad nećemo doznati tko je u pravu.
Dužnost nam je samo da to što smo dobili iskoristimo na najbolji mogući način. Svejedno, kako god se činilo da stojim ovdje bez ičega na sebi, sakrio sam vješto sebe između ovih redaka, u ljudima, susretima, knjigama, pa se kao kameleon mimikrijom stapam sa svime što sam ovim recima stvorio. Pitate me kakav sam kad skinem kutu, sam sa sobom? Plačem li? Plakao sam prije neki dan kad je moja klapa, kao iznenađenje, Amerikanki hrvatskih korijena (prišapnuo nam konobar na kruzeru kako cijelo vrijeme pjevuši tu pjesmu), otpjevala ‘Marijanu’, pjesmu koju joj je kao maloj pjevala nona porijeklom s Visa. Plačem ne zbog tuge, već zbog ljepote. Ali to nema baš puno veze sa mnom, nešto dublje, visceralno, to u meni plače. Pitate me jesam li bliže spoznaji tko sam zapravo? Gulim te slojeve strpljivo, odbacujem stare vanjske i otvrdnule da bih došao do onih mekših iznutra. Supstancija ostaje ista, tek nešto promijenjena kvaliteta. Hoće li biti knjige? Da samo znate s koliko strahopoštovanja i ljubavi se i sam klanjam piscima, i koliko puta sam nakon nekih pročitanih djela pomislio kako više ništa ne treba na svijetu napisati jer je sve rečeno! Takav sam. Sličan Vama. Možda i lijen za taj težak posao. Ako ikad nađem u sebi nešto što treba izreći svijetu bit će to jače od moje lijenosti. Do tada su ove mrvice sve što mogu ponuditi gladnim ptićima. Vaše pismo je lijepo i imate što za reći, zato je sve što želite za mene isto što i ja želim Vama. Na kraju, spalite ovo pismo, parafraziram Gida (i Vas) te dodajem njegovu misao: ‘Moje nebo ne nalikuje ni na jedno drugo i Bog zove svakog samo njegovim imenom.’ Odgovorite mu! Mrkla je noć Ružo, treba počinuti malo.