Zaista je rijetkost da u razmaku od jedne godine imamo prigodu pogledati dva velika televizijska projekta, dvije visokobudžetne ekranizacije inspirirane identičnom pričom. Riječ je o istinitom događaju, okrutnom ubojstvu kućanice Betty Gore koje se dogodilo 1980. godine u teksaškom gradu Wylie i koje je tada poprilično šokiralo američku javnost. E sad, ili je interes publike za ‘true crimeom’ sve veći, čemu svjedoči i uspjeh takvih serija na streaming platformama u posljednje vrijeme ili je kreativna kriza zahvatila cjelokupnu današnju TV industriju.
Piše: Pavo Jančić, prof.
Prije godinu dana na TV platformi HULU mogli smo uživati u hvaljenoj seriji ”Candy”, s Jessicom Biel u naslovnoj ulozi, dok smo ove godine dobili i HBO-ovu verziju iste priče, s poetičnim naslovom ”Ljubav i smrt”. Kako se i navodi na službenoj stranici HBO-a, ova miniserija, koju je napisao David E. Kelley i režirala Lesli Linka Glatter, istinita je priča o Candy i Patu Montgomeryju te Betty i Allanu Goreu – dva bogobojazna para koji uživaju u životu u malom teksaškom gradu, sve dok izvanbračna afera ne navede nekoga da sjekirom razmrsi gordijski čvor ove egzistencijalne američke drame.
Zbirka zatomljenih ženskih strahova
Zasigurno se pitate kako David E. Kelley od već prožvakane priče (pritom poprilično ograničen ziheraškim, nenadahnutim i neinventivnim pristupom redateljice Lesli Linka Glatter), uspijeva složiti pitku, zabavnu, potentnu, vizualno raskošnu priču, uvjerljive dramske strukture i subverzivne poante. Uz njegov neosporni talent i iskustvo na sličnim projektima (Ally McBeal, Male laži, Slom…), još je nekoliko važnih razloga za to. Prije svega, Kelley dobro poznaje atmosferu malih teksaških gradova, jer je i sam u jednom odrastao. On naprosto kuži svu tu spiku teksaške suburbije, sav taj kodirani sustav i zamke patrijarhata u tadašnjem američkom društvu, sve te socijalno uvjetovane parametre sreće i ispunjenog života, tu zbirku zatomljenih ženskih strahova, stereotipnost motelskih preljuba, koordinate ludila koje može izazvati jedan pogrešan odabir, samo jedna duboko potisnuta emocija.
Teško je to i mučno štivo, prikaz jednog vremena na umoru, neposredno prije liberalizacije društva, novih tehnoloških dostignuća, sveopćeg vaoajerizma u kojem danas živimo. Vrijeme je to kad su žene primarno kućanice, koje kuhaju, odgajaju djecu, vrtlare, volontiraju, pjevaju u crkvenom zboru i igraju mješovitu odbojku. Pitanja vlastitih karijera, seksualnosti, mentalnog zdravlja zapravo su tabu teme o kojima se ne priča (bar ne pred muškim društvom), a visine vlastitih životnih dometa uvjetovane su osobnim (ne)odabirima i društvenim ograničenjima. Kelley sigurno vlada tim otuđenim svijetom Amerike osamdesetih godina, kamerom suvereno korača kroz hodnike velikih obiteljskih kuća prepunih laži, tenzija, identitetskih preispitivanja, nesretnih ljudskih sudbina, neostvarenih života.
Hard Candy, Candy
Drugi razlog Kelleyjeva uspjeha leži u činjenici da zna odabrati glavne glumce. Ulogu prekrasne i talentirane, ali i nepovratno deluzivne, nestabilne i autodestruktivne Candy Montgomery povjerio je zvijezdi Marvelovih filmova Elizabeth Olsen. Ako je itko mogao tako dobro utjeloviti svu nekonvencionalnost karaktera Candy Montgomery, čiji je život nakon afere s prijateljičinim mužem, njezinim ubojstvom i suđenjem pred cijelom američkom javnošću doslovno bačen u bezdan očaja, onda je to zasigurno Olsenica. Svakim svojim pokretom, pogledom, mimikom, riječju, gestom, zadivljujuće uvjerljivo prikazuje dvije komplementarne stvarnosti s kojima se Candy bori cijelo vrijeme. Stvarnosti svog unutarnjeg duševnog nereda i vanjskog, naoko idiličnog obiteljskog života.
Taj emocionalni dualizam, ta oprečnost između onog što jest i onog što bi htjela biti, rascjep između dječje nevinosti i tjeskobnog ludila, cijelo vrijeme stvara blagu nelagodu kod gledatelja, a atmosfera iščekivanja nadolazeće tragedije dodatno je pojačana tom njenom facijalnom oporošću, upornim laganjem samoj sebi ne bi li bar donekle spasila svoju obitelj, samu sebe i ostatke vlastitog zdravog razuma. Elizabeth Olsen, sjedni – pet. Nepravedno bi bilo ne pohvaliti i ostale glumačke protagoniste serije, od kojih se posebno ističu Jesse Plemons kao Alan Gore, Patrick Fugit kao Pat Montgomery i Tom Pelphrey kao odvjetnik Don Crowder.
Dobrodošli u osamdesete
Treći razlog zbog kojeg je Kelley uspio stvoriti još jednu seriju u kojoj gledatelji ostaju do njenog kraja, bez obzira na neke sitnije scenarističke manjkavosti (poput plošnosti pojedinih likova, namjerne ili nenamjerne nedorečenosti radnje), jesu kamera i scenografija. Scenski to zbilja sve izgleda kao da smo se teleportirali u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, s autentičnim namještajem, odjećom, bez iskarikiranih frizura i nakita, vjerodostojno, uvjerljivo, prirodno. Kamera je hipnotički moćna, naglašenog koloritnog kontrasta, što seriji daje jednu mističnu auru, laganu omaglicu creepy atmosfere.
Glazba je odlična, priča linearno posložena pa se može lako pratiti, jezik naracije jednostavan i precizan, ritam serije protočan, koncizan, opušten. Jedino je redateljski pristup na momente dosadan i predvidljiv, ali je opet istovremeno dovoljno široko postavljen da može oslikati svu krutost svijeta u kojem smo nekad živjeli (a živimo i danas, samo pod drugom agendom i ideološkom matricom). Serija ”Ljubav i smrt” prije svega je mračan obiteljski portret (kojeg ne bismo voljeli imati u vlastitoj saloči), ali i pastozni kroki američkog društva s kraja prošlog stoljeća, njegovih predgrađa ispunjenih neurozama, psihičkim slomovima, malograđanskim karakterima. Odličan uvid u jedno povijesno razdoblje, s vrhunskom scenografijom, kamerom i nadasve izvrsnim glumačkim interpretacijama.
Naziv: Love and Death
Mreža: HBO MAX, 2023.
Žanr: Crime, Drama
Foto: www.hbomax.com