Pisat i slutit…

I tako dođosmo do kraja velike priče o gosparu Zdenku. Skoro. Jer ono najljepše što mu se dogodio u životu, uz sve te sportske i glazbene uspjehe, ipak je njegova obitelj. Nakon mladih dana i sportske slave, trebao je imat snage „vratit“ se u normalan život poslije teškog moždanog udara u mladosti.

Gospar Zdenko je bio hrabar i odlučan čovjek, pun volje za životom. Dugo se liječio, ali i završio Glazbenu akademiju.
 
ZAPAMĆEN U GRADU
 
Ugodan završetak te borbe sa sudbinom susret je i vjenčanje sa Nedjeljkom, Nedom iz Metkovića krajem 1959. godine. Napravio je veliki pir u Cavtatu. Inače, njegova supruga Neda puno je mlađa od njega, rodila se 1927. godine. I rodila mu je tri kćeri; Maricu, Ivanu i Zdenku. Uz sve ostalo, gospar Zdenko je doživio i tri rata, dva svjetska i ovaj naš, Domovinski. Umro je 1993. godine i zauvijek ostao zapamćen po puno tog u Gradu i njegovoj čeljadi. Od Juga, nogometa, glazbe, svojih učenika, zborova, pjesme, đira Stradunom i onog nezaboravnog – svog štapa, kojim nam je prijetio kad bi se najedio u nekoj od učionica ili na placeti podno svoje kuće. Tog štapa kojeg ćemo zapravo zauvijek pamtiti samo po dobru. Jer i kad bi s njim prijetio il' mahao il' dirigirao, znali smo da nam želi dobro i da je on jedan veliki gospar koga treba poštivati. I nakon svih godina.
 

„Prije ostalih!“ – vječno čudna je sudbina teksta u novinama. Naravno i onog koji ga piše. Redovno prije drugih, onih koji ga tek sutradan čitaju, trebaš napisat, osmislit, donijet sud o nečem što će se tek dogoditi.
Ili se dogodilo pa tek to prenosiš, prosuđuješ, zauzimaš stav prije ostalih. Koji će o svemu sudit i mislit tek sutra, kad tvoj tekst bude objavljen. I ovaj tekst, zbog prokletog „dead line“ tiskara i termina objave, pisan je i nekoliko dana prije nego će se svašta nešto događati, a bit će objavljen tek iza, nakon što se dogodi. I budi pametan, hrabar, blesav… prorok? Ajmo se zaigrat vremenom! Pisat i slutit. S kraja događanja koja su pred nama prema – na se, „bolja polovica hrabrosti“!
Isti dan kad EU bude potpisala pristupni ugovor s Hrvatskom, ta EU raspravljat će o svojoj budućnosti! Tog dana mi ulazimo u nešto što ni samo tog dana neće znat hoće li više postojat! Još prije sedam godina napisao sam kako će se EU raspast i prije nego mi dođemo na red i uđemo u nju. A već tad smo tako blesavo hrlili u nju. I evo, došao red na nas baš na dan kad će se EU – sasvim očekivano počet raspadat! Naslutio i pogodio prije sedam godina. I proglasili me „euroskeptikom“!
 
ZAGONETKE – ODGONETKE
 
Ajmo još malo igre vremenom, na se u ove dane koji se zbiše kad čitate ovo što tek pišem, pa su tad bili pred nama. Sveti Nikola. Stoljećima Dan pomoraca, ali zadnjih 20 – tak godina i Dan dubrovačkih branitelja. Odavno je trebalo odgonetnut i riješit puno nekih važnih detalja, istina, laži, zabuna i prevara oko istinski velike obrane i očuvanja Dubrovnika pred onim srpskim i crnogorskim ludilom, koje na žalost mnogi danas olako zaboravljaju i opraštaju.

Postavit stvari, uloge, situacije i imena na pravo mjesto i u vrijeme kad se sve to događalo. Očito, netko to nije htio i nikad se nije pitalo baš one koji mogu i trebaju puno tog reći. Prije svih drugih, to su Bratoš, Aljoša i Rudi. Puno prije svih drugih, jer svi ostali, uz moje veliko poštivanje, ipak su došli iza! Bratoša su ubili, Aljoša je umro, ostao je samo Rudi Butković. Čuvajmo ga i poštujmo zbog istine o prvim danima obrane Dubrovnika. On ima sve dokumente, arhive, on zna sve. Ovog utorka, jučer kad ovo budete čitali, a četiri dana prije nego ovo pišem, konačno se pokušalo uvesti nekog reda u sva ta događanja i odati počast onima koji su nas obranili. Uz ostale, Rudi je, nakon godina šutnje, dao veliki trud. Cvijeto i ekipa su na Srđu na svoj iskren način odali počast svojim suborcima. Dok ovo pišem, ostaje nadat se kako je sve prošlo dostojanstveno. Tako bi trebalo bit. Bili su zajedno kad je to trebalo, zajedno, bez osobnih sujeta i ego tripova, trebaju bit i u buduće.
 
BILO BI DOBRO IMAT…
 
Da, za kraj, bili su i izbori. Prije nego ovo pišem, a iza, kad vi ovo budete čitali. Dakle, nemam pojma kako je prošlo! Svoju građansku dužnost ću (dok ovo pišem) – sam (dok ovo čitate) obavio. Nisam kao Čeja, koji je bezbrižno na Tajlandu. Žalosno je bilo koliko su mediji, posebno EPH i Bago s Nove, navijali za jednu opciju! Pretjerano i bahato da su vjerujem mnoge natjerali na – drugu opciju. Žao mi je što će opet masu malih, nezavisnih popušit. Njih 20 neće skupit ni 2 posto glasova. A bilo bi dobro imat neku jaku regionalnu stranku. Neovisnu, iako su istina i ti neovisni kao onaj limeni pijevac na krovu koji se okreće kako zapuše. Na kraju, dobili smo što smo izglasali, još jedne „vladajuće“ koji će kao i mnogi prije ponajviše brinut o sebi. A mi, puk običan i sitna raja tek, vrlo brzo opet ćemo brojat dane do nekih novih izbora. I nove nade u nešto bolje.
 
 
NA FOTOGRAFIJAMA:
– Nakon svih godina, obitelj Zdenka Šapra; u sredini supruga mu Neda, okolo kćeri Ivana, Marica i Zdenka i unučad
– U jednom od zadnjih đireva Stradunom, legende Grada; lijevo Mladen Poljanić, u sredini gospar Zdenko Šapro i desno Pepica Kovačević
– I za kraj sjećanja; ekipa s Porporele 1960 – te godine, drugi s lijava gospar Zdenko Šapro, ostale pogađajte…