Poznati dubrovački pisac i kazališni redatelj, umirovljeni profesor glume i režije na zagrebačkoj akademiji, Matko Sršen, iz Zagreba u kojem živi u rodni je Grad ovo ljeto ‘doletio’ predstaviti roman Rokaška kraljevina. U gradskoj je knjižnici upriličena promocija na koju su pohrlili brojni Dubrovčani željni vidjeti drago lice i čuti kako je svojim perom Sršen opisao Grad svog i njihovog djetinjstva. Poratnog. Materijalno oskudnog, ali bogatog dječjom igrom i Igrama koje su tada, paralelno s ovom generacijom, stasavale. Bila je ta večer istovremeno radosna i sjetna, prožeta nostalgijom za minulim vremenima, ali i danima kad je Sršen češće dolazio doma i spajao ugodno s korisnim družeći se s Gradom i generacijom i postavljajući predstave na daske dubrovačkog teatra. Ostala su mnogima ‘gladna usta’ Sršenove kazališne sapunice ‘Libertine’ čije su 4 epizode odigrane u Bursi između 2000. i 2003. izazivale salve smijeha i kundurarije oko toga tko je iz gradskih ulica, betula poslužio kao predložak i inspiracija… Na Dubrovačkim ljetnim igrama Sršen je bio pisutan od 1983. kada je postavio Držićevu komediju ‘Venere i Adon’. 2003. festivalska publika gleda Sršenovu rekonstrukciju izgubljene Držićeve komedije ‘Pomet’. Slijede: ‘Testi od bremena’ (1997.), ‘Glasi iz Dubrave’ (1998.), ‘Držićeva Grižula’ (2004.), ‘Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia’ (2005.) i ‘Darsa-farsa’ (2008.). Dramatizacije, drame i komedije izvođene su mu na pozornicama u Hrvatskoj i u inozemstvu, također na radiju i televiziji. Objavljuje pjesme, drame, eseje, prozu, filozofske, teatrološke i držićološke studije u listovima i časopisima. Više je puta nagrađivan za svoj književni i kazališni rad, a nagrađivani su i brojni glumci i drugi suradnici u njegovim predstavama. Ipak, u Kazalištu Marina Držića za njega više mjesta nema i to ga jako žalosti.
Vratili ste se u Zagreb vjerujem preplavljeni dojmovima s promocije. Sad kad su se ‘slegli’ što Vam se čini? Kakav je osjećaj? Kako je bilo?
Bilo mi je vrlo drago održati promociju mojega romana ‘Rokaška kraljevina’ u Dubrovniku, tim više što se radnja romana uglavnom događa Iza Roka i u toj istoj Ulici od Puča, u kojoj je danas Narodna knjižnica Grad, samo, naravno, prije skoro sedamdeset godina, u vrijeme mog dubrovačkog djetinjstva. Zato sam vrlo zahvalan Narodnoj knjižnici. Osobito sam uživao u čitanju odlomaka iz romana Mara Martinovića i Doris Šarić Kukuljice, prvaka današnje dubrovačke glume i pravih nasljednika Miše i Milke, a čini mi se da je i publici bilo ugodno. Anja Šovagović Despot prekinula je godišnji odmor i doputovala u Dubrovnik da bi nam se pridružila na predstavljanju romana, a kad god se ona pojavi na pozornici, pa makar samo i na skromnoj promociji knjige, to je sigurno za svakoga doživljaj. Njih troje su, ujedno, i među desetak najboljih i meni najdražih glumaca s kojima sam surađivao u svojoj profesiji kao kazališni redatelj. O romanu je govorio dr. Antun Pavešković, danas istaknuti književni znanstvenik i pisac; inače i sam glumac iz mojih mladih redateljskih dana. Nekoliko dirljivih riječi o romanu izrekao je i Jovica Popović, nekadašnji kritičar Radio Dubrovnika i moj prijatelj, a ako se potrudite i pomno pročitate knjigu, možda ga otkrijete i u ‘Rokaškoj kraljevini’.
Kako je nastala ideja za pisanje ovog djela, koliko se ‘kuhala’ u glavi dok se počela realizirati?
Još kao vrlo mlad čovjek napravio sam prve skice ovoga romana, svjestan da se tako uzbudljivo razdoblje života, kakvo je za mene bilo dubrovačko djetinjstvo, više nikada ne može dogoditi. I evo, prošlo je od tada pedeset i više godina dok se ta knjiga nije napokon pojavila pred čitateljima. Pada mi na pamet francuski pisac iz 19. stoljeća Théophile Gautier: tako je njega njegov ‘Kapetan Fracasse’ pratio kroz život, kao što je mene u stopu pratila ‘Rokaška kraljevina’.
O čemu zapravo progovarate kroz ovo djelo?
Najkraće: iako su glavni junaci djeca, ‘Rokaška kraljevina’ ipak nije dječji, već prije ratni roman, u kojem mali Rokaši ratuju s velikim cajima, pripadnicima ondašnje Narodne milicije. S jedne strane odrasli, naoružani pištoljima i pendrecima, a s druge djeca koja su svoje kraljevske vještine stekla statirajući u ‘Hamletu’ na Lovrjencu i u drugim dubrovačkim predstavama, oboružana maštom što prelazi sve društvene okvire. Ima u Rokaškoj još mnogo toga, ali to bih istakao kao kratki sadržaj. Uostalom, ja mislim da sadržaj u romanu nije toliko bitan, koliko ono što on u vama pobuđuje. Ako sam to dobro napisao, onda će svaki čitatelj u sebi otkriti svoju ‘Rokašku kraljevinu’, ili nešto što mu iz nje odgovara, što ga vraća u vlastito djetinjstvo i što ga otamo nagovara na nešto ljepše i bolje od onoga u čemu se trenutno zatekao.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Gradu, kakav Grad tada? Je li uopće moguće retrospektivno ga objektivno sagledati ili je nemoguće otrgnuti se dojmu djeteta koje u pravilu u djetinjstvu kroz igru vidi i stvara čaroliju?
Budući da sam ovu posljednju verziju romana napisao kao objektivno već star čovjek, ne mogu na vaše pitanje odgovoriti nego s obratne strane – meni je današnji povratak u djetinjstvo predstavljao pravu bajku, tako da je i pisanje ispalo bajkovit doživljaj. U prethodnim verzijama nije bilo tako (a bilo ih je, u proteklih pedesetak godina, barem trideset). Sjećam se jedne nedovršene verzije napisane prije, otprilike, četrdeset godina, koja je bila čvrst dječji roman, vrlo duhovit. Kad sam je, poslije nekoliko godina, pročitao, jako mi se svidjela. Nažalost, nisam bio u stanju nastaviti pisati tim putem. Kad živite više života, kao što sam ja živio (bio sam kazališni redatelj, profesor glume i režije, i u slobodno vrijeme pisac) ne možete nastaviti pisati tamo gdje ste stali prije dvijetri godine. Zato sam uglavnom pisao drame i komedije. Njih, ipak, uspijete napisati u vremenu između dvije režije.
Dubrovačke ljetne igre onda i danas? Uvijek se spominje ‘zlatno doba’ Igara koje je, po mišljenju mnogih, neponovljivo. U smislu kvalitete programa i suživota puka, djece s njima?
Puno sam o tome pisao, naročito u knjizi prije ove – Hamletom protiv Minotaura koja je objavljena u izdanju naklade Sandorf 2021. To je vrlo repetitivna problematika pa mi se ne da ponavljati. Koga o tome posebno zanima što mislim, neka pročita barem poglavlje iz te knjige: Veliko kazalište i Grad umjetnik. Kad se ponavlja, čovjek se pretvara u papagaja, što nije rijedak slučaj ni u životu, ni u basnama. Osobito što se Teatra igara tiče, neka mi na vratima piše: Molimo da budemo oprošteni posjeta ponavljanja.
Kako se osjećate u Gradu danas kad dođete?
I radosno i tužno. Tužno zato što više nema Milana Milišića, Ivice Kunčevića, Miše Martinovića, a nema ni mojih junaka: Njegova Veličanstva, viteza Pera, grofa Ilka, Baldučija i mnogih drugih, a radosno, jer je glavni junak Rokaške kraljevine – Grad, još uvijek tu i bit će tu, valjda, zauvijek, i nadahnjivat će i buduće svoje pisce, kao što je i u prošlosti nadahnjivao Vidru, Mačicu i konte Iva i kao što nadahnjuje i nas današnje. Jer, u svim djelima dubrovačkih pisaca Grad je uvijek bio glavni junak.
U kulturološkom pogledu ide li Grad, kroz svoj teatar, Igre, ali i uopće život, u dobrom smjeru, ili se pogubio u komercijalizmu, turizmu, urbanizaciji?
Grad se ne može pogubiti pa da ga i napuče sve sami turisti, komercijalisti i živi mrtvaci. Njega vode njegovi vazda živi nevidljivi pisci, muzičari, umjetnici i znanstvenici, Držići, Gundulići, Sorkočevići, Božidarevići i Boškovići. Pa ako ove Ljetne igre nisu dobre, doći će sutra neke nove, koje će voditi ljudi koji će biti sposobni vidjeti njegove danas nevidljive prvake. Pa kad se opet počnu njima ozbiljno baviti, dobit ćete ponovno neke velike Ljetne igre, ravne onima iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća; možda još i veće i bolje.
Što čovjeku donese zrela dob u pogledu viđenja sebe, svoje uže i šire okoline, odnosa, svijeta?
Mnoge brige i poneku važnu spoznaju, o svijetu i o sebi. Ponajprije o sebi. Jer tko upozna sebe, razumjet će i svijet. Vrijedi i obratno – tko ne upozna svijet, ostat će zauvijek zatvoren u samome sebi.
Režirali ste predstave koje su igrale u teatru, podsjetite nas malo?!
Netko je davno dobro rekao kako je stvaranje predstava isto što i pisanje u pijesku. Čemu da vas ja podsjećam, ako se vi ne sjećate?
Libertina je bila pravo osvježenje, ljudi su hrlili u kazalište nasmijati se, ugledati se, gdje je zapelo? Zašto se odigralo samo par epizoda te kazališne ‘sapunice’?
Pa i nije malo. Vrtile su se na repertoaru Kazališta Marina Držića četiri epizode: Titanic, Šporka kanasta, Fina gospođa i Slanje u tličina u razdoblju od 2000. do 2003. kad je dubrovački teatar vodio Marin Gozze, koji mi je, zapravo, dao osnovnu ideju za Libertinu kao svojevrsni dramaturški zadatak. Ili poslije njega – Mira Muhoberac. E, to su bili direktori kazališta koji su znali što je Dubrovnik i tko je, i što bi trebao biti njegov teatar. Mislim da je Libertina dosegla brojku od oko stotinu repriza, a to je za Dubrovnik golem broj izvedaba. Vi kažete da ih je bilo samo par, razumijem vas. Dubrovačkom puku nikad dosta takvih komedija u kojima se može prepoznati. Kad sam današnjem direktoru predložio dvije takve, odbio me – što se kaže – s predumišljajem i bez predumišljaja.
Imate li želju i ima li nade da ćemo koju Vašu predstavu ponovo gledati u Kazalištu Marina Držića?
Želje ima, ali nade, čini se, nema; barem sudeći po onome što sam vam upravo rekao.
Foto: Privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja