Ova peticija jedan je od najranijih dokumentarnih svjedočanstava velikosrpske agresije na Hrvate Bosne i Hercegovine,a posebno je vrijedna jer je jedan od povijesnih izvora o početcima agresije na BiH u listopadu 1991. godine.
Tijekom prvog tjedna listopada 1991.godine u Dubrovnik dolaze prve skupine izbjeglih stanovnika Popova polja. Mnogi građani Dubrovnika podrijetlom iz toga dijela Hercegovine mogli su od njih iz prve ruke doznati o tragediji koja je pogodila njihova rodna mjesta. S obzirom na težinu situacije samog Dubrovnika (teritorijalna odsječenost od ostatka Hrvatske nakon pada Slanoga 4. listopada 1991.godine, okupacije polovine kopnenog dijela tadašnje Općine Dubrovnik, sve češćeg granatiranja Grada, policijskog sata itd.) ovo je još više utjecalo na sveukupnu tragičnost događanja u kojima su se nalazili Hrvati s ovih prostora.
Potaknuti ovim tragičnim događanjima, kao i ogorčeni saznanjem da državni vrh BiH u to vrijeme ne prepoznaje događaje koji su izmakli kontroli i čak govori da to nije njihov rat, dok im tzv. JNA razara sela, ubija i progoni građane, dubrovački Popovci prilikom svojih učestalih okupljanja u dubrovačkoj crkvi Sv.Križa u Gružu pokreću inicijativu za izradu peticije kojom bi se relevantni domaći i međunarodni politički faktori upoznali sa tragedijom Hrvata u Popovu polju.
Skupina aktivista porijeklom iz Popova polja, uz pomoć građana Dubrovnika, polovinom listopada 1991. godine sročili su tekst peticije koju su trebali potpisati stanovnici Općine Dubrovnik podrijetlom iz tih krajeva, Hrvati Popova polja koji su pred tzv. JNA izbjegli u Dubrovnik te ostali građani Dubrovnika.
Peticija datirana 17.listopada 1991.godine poslana je Vladi BiH, Vladi Republike Hrvatske, promatračima Europske zajednice na području BiH, promatračima Europske zajednice u Dubrovniku, Izvršnom vijeću Grada Dubrovnika i britanskom lordu Carringtonu.
U njoj se govori da ovom peticijom Hrvati općine Trebinje, župe Ravno i župe Trebinja prosvjeduju protiv svih agresorskih napada jedinica okupatorske vojske na ovaj kraj i na nevino i nemoćno stanovništvo, koje nije bilo naoružano, niti je pružalo otpor okupatorskom agresoru, a moralo je pod pritiskom pustošenja, hapšenja i maltretiranja napustiti svoja ognjišta tražeći spas u zbijegu. Nadalje se prosvjeduje protiv lažnih vijesti da je iz mjesta Ravno pucano na okupatorsku vojsku, pri čemu su navodno smrtno stradala četiri vojnika. Ova je laž bila korištena kao opravdanje vojno –četničke agresije na mjesto Ravno i ostala hrvatska mjesta.
Nadalje, u peticiji se u ime ubijenih,izmučenih i prognanih žitelja ovoga kraja zahtjeva:
– da se sva mjesta očiste od okupatorsko-četničke vojske
– da Skupština i Vlada BiH formira komisiju koja će otići u ta porušena mjesta kako bi na licu mjesta utvrdila činjenice
– da se omogući povratak izbjeglica u svoje domove te da im se materijalno pomogne u otklanjanju štete
– da se ispitaju okolnosti hapšenja, maltretiranja i usmrćivanja pojedinih ljudi
– da se u mjestu Ravnom uspostavi, barem privremeno dok se stanja ne normalizira, policijsko odjeljenje odgovarajućeg nacionalnog sastava
– da se utvrdi odgovornost mjerodavnih u sredstvima priopćavanja u BiH,zbog zlonamjernog informiranja s toga područja
Peticiju je potpisalo u crkvi Sv.Križa u Gružu 17. i 18. listopada 1991. godine 505 građana porijeklom iz tih područja, kao i svi ostali građani grada Dubrovnika. Ovaj značajan broj potpisnika time je i veći kada se zna da se samo potpisivanje u Gružu odvijalo pod konstantnim topničkim napadima na Dubrovnik i da većina stanovništva nije boravila u svojim domovima i svojim radnim mjestima, već je bila po skloništima i u obrambenim postrojbama.
Mjesto potpisivanja peticije posjetili su i domaći novinari nastojeći doznati što više o zbivanjima u Popovu polju koja su se odražavala i na dubrovačko područje. Peticija je pročitana i na Radio Dubrovniku kako bi se upoznalo i šire slušateljstvo. Uz peticiju je lordu Carringtonu poslano i popratno pismo sličnog sadržaja kao i peticija.
Reakcija građana Dubrovnika i lokalnih vlasti na peticiju je bila jako dobra, bez obzira što se u to vrijeme iz Dubrovnika za pomoć Popovu jako malo moglo učiniti.
Prema spoznajama dubrovačkih aktivista koji su radili na peticiji, Vlada i Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, su ovu protestnu peticiju zbog agresije tzv. JNA i četnika na širi prostor Ravnog i dubrovačku općinu, te zahtjeva da službeno Sarajevo nešto konkretno poduzme u zaštitu svojih građana, dobili 20. listopada 1991. godine. Međutim, reakcija republičkih čelnika BiH na apel za spas Hrvata Popova bila je razočaravajuće loša. Državna komisija BiH posjetila je 31. listopada 1991. godine samo dio sela Ravno, dok im u ostali dio mjesta i okolna mjesta nije omogućen pristup od tzv. JNA.
Polovicom prosinca je još jedna delegacija dolazila na ove prostore i to uz velike probleme. Nažalost, od svih izrečenih zahtjeva u peticiji nije bilo ništa, a sa dolascima navedenih komisija završila je sva skrb Predsjedništva BiH za svoje građane na jugu države. Čak nitko iz vrha države nije došao posjetiti ni izbjegle Hrvate koji su se od početka agresije nalazili u hotelima Neuma, na teritoriju te iste države. A radilo se o najvećem broju izbjeglica iz Popova na jednom mjestu.
Po popisu stanovništva iz 1991. godine, od 1260 stanovnika tog područja, nakon agresije ostalo je u tim selima 150 ljudi, većinom starijih i nepokretnih.
Ako se ima u vidu sve gore rečeno, onda je jasna i razočaranost koja je bila zahvatila prognanike i izbjeglice ovog kraja. Stoga,vijest da im barem rođaci i prijatelji u Dubrovniku, iako i sami u teškoj situaciji, nastoje na neki način pomoći, bila je njihova prva nada i svjetlo u mraku njihove tragedije.
Ivan Kukrika, prof.