Kad sam išao iz Juga, rekao sam, baš za DuList: ‘Idem da bih se vratio’. Tako će i biti. Tada je bilo došlo do određenog zasićenja, s moje strane, ali i Uprave kluba. Htjeli su osvježenje po pitanju igrača i došli smo do zajedničkog zaključka o mom odlasku. Pošao sam u veliki klub Olympiakos koji iza sebe ima dugogodišnju tradiciju i čija je kvaliteta na visokoj razini, što se pokazalo i u posljednje dvije godine. U istom smo razdoblju igrali dva finala. Nisu godinama bili u završnici Europske lige prvaka, Final Eighta, dok nismo mi Hrvati došli u klub (smijeh). A sad je vrijeme da se vratim doma – rekao nam je Paulo Obradović koji se nakon grčke sportske avanture vraća u redove Juga, svoga kluba. Nakon brojnih nagađanja, ‘Medo’ je proteklog tjedna potpisao ugovor na dvije godine. Čekala ga je njegova kapica, s brojem 12. ‘A tko bi ju trebao nositi?, ističe kroz smijeh. Htio je karijeru završiti u Gradu, gdje je i sve započelo.
Vraćate se doma… Kakav je osjećaj?
Odličan. Ma ni nemam osjećaj da sam pošao iz Juga. Uvijek sam bio s Jugom, i kad nisam bio doma. To je jedna velika odgovornost i čast, pogotovo što se moja karijera pomalo bliži kraju. Mogu igrati još godinu, ali i idućih pet godina, ovisno o zdravstvenom statusu. Svakako sam htio karijeru zaokružiti u Dubrovniku, u svom klubu gdje sam u principu i počeo. To je bila moja želja, a klub se s time složio. Potreban im je bio takav tip igrača i sve se poklopilo.
Kako Vam je bilo u Olympiakosu, odnosno u Grčkoj?
Nakon pet dana sam se osjećao kao da sam doma. Igrači su me prihvatili na prvu, a tu su bili i Bušlje i Pavić te trener Koljanin. Stekao sam brojna prijateljstva zbog kojih ću se rado vratiti, barem na odmor. A rezultati su bili i više nego dobri. Osvojili smo europski naslov, a prošlu smo ga godinu izgubili na penale. Osvojili smo i sve moguće grčke naslove. Narod je po temperamentu isti kao naš, vrijeme je slično i hrana je jako dobra. Ljudi su pristupačni i gostoljubivi. Veliki su obožavatelji vaterpola, ali i zaljubljenici u sport. Mislio sam da me tamo nitko i ne zna, što se pokazalo suprotnim. Jedno vrijeme sam živio sam pa mi je kasnije došla žena sa sinom.
Je li Vas uhvatila nostalgija?
Jest… ‘Poklopile’ su mi se dvije godine da nisam bio doma kako treba. Tek sam dva puta posjetio obitelj tijekom božićnih praznika i ostao bih po tjedan dana. Hvatala me želja za domom, prijateljima, obitelji… Sjećate se da sam nakon prošle sezone, iza finala Lige prvaka, pošao na maltešku Ljetnu ligu. Finale je završilo u 10 navečer, a već sutra sam bio na Malti i igrao za drugi trofej. U 24 sata, u dvije države, s dva različita kluba osvojio sam dva trofeja. I nakon tri mjeseca, došao sam doma na tri dana i pošao opet za Atenu. No, cjelokupna slika Grčke, Atene i Olympiakosa je vrhunska.
Vi se zapravo snađete gdje god dođete.
Tako je (smijeh)! Generalno sam društven tip i u tom mi je dijelu puno lakše. Prilagodim se zaista brzo. I gledam na sve pozitivno! Najveći dobitak mi ne predstavljaju medalje, nego poznanstva koja ostvarim. To je nešto što ostaje i što je neprocjenjivo.
Jeste li dobili neke druge ponude?
Bilo je ponuda, od domaćih do inozemnih klubova. To zapravo nisu bile velike financijske ponude koje bi me odvukle od doma. Ali ponavljam, htio sam zaokružiti priču u Gradu.
Što očekujete od Juga?
Teško je trenutno o tome govoriti jer smo još u prijelaznom roku. Pitanje je hoće li biti novih igrača. U svakom slučaju, mislim da imamo jednu dobru i stabilnu momčad. Imamo glavu i rep, kako bi se reklo. Dosta smo dobri na svim pozicijama i mislim da ćemo zadržati jedan kontinuitet u vrhu hrvatskog vaterpola. Nisam htio reći kontinuitet osvajanja jer se Mladost pojačava i stvara dobru momčad koja je vrijedna poštovanja. Još je rano, no mislim da nema straha. Imamo dosta mladih igrača i ova sezona će ići ka afirmiranju novih igrača koji bi u skorijoj budućnosti mogli nositi igru Juga. Inače, treniram svakodnevno i pripremam se, iako mi moj trener to ne nalaže. No, ja sam profesionalac, ozbiljan i discipliniran (smijeh).
Koga biste mogli izdvojiti od mlađih igrača?
Mogao bih izdvojiti Marka Žuvelu koji već drugu sezonu igra na poziciji beka. Trener Vjekoslav Kobešćak dao mu je priliku, a on ju je iskoristio na najbolji mogući način. Potvrđuje talent i kvalitetu, a koje bi trebale doći na još višu razinu. Postoji još nekoliko mladih igrača, no ne bih ih htio izdvajati. U svakom slučaju, imamo potencijala!
Usporedite li hrvatsku i grčku vaterpolsku scenu, koje sličnosti i razlike primjećujete?
Jadranska liga daleko je kvalitetnija. Jer, u Grčkoj je apsolutni vladar Olympiakos zbog čega prvenstvo nije zanimljivo. Jednostavno je predominantan. Sve ostale ekipe ‘stave’ se najviše u Kupu. Svatko traži svoju priliku i – lošu utakmicu Olympiakosa. U Hrvatskoj imaju tri do četiri ekipe koje konkuriraju. Zasigurno je kvalitetnija i zanimljivija liga. Jug se više oslonio na domaće igrače i ne kupuje strance, zbog čega se ne izdvaja na vaterpolskoj sceni kao što je to bio slučaj posljednjih godina.
A što se tiče vaterpolske, ali i sportske scene u Gradu?
Igrao sam, trenirao, a na kraju krajeva i navijao pred punim tribinama. Sigurno da toga nedostaje. Ali to je jedan dio koji nedostaje u svakom našem sportu. Mislim da to nije problem vaterpola, već sporta i ljudi, ideologije života… Ljude je jako teško dovesti na tribine. To je malo dublji problem. No, mislim da Jug ide u pravom smjeru. Grad Dubrovnik stoji čvrsto iza Juga i mislim da je to sinergija koja mora funkcionirati. Inače neće biti rezultata. Nema Juga bez Grada, ni Grada bez Juga. Mi smo među nekolicinom svjetskih klubova koji u prvoj momčadi imaju 60 do 70 posto igrača iz vlastite škole. To je nešto najvrjednije. Nadam se da ćemo kroz iduće godine izbaciti nekoliko imena. S druge strane, svi teže Jugu i žele igrati u Juga koji je organiziran klub. Inače, pitanje sporta bi trebalo zasigurno biti na višoj razini. Postoji energija i znanje, ali najveći problem je zasigurno infrastruktura. To je polje na kojem se trebamo više zalagati u budućnosti sporta.
A da ste u Gradskom vijeću, za što biste se, uz sport, još zalagali?
Vjerojatno većina ne zna, ali bili ste na HDZ-ovoj listi i trebali ste djelovati u Vijeću, no ‘zaustavio’ Vas je odlazak u Olympiakos. Ma to je jedna čak i malo smiješna priča. Jer, nikad nisam mislio da ću doći u fazu da će mi politika nešto značiti. Jednostavno, to nije bilo moje okruženje. Pristao sam biti na listi zato što bi, ponavljam, sport u Gradu morao biti puno bolji. Međutim, dogodio se transfer u Olympiakos te nisam dvije godine bio u Dubrovniku. Htio sam se u Vijeću zalagati za sport, ali i za pitanje velikog problema kao što je otpad te za brzu cestu od Dubrovnika do Zračne luke Dubrovnik. Riječ je o opasnoj cesti i svakodnevno smo svjedoci brojnim nesrećama. To je ozbiljan projekt i mora se realizirati.
Jeste li prelistali nedavno predstavljenu knjigu Juga?
Nisam još vidio knjigu i sramota me zbog toga. Stvarno mi je drago da se to dogodilo jer je oko toga bilo ‘posla preko glave’. Mislim da je to nevjerojatno. Svaka pohvala klubu i svima koji su sudjelovali u tome. Ova knjiga je nešto što je Jug zaslužio!
Hoćemo li Vas vidjeti opet u reprezentativnoj kapici?
O tome dosad nisam pričao ni s jednim novinarom. Epizodu u reprezentaciji završio sam nakon jednog incidenta koji se dogodio na petodnevnim pripremama. Bile su svojevrstan team building i testiranje na kojima sam se pokazao dobar. Međutim, taj dio discipline nisam odradio najbolje. Naime, nakon večere momčadi, pošao sam u izlazak te se iduće jutro nisam pojavio na dogovorenim obvezama. Bila je riječ o mojoj velikoj greški zbog koje su me suspendirali. Postojale su naznake da da se vratim, no to se nije dogodilo. Mislim da je naša reprezentacija sad vrhunska i da ne bi bilo pametno nešto mijenjati. Dakle, nema potrebe za povratkom.
Je li Vam žao?
Žao mi je zbog toga dijela s incidentom koji se dogodio tri mjeseca prije Olimpijskih igara. Inače, svakako sam se nakon Igara htio oprostiti od reprezentacije, zbog mog lošeg zdravstvenog statusa kad sam imao problema s koljenima. Htio sam okruniti reprezentativnu karijeru medaljom u Rio de Janieru. Ovako je ostala mala mrlja, iako iz mog smjera gledanja, to nije tako. Tu grešku što sam napravio, to sam ja. Znam da sam pogriješio i nikad nisam bježao od odgovornosti, ali mislim da se to moglo puno drukčije završiti da je bilo želje s druge strane. Ali ne želim u to sad ulaziti. Samo ću zaželjeti sreću reprezentaciji koja je jako dobra. Njen sam najveći navijač. Smatram da će dominirati i u idućim godinama. No, ta mi je 2016. godina ipak bila pozitivna i donijela mi je nešto sasvim drugo. Oženio sam se i dobio sam sina. U privatnom smislu, upravo tu godinu smatram najuspješnijom u svom životu.
Hoće li sin nastaviti Vašim stopama?
Toma ima dvije godine i 7 mjeseci. Već sad mu je lopta glavna igračka, ali ne pada mi na pamet ‘gurati’ ga igdje. Prepustit ću to njegovoj volji, isto kao što je otac prepustio meni. Naravno da ću mu pomoći u svim odlukama, no o tome ćemo kad dođe vrijeme.
PLANOVI O PRESELJENJU
Cijelo ljeto ste u Cavtatu? Non-stop sam u Cavtatu. Ali ove zime ću se preseliti u Dubrovnik zbog privatnih obveza. Da se mene pita, živio bih cijelo vrijeme u Cavtatu. Ali nema mi ništa draže nego isploviti brodom i poći do naših otoka. Koliko god troška i posla imao oko njega, onaj trenutak kad isploviš, sve zaboraviš.
JEDAN OD BUDUĆIH ŽIVOTNIH PUTEVA
Biste li htjeli trenirati mlađe generacije? Upisao sam višu trenersku školu 2012. na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. To ću završiti, nadam se, do kraja ove godine i diplomirati. Iskreno, interesira me jako taj posao. Dosta ljudi mi i govori da imam potencijala. Ali, ne bih još detaljno o tome jer sam trenutno više okupiran mišlju da sam što dulje u igračkom dijelu karijere. Trenerska karijera je zasigurno jedan od mojih budućih puteva.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 31. srpnja 2019.