Ove se godine, prvi put nakon dvanaest ljeta, neće održati festival ‘Ana u Gradu’. Isto tako, ove godine proslavljena violončelistica Ana Rucner neće dočekati prvi dan ljeta na Srđu s Dubrovčanima. To je radila u sklopu koncerta ‘Pozdrav ljetu’ koji se s vremenom bio uvukao u pore grada ‘tjerao’ ljude na uživanje u glazbi u samu zoru i postao tradicijom. Sve je krenulo kao jedan događaj, privatni koncert, a preraslo je u nešto više i važnije. Izgradilo ju je, kako kaže, kao umjetnika, a donijelo joj je toliko prijateljstava, poznanstava i uspomena koja će imati za cijeli život. No, Rucner ne isključuje opciju kako će se vratiti u Dubrovnik s istim, ili novim projektom. Jer, ovoj je glazbenici samo nebo granica, a između nje i Grada postoji neraskidiva veza.
Nevjerojatan stres
Kad se vrati unatrag, prisjeća se da je željela biti dijelom nečega u Dubrovniku. Iz te je želje nastao festival ‘Ana u Gradu’. U sklopu prvog festivala, koji je trajao jedan vikend u rujnu 2011., održala je koncert u Kneževu dvoru te ostvarila suradnju s Linđovcima. Snimali su videospot na raznim lokacijama u Gradu, a koji se ispromovirao diljem svijeta. Kasnije dolazi na ideju održavanja koncerta na Srđu prvog dana ljeta.
— Bila mi je želja svirati na neobičnom mjestu i možda potaknuti nekoga da mi pravi društvo tijekom izlaska Sunca. Vidjela sam razne primjere koncerata u svijetu na prvi dan ljeta. Ipak, nije mi bilo logično i realno da se ‘horda’ ljudi penje za mnom na brdo u 5 ujutro. Čak su mi te prve godine prilazili ljudi na Stradunu i govorili uz podsmijeh: ‘Ma tko će ti doć’?’. No, odlučila sam pokušati. Rekla sam: ‘Ljudi će doći, sunce će izaći’. Sjećam se tog momenta. Kad sam vidjela sve te aute i ljude koji su dolazili na vrh Srđa – počela sam plakati. Suze radosnice i šok u jednom. Upravo je posebnost tog koncerta bila što je jako nepredvidiv. Nisam znala kakvo će biti vrijeme, hoće li itko doći i hoće li mi alarm zazvoniti? To je bio nevjerojatan stres – naglasila je Rucner. Uz pomoć prirode, stvarala je, kako kaže, nešto lijepo što je dijelila s drugim ljudima. Na Srđu je, prisjeća se, bilo puno lijepih situacija, poput zaruka.
— Događaj je s vremenom postao prepoznatljiv, a počelo je tako naivno i iskreno. Ljudi su me pitali: ‘Kad će Pozdrav ljetu?’. Dobila sam veliko samopouzdanje i puno toga sam naučila. Proteklih dvanaest godina, meni kao čovjeku i umjetnici, predstavlja jedno divno razdoblje. Puno je uspomena nastalo kroz sve ove godine… Sve je to bilo od srca, i iskreno. Bio je to užitak za svakoga, kao i za mene glazbenicu. Meni je uvijek bila želja da se svi, koji dođu slušati koncert, osjećaju kao da su doma. Htjela sam da ljudi pronađu sebe u nečemu i vape za tim jer je njima lijepo. Nisam bila bitna ja. Nisam dolazila prodavati i pokazivati sebe. Ne mogu vam opisati koja je to euforija, energija i iščekivanje bilo prije održavanja koncerta. Kao da sam novu godinu čekala. Iz godine u godinu, imala sam osjećaj da je događaj moje malo dijete koje odgajam. U času je došla deseta godina. U času je došla i korona koja nam je poremetila planove… – rekla je. Prisjeća se kako su tada odlučili održati koncert, ali u nešto drukčijem izdanju.
— Jednostavno sam to htjela napraviti. Zašto sam imala tako veliku volju i želju? Ne znam, ne mogu vam to objasniti. Tada smo snimali i film povodom desete obljetnice održavanja festivala. Koncert se snimao na različitim lokacijama. Svirala sam u praznom amfiteatru na Srđu, dok su ostali glazbeni gosti bili raspoređeni po Gradu. Primjerice, komorni studio Zagrebačke filharmonije nalazio se u atriju Kneževa dvora, a gudački kvartet Rucner u Etnografskom muzeju Rupe. Glavna ideja bila je stvaranje osjećaja povezanosti u vremenima kada smo bili razdvojeni, a glazba je ta koja nas povezuje. Uz nju nismo sami – istaknula je Rucner.
‘Plakala sam…’
No, s vremenom je sama organizacija ovog projekta postajala sve više zahtjevnija. Posljednje dvije godine održavanja festivala i koncerta na Srđu su bile posebno izazovne, za organizaciju i realizaciju svega.
— Bilo je nemoguće za izdržati. Nešto se općenito promijenilo. Kao umjetnik sam osjetila da je dosta. Jako mi je bilo teško. Plakala sam kao da sam nekoga izgubila. Sjećam se kad sam pisala tekst za priopćenje, jako mi je bilo teško napisati da je to zadnja godina. Festival i koncert na Srđu su za mene bili jako bitni događaji. Svakako, posebno sam zahvalna na podršci koju su mi kroz sve ove godine pružale brojne osobe, razni privatni poduzetnici te lokalna vlast. Jednostavno, imala sam osjećaj da treba napraviti stanku, isto kao što sam imala osjećaj da trebam započeti s tim festivalom. Mislim da nisam pogriješila. Možda je dvanaest godina jedan lijepi broj, jedna lijepa tradicija – rekla je. Odlučila je napraviti promjenu i korak dalje. Koncert na prvi dan ljeta, uz zalazak Sunca, ove će godine tako održati u Medulinu.
— Promijenila sam lokaciju, s mišlju da i drugi dijelovi Hrvatske to dožive. Postoje druge i predivne lokacije Hrvatske. Zaljubljena sam u svaki kutak naše zemlje. Ali, Dubrovnik je ipak poseban i ne može se ni s čim mjeriti. Kao grad ima jednu kulturološku težinu, emociju i dignitet. U njemu se odvijala lijepa, ali i zahtjevna glazbena priča više od desetljeća, koju su ljudi prepoznali. Ta priča je nažalost stala. Meni je krivo u ovom trenutku, ali ne vjerujem da se održala zadnji put u životu. Vjerujem da će se ponoviti. Neka se malo Grad odmori od mene. Neka malo prodiše. Ja se Dubrovnika ne mogu zasititi, a je li se on mene zasitio od jednog koncerta godišnje? Ne znam… – istaknula je i dodala: ‘No, na kraju krajeva, uvijek se može nastaviti nešto što je lijepo. Još je puno ljeta ispred nas. Ako bude Božja volja, možda se već vidimo dogodine na Srđu’.
U SKLOPU FESTIVALA
Donacija potrebitima
Treba naglasiti kako je svake godine u sklopu festivala podržavala i potrebite pojedince, određene institucije ili mlade glazbenike u Dubrovniku kroz donacije. Jedne je godine mladoj glazbenici kupila gudalo i opremu za violinu, koja joj je bila potrebna za daljnje glazbeno školovanje.
— Kao glazbenica, jako dobro znam koliko je skupo svirati ovakve instrumente i održavati ih. Isto tako, tu su razne glazbene edukacije, kao i seminari. Roditelji koji imaju više djece koja sviraju instrumente, znaju koliko to košta. Promislila sam: ‘Ako jedan glazbeni festival može pomoći mladim glazbenicima, zašto ne’. Sve sam gledala kroz svoje iskustvo. Bilo je bitno samo da pomognem nekome tko ima talenta i želi svirati – naglasila je.
Foto DuList