Fantastična obiteljska povijest izlaziizvan okvira prekrasnih očala koje su se generacijama pravile u obitelji Bogdan. Potvrdu tomu iznosi nam gospar Nikša Bogdan u svom đardinu u Ulici Između vrta, požutjele novinske članke, obiteljske albume, životne crtice koje je skupljao. Naslijedio je on i nona Nika, i oca Pera i zanat ‘prosuo’ po svijetu. Sav ponosan, pokazuje okvir za slike, jednostavan, drveni. U njemu pak pohvale majstorstvu njegova oca, koji je u dobi od tek 29 godina osobno odnio naočale u Vatikan, na poklon Svetom Ocu Papi Piu XII. Ta fantastična informacija potkrijepljena je pozivom na audijenciju u veljači 1940. godine i zauvijek je zapečatila, ili bolje rečeno, ugravirala važnost ove obitelji u povijest Grada.
Iako odista važna točka obiteljskog zanata, nikako nije jedina kojom bi se mogli pohvaliti. Ispričat će nam gospar Nikša priču o pogledu kroz okvire jedinstvenih dubrovačkih povijesnih očala. Sve počinje Nikom, djedom koji 1905. godine otvara butigu na Stradunu, najprije kao urar, kasnije zanat širi na zlatarski potom optičarski obrt. Priču će nastaviti Pero, koji je bio zlatar, urar, optičar pa na kraju i graver. Školovao se on u Jeni, gdje je u dvije godine postigao zavidnu majstorsku diplomu – državno ispitanog meštra od optike. Sad je već vrijeme da prepustimo priču gosparu Nikši.
Od Grada do Njemačke
— Nakon Drugog svjetskog rata, ocu je bilo nuđeno mjesto direktora Ghetaldusa u Zagrebu. Zahvalio se: ‘Preselite Ghetaldus u Dubrovnik, jer ja odavde ne idem!’ Tu funkciju je preuzeo jedan gospar Grims koji se s njime školovao i bio kasnije meni, 64./65. u školi u Zagrebu. Inače, poslije tih učenja, otišao sam raditi u Ghetaldus u Beograd, potom sam radio u očuha, pa se vratio u grad. Pokojni Ivo Staničić i ja otvorili smo Cineoptik, novosadsku optiku, u Getaldićevoj. 1973. godine otamo sam ‘pravac Njemačka’, u centru Bonna radio sam u Kröbera, optici gdje ostajem petnaest godina. Svojom voljom otamo odlazim u Koln, kao poslovođa radione. Drugi poslovođa s kojim sam radio bio je jedan Turak, s kojim sam i dan danas, iako je dosta stariji, u odličnim odnosima i čujemo se bar dvaput na godinu. Još jedan datum pamtim – 11. kolovoza 1995. dolazim ispred Imperiala i čujem: ‘…uuu’, posljednje sirene. Poslovni i životni put opet me odvodi u Cineoptika, jer je Ivo Staničić pošao u penziju, a kako su se povezali s njima, dobio sam posao u Ghetaldusa. I tu, u Nalješkovićevoj, sam do 2011. Do penzije! – kratko nam je ispričao svoju životnu priču gospar Nikša. Prve korake, radnu disciplinu i želju za radom naučio je od pokojnog oca, čija se potvrda velike vrijednosti potvrdila upravo – papinim oduševljenjem. Upravo tu priču ispričao nam je ‘do u detalj’ gospar Nikša. Kako je uopće došlo do kontakta sa Svetim ocem?
Važnim poslom kod Pape
— Gospar Niko Mirošević Sorgo i moj otac Pero su se jako dobro poznavali. On je bio na audijenciji kod Pape, ili nekim važnim poslom, svakako ništa neuobičajeno jer je bio naš ambasador. Papa Pio XII pohvalio ga je kako ima lijepe očale, da gdje ih je učinio? Odgovori mu u dubrovačkog optičara Bogdana. I završi prijem, razgovor, ‘adio-adio’. Mirošević Sorgo, kad je došao u Grad, brže bolje u moga staroga u salon i govori: ‘Pero! Papa je pitao! Pogustale su ga očale, a to ti ne bi bila nimalo loša reklama, da dođeš u njega i regalaš mu ih! Pa ti sad izmisli od čega ćeš ih učinit’, hoćeš od žice ili čega!?’ To mi je mati pričala taj razgovor da joj je otac prepričavao – kaže Nikša Bogdan. Vrijednost ovakve ‘reklame’ otac svakako nije htio propustiti…
— Stvarno ih je učinio i s mojom mati pošao na audijenciju u podne i kvarat. Kako je u mene otac pokojni govorio četiri jezika, njemački kao materinji jer je none bila Austrijanka-Šveđanka, potom francuski, talijanski, engleski pa i tako dalje, s papom se – narazgovarao. Sveti otac u prvi moment nije znao odakle je on, Ragusa, Ragusa, pa je mislio da je Nizozemska, pa Sicilija, pa mu je na finimentu objasnio da je to prekoputa, na drugoj strani! – smije se gospar Nikša.
— Insoma, bio je sretan i presretan kako je taj poklon dobio, a otac se poslije hvalio kako je bio 35 minuta na audijenciji, a princ Pavle samo 25 minuta! Ima bit’ da su se siti ispričali – dodaje, još uvijek se smije, pokazuje novinske isječke o ovom važnom danu.
Naravno, zamolili smo ga da još jedan komadić povijesti otkine za naše čitatelje, ispriča nam još detalja o naočalama od zlata za kraj…
— To je takozvana panto forma, koju možeš povećavat koliko hoćeš i ništa se neće promijeniti. Ove druge forme, tipa kvadrata, njima gornje stranice postaju dulje, a dalje kraće i gubi se forma. Ali panto forma je uvijek ista. Etui je bio srebrni, unutra je bio fudran žutobijelom, kako što je bandijera od pape. Uf, stari je bio strašno pedantan. Evo, pokazat ću vam prototip – odlazi u kuću, traži još i više povijesnih predmeta, donosi prekrasne očale, stavlja ih na nos. Sjedimo u đardinu, Između vrta i divimo se koliko je priča stalo u ovu, započetu 1905., kada je stari Niko iz Postranja otvorio prvu butigu na Stradunu…