Lucija Franić Novak nedavno je odlikovana od strane predsjednika RH Iva Josipovića za izniman doprinos u svom području djelovanja; zaslužila je ovu nagradu za kulturu, iznimno i svestrano promicanje vrijednosti hrvatske tradicijske i suvremene kulture,
te njeno približavanje široj europskoj javnosti i svijetu. No, što je točno njeno područje zanimanja, teško je odgovoriti, s obzirom na širok spektar njenog djelovanja kroz čak dvadeset godina rada.
– Polje rada je postalo veliko i široko. Moja kreativna žica koju sam oduvijek nosila došla je konačno na svoje i pomogla mi u osmišljavanju novih programa. Sav moj rad ležao je na postojećom etnološkim znanjima i onim koje sam tek stjecala, pošto se znanja neprestano razvijaju. Na meni je tada bio novi zadatak – prenijeniti tradicijska znanja i vještine drugima, te ista prikazati u svjetlu suvremenosti. Umjetnički – kreativni potencijal i onaj znanstveni pokazao se u pravom smislu kao neophodan i ispješan – ističe Franić Novak, predstavljajući se za duList.
Rođena je u Dubrovniku usred vrućeg ljeta 1965. kao drugo dijete u obitelji od sedmero djece, kaže. Nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku, krenula je na studij etnologije u Zagreb. Pred Domovinski rat je kao stipendistica Dubrovačkog muzeja počela raditi u Muzeju Rupe. Rat je donio promjene u njenom životu.
– Promijenila sam zaposlenje, mjesto boravka i dogodilo se i rođenje drugog sina. Novo mjesto otvorilo se u Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu i postao moj životni izazov. Kao kustos po zanimanju imala sam tada velike mogućnost u izboru načina rada, kreirati svoje samostalne programe, ustvari raditi potpuno drugačiji posao od kustoskog. Rast na znanstvenom polju išao je paralelno s radom u NS Dubrava i predstavljao je za mene novi izazov. Iako se u mom životu dogodio tragičan događaj koji mi je odnio supružnika 2001. godine, ni tada nisam posustajala. Rad i odgoj djece bio je moj zadatak. Tako sam upisala poslijediplomski studij na Odjelu za etnologiju i antripologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i obranila magistarsku temu ‘Pučko svilarstvo u hrvatskim krajevima’, a lanjske godine i doktorirala na istom odjelu na temu ‘Etnološki vid očuvanja, popularizacije i prezentacije hrvatske tradicijske kulture’ – ističe, dodajući:
– Etnologija nije samo prošlost, već sastavni dio sadašnjice i naše budućnosti. Sve ono što smo dobili od svojih predaka u naslijeđe treba čuvati i vjerno prenositi naraštajima kako bismo što bolje očuvali svoj kulturni identitet.
Dubrovkinja u Zagrebu
– Kao Dubrovkinja nastanjena u Zagrebu promatram kulturu kao živi organizam koji se neprestano razvija, traje, često transformiran, čuva od zaborava i prenosi drugima. Istina je da se možemo pohvaliti velikim udjelom u UNESCO-vom popisu zaštićene materijalne i nematerijalne baštine. I to je odlično! Nismo li prvi u EU, a peti u svijetu? Sve nas to čini veselim i ponosnim s obzirom da smo mala zemlja s velikim različitostima u bogatstvu očuvane kulture. Nekada sam zabrinuta za nastavak, iskreno ću Vam reći, jer se mi znamo uspavati kad mislimo da smo neko dobro zaštitili. Zaštititi znači: očuvati, vjerno prezenirati i popularizirati određeni segment u ovom slučaju tradicijske baštine. Ako se neki tradicijski obrt ili zanat ili tekstilna vještina vjerno ne prenosi, ako nema određene smjernice prema zanimanju i tržištu ili uz to nije priznata na razini države kao hrvatsko dobro koje se može učiti od stručnih osoba u bilo kojem dijelu Hrvatske, a ne sam u lokalitetu nastanka, onda je to pogrešno – kaže.
Nošnja za Manneken Pisa
Dvadeset godina rada u etnologiji nije mala stvar, a Franić Novak posebno ističe tri projekta, koje je realizirala u suradnji s matičnom institucijom, odnosno ‘bruxelleski projekti’, kako ih zna nazvati iz razloga što ih je sve realizirala u srcu Europe od 2009 do 2011. godine.
– Projekt ‘Građa – tajanstveno žensko pismo’ u suradnji s Etnografskim muzejom u Zagrebu pokazao je europskoj publici prekrasan, specifičan i minuciozan vez, građu iz Dalmatinske zagore i njegovu primjenu na svakodnevnim tekstilnim rukotvorinama koju su napravili mladi u našim dizajnerskim radionicama. Izložba je postavljena u prestižnom Muzeju odjeće i čipke. Ideja za drugi projekt je nastala u prilici posjeta briselskog muzeja Kraljevska kuća na centralnom gradskom trgu. Razgledavajući eksponate iz prošlosti i sadašnjosti grada, zapazila sam da kipić brusselske maskote Manneken Pis nema hrvatsku nošnju. Tada sam se raspitala za uvjete darivanja, te odlučila izraditi dječačku nošnju iz okolice Vinkovaca na našem tečaju veza – kaže Franić Novak.
Treći projekt rodio se nakon višekratnog posjeta Muzeja glazbenih instrumenata (MIM), po građi koju čuva prestižnog i trećeg u svijetu specijaliziranog muzeja.
– Moja savjesnost i lucidnost nije imala mira u prigodi razgledavanja muzeja, već je bila zaposlena ispravljajući legende s lokalitetima ‘Jugoslavie’ na ‘Croacia’ – kaže. Po povratku u Zagreb odlučila je zajedno s ravnateljem otkupiti šest inovativnih tambura u obiluk licitara majstora Marijana Novaka i predati ih tamošnjem muzeju.
– Naš poklon ostavio je muzealce bez daha, a interaktivni koncert Goranovaca i konferansa poznatog etnomuzikologa dr. sc. Joška Ćalete, sve uzvanike, uglavnom akreditirane predstavnike raznih zemalja, bez teksta – kaže. Pojašnjava i kako je raditi u Narodnom sveučilištu Dubrava, odnosno od čega se sastoji njen dnevni, te godišnji rad.
– Stručni rad višeg stručnog suradnika zaduženog za programe tradicijske kulture u NS Dubrava ima svoj stručni okvir. Strategija kulturno-obrazovne ustanove daje mi smjernice u radu, teme su djelomično prilagođene zajedničkim manifestacijskim prigramima kao što su oni božićni, uskrsni, ili uz druge nadnevke godišnjeg kalendara. Moja sloboda se sastoji u kreiranju posebnih radionica ili tečajeva posebno onih na teme iz hrvatskog narodnog rukotvorstva, koje osobno mogu ponuditi na natječaj Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i sport. Osim toga zadužena sam za stručnu skrb oko folklornog amaterizma grada Zagreba, s posebnim naglaskom na koordiniranje Folklornih događanja koja se odvijaju od veljače do lipnja svake godine. Stručna briga uključuje godinji rad oko pružanja stručne pomoći folklorašima na probama i vrednovanje njihovog nastupa na smotri uz pomoć stručnog tima folklorista, etnologa i muzikologa – kaže.
Kao etnolog radila je na više projekata s raznim partnerima i stručnim suradnicima, recimo ‘Svilarstvo u hravatskim krajevima’, ‘Obnova ruha otoka Mljeta i njegova primjena na tekstilnim rukotvorinama’, ‘Vile u hrvatskoj tradiciji’…
– Trenutno radim na EU stručnom projektu s četiri zemlje partnera koji bi trebao iznjedriti zanimanje proizvođača hrvatskog tradicijskog nakita od perli. Svaki projekt je zasebna priča i nosi svoje priču. Meni su posebni bili ‘bruxelleski’, jer su mi omogućili da puno toga naučim i vidim, pružili su mi mogućnos osobnog napredovanja i rasta na svim poljima. Rezultat su bile ideje koje sam pretakala u projekt, te njegovu realizaciju, koja je uz brojne birokratske teškoće, iznjedrila uvijek sjajnu priču o Hrvatskoj, o nama kao svestranim, stručnim, ali i radišnim ljudima – ističe Lucija.
Kako prepoznati (ne)kvalitetan rad?
Često se događa svojevrstan rad ‘u fušu’, pri izradi recimo tradicijskog nakita. Na koji način se etnolozi ‘bore’ protiv toga, odnosno kako popularizirati tradicijsku baštinu, a pri tom izbaciti nekvalitetan rad, zanimalo nas je.
– Tradicijska baština se može popularizirati samo ako to rade stručne osobe koje znaju raditi. U recimo tekstilnom rukotvorstvom, u kome nestručnjaci doprinose da se ‘tradicija izmišlja’, događa se da se kompletnoj narodnoj nošnji dodavaju elementi i djelovi nošnje koji po ničemu nisu tradicijski. Često puta se brka suvenir sa dijelom tradicijskog ruha. Kod nas se u državi malo ili nimalo polaže na dodatnu edukaciju i usvaršavanje u dijelu tradicijske baštine. Postoje seminari folklora koji su nedovoljni kroz neformalno obrazovanje. Mišljenja sam da bi Ministarstvo znanosti i orazovanja trebalo više potaknuti i formalno obrazovanje o tradicijskoj baštini u kroz osnovno, srednjoškolsko i akademsko školsvo. Primjeri nam mogu biti brojne škole i akademije posebno u istočnoj Europi – ističe Franić Novak.
Brojne tradicijske vještine i znanja nisu još uvijek predmet stručnih načina popularizacije, a time kao takva ni zaštićena, niti se mogu pravilno popularizirati. Stoga postoji puno toga što nosi naslov ‘hrvatsko’. Hoće li se uvoditi posebni standardi koji se bave tradicijskim vještinama, odnosno hoće li se raščistiti trenutna situacija, Franić Novak odgovara kako se trenutno radi na tom projektu.
– Trenutno smo u radu na projektu koji će pružiti svu stručnu potporu novom zanimanju – izrađivač hrvatskog tradicijskog nakita od perla i uvrstiti ga na ljestvicu postojećih zanimanja. Tada svatko neće moći prodavati replike hrvatskog tradicijskog nakita, već onaj tko ima obrazovanje, položen ispit i i zanimanje, koje će se obnavljati svake tri godine. Za ovo nam je odličan primjer susjedna Mađarska koja kao zemlja partner dokazuje kako se kulturna baština čuva posebno u segmentu tradicije – zaključuje Franić Novak.