Rijetki prostori i osobe vas zarobe na prvu. Upravo takav je atelje dubrovačke akademske slikarice Ivane Miloglav smješten na adresi Vukovarska 24, samom poslovnom epicentru Grada. Ipak, ulaskom u njen šareni radni prostor trenutačno čovjeka savlada osjećaj mira i poželi se u njemu zadržati, stvarati i otvarati nove vidike. Okićen blagdanskim ukrasima, maštovit i obojen prepoznatljivim koloritom ove umjetnice, poslužio nam je kao izvrsna kulisa za razgovor kojeg smo s njom poveli povodom svih novosti koje se kuhaju u njenoj kreativnoj kuhinji.
Podosta vremena radite s djecom kroz različite radionice. Zašto je razvijanje likovnog izražavanja kod njih važno?
Svaka vrsta izražavanja je jednako važna. Ono verbalno samo je jedan oblik izražavanja iako najčešće upravo kroz onaj neverbalni dio dobijemo pravu informaciju. Jeste li se ikad zapitali zašto se na testiranju kod psihologa djeci da da nešto nacrtaju? Pa upravo zbog toga što slika govori više od tisuću riječi. Za svaku osobu bitna je mogućnost izražavanja, a uravnotežen razvoj mozga moguć je samo ukoliko mu dajemo podražaje koji u jednakoj mjeri razvijaju njegove obje polovice. Stoga ako želimo kreativnost, inovativnost, poduzetnost, domišljatost te snalažljivost, bavljenje likovnom ili nekom drugom umjetnošću jako dobro dođe.
Naš školski sustav ne ostavlja dovoljno prostora za kreativno djelovanje, a često nedostaje i izvannastavnih aktivnosti. Kako, ako prepoznate da je vaše dijete nadareno, širiti njegove vidike i pomoći mu da napreduje?
Pa upravo na ovakvim radionicama kakve i sama radim u svom ateljeu. Svatko tko se želi okušati u likovnom izražavanju je dobrodošao. PopHeart Factory, moj atelje tako nazvan prema Warholovoj ‘Tvornici’, pravo je mjesto da u opuštenoj atmosferi dijete razvija vlastiti talent u društvu jednako kreativnih malih individualaca. Djeca se osjećaju slobodno i nesputano ispoljavaju svoju maštu. Ponuđen im je raznolik materijal i zadatci putem kojih mogu pokazati što najbolje znaju. Pokušavam otkriti kome što ide i s čim se snalazi, koji je njegov likovni izričaj te ih potičem da budu svoji. Nije bitan lijep crtež kako ga mi volimo nazvati jer svaki je likovni jezik jedinstven i jednako vrijedan.
Pretpostavljam da i Vi sami mnogo toga od djece naučite?
Naravno, i to je ono najljepše. Nema ništa ljepše nego kad jedni drugima potičemo kreativnost i zajednički stvaramo nove ideje ili djela. I ja sam od najranijeg djetinjstva sa svojom nonom izrađivala razne blagdanske i druge dekoracije. Voljela sam crtati i boje su me osobito razveseljavale. U tome sam pronalazila svoj mir. Kod mene inače najčešće dolaze djeca koja su sama po sebi podosta povučena i mirna, introvertna te im je izazov komunicirati s okolinom. Ovdje dobivaju priliku pronaći vlastiti način kako to uraditi. Zapravo u svemu tome ima dosta i psihologije. Bitan je pedagoški pristup djetetu i psihološki aspekt kako bi ga zaista upoznali i dalje podupirali u razvoju.
Itekako ste aktivni i na lokalnoj likovnoj sceni. Članica ste Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Dubrovniku. Nedavno ste nakon nekog vremena imali i zajedničku izložbu. Kako se diše u redovima dubrovačkih likovnjaka s obzirom da prolazimo kroz još jednu pandemijsku zimu?
Skupna izložba članova HDLUDU-a ‘Jesenji salon’ održana je u studenom u Kulturnom centru Jadran u Tupu-u. 30-ak članova izložilo je svoja recentna djela. Lijepo je kad se prožmu razne generacije te dobije jedan presjek trenutne likovne scene. Uvijek je zanimljivo vidjeti što kolege rade, a pogotovo oni koji rijetko ili nikako ne izlažu na samostalnim izložbama. Velika većina dubrovačkih likovnjaka radi neke druge poslove, a samo se povremeno bavi umjetnošću. Tu je samo nekolicina samostalnih umjetnika kojima je umjetničko stvaralaštvo glavno i jedino zanimanje. Mislim da je svaka osoba koja se odluči upisati akademiju svjesna da joj život nipošto neće bit’ lagodan, bar ne s financijske strane. Ali, gledamo li na ovu pandemiju kao mentalni izazov, mislim da su upravo likovnjaci, odnosno umjetnici najsnažniji s obzirom da se i u uobičajenim okolnostima na svakodnevnom planu susreću sa za prosječnog čovjeka vrlo neuobičajenim izazovima.
O kakvim izazovima govorimo?
Uglavnom su to izazovi financijske prirode. Također, nismo tip osobe koja radi cijelo vrijeme isti posao pa imamo konstantnu potrebu iznova se otkrivati, pronalaziti nove načine izražavanja, odnosno medije i produbljivati vlastiti likovni jezik te ga konceptualizirati. Ja bih to usporedila sa ekstremnim sportom. Najbitnije je ne izgubiti fokus i znati što radiš i zašto radiš to što radiš. Zapravo su ljudi izgubili percepciju što je umjetnost. Slažete li se? Svatko ima svoj odgovor zašto se nečim bavi. Mislim da je umjetnost bitna za ravnotežu u društvu. Pruža slobodu i širi sliku svijeta. Opet se vraćamo na desnu stranu mozga koju sam spomenula na početku. Jednak je problem ako vidiš cjelinu, a ne detalj i obrnuto. Mnoge stvari je teško objasniti riječima. Barem meni lakše ih je izraziti kroz umjetničko djelo. Svoje znanje moramo širiti dalje na ovaj ili onaj način. Jer na kraju krajeva, svaki je čovjek umjetnik.
Jeste li uspjeli postići dogovor s resornim ministarstvom? Što je uopće bilo sporno?
Ne sjećam se konkretno, ali vjerojatno je bilo sporno to što sustav štiti sam sebe, a ne ljude koje bi trebao služiti, ali to nije nikakva novina. Oni na vrhu hijerarhijske piramide rijetko mogu shvatiti problem s kojima se susreću oni ispod, a najčešće zbog preskakanja skalina kojim su na sam taj vrh i došli. Stoga je bitno pravilno izraziti problem i njegovo eventualno rješenje. Posebno u ovakvim novim okolnostima koje iziskuju prilagodbu. Bilo je ruka pomoći, ali mišljenja sam da su one bile krivo usmjerene. Primjerice kad smo kod likovnih radionica, objavljeni su natječaji za dodjelu sredstava za njihovo održavanje ‘online’ što je prilično sulud način jer na prvom mjestu dijete za rad mora imati osiguran prostor, onda mu je potreban materijal, zatim dobra internetska veza itd. Kod likovnih umjetnosti neophodno je biti uz osobu i usmjeravati ga primjerom. Sve skupa bilo je poprilično sklepano. Svih nas je ova situacija iznenadila pa ih možda i donekle razumijem. Ipak, mislim da bismo unaprijed trebali imati razrađene strategije kako se ponašati u slučaju da do ovakvog nečeg u budućnosti dođe.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na djelima za izložbu ‘Requiem For The Dream’. Radi se o višemedijskom projektu nazvanom prema kratkom tekstu kojeg sam napisala prošle godine. Izložba će biti otvorena početkom 2022. u Kulturnom centru Jadran u Tup-u. Izrađujem skulpturalnu instalaciju od žice. Bit će tu i audio-video rad kao vizualizacija spomenutog teksta. ‘Requiem For The Dream’ naziv je kratke priče koja je dio koncepta započetog 2016. izložbom ‘Intro’ u Art radionici Lazareti, a obuhvaćenog i izložbom ‘Planet X’ u Galeriji Flora 2019. Radnja se odvija na tzv. Planet X, gdje lik Heart piše svoje priče, odnosno moguće razvoje događaja. Nastavljajući se na svoje dosadašnje radove koji izazivaju čovjekovu percepciju, priča pobuđuje gledatelja, odnosno čitatelja da mijenja fokus gledišta te empirijski širi spoznaju o svijetu oko sebe. S obzirom da umjetnost ima spoznajni karakter, upravo zbog različitih mogućnosti interpretacije cilj je ovog projekta potaknuti kreativno mišljenje, povećati empatiju te razviti nove spoznaje i vrijednosti potrebne da bismo razumjeli i podijelili naša pojedinačna i zajednička iskustva.
Razgovarala/Foto Iva Dedo