Volimo se ponositi bogatom kulturnom baštinom. No, često šetajući gradom i okolicom možemo vidjeti primjere devastirane graditeljske baštine, ponajprije ljetnikovaca, koji i danas stoje zapušteni. Stoga je uvijek lijepo čuti, odnosno vidjeti da se neko od tih zdanja obnavlja. Jedan od takvih primjera susreli smo i u Gružu, nedaleko od Solske baze, na Obali pape Ivana Pavla II. Riječ je o Ljetnikovcu Kaboga Zec, kojeg obnavlja dubrovačka poduzetnica Branka Dabrović. Gospođa Branka je sa suprugom Ivicom godinama u turističkom poslu, a i ovaj se ljetnikovac uređuje kako bi se stavio u službu turizma. Kupili su ga 2017. godine kada kreće i njegova obnova periodično ovisno o materijalnim sredstvima. Obnova naime, govori nam gospođa Branka, zahtijeva ulaganje ogromnih materijalnih sredstava.
Brojne preinake kroz godine
—Obnova je počela 2017. godine s prekidima, jer je riječ o velikom objektu koji je uvelike devastiran, od granatiranja u ratu do atomskog skloništa u prizemlju, baraka ‘zalijepljenih’ za zidove ljetnikovca koje su zakonom legalizirane do zaziđivanja prozora i vrata od strane susjeda jer nitko tu nije živio, odnosno koristio taj objekt godinama – govori nam gospođa Branka. No, ističe iskreno, da je znala koliki je posao čeka, u njega se ne bi nikada ni upuštala. Ljetnikovac, koji vjerojatno potječe iz 16. stoljeća (zadnje dokumente koje gospođa Branka posjeduje su iz 1530.) kroz svoju dugu povijest prošao je brojne preinake tako da je teško danas govoriti o njegovom izvornom obliku. Kako nam priča gospođa Branka, on je u novijoj povijesti imao poslovnu namjenu. Tu su, naime, bili kancelarijski prostori brojnih poslovnih subjekata od Luke Dubrovnik preko Minčete, poduzeća Juga i sl. U vrijeme denacionalizacije oduzete imovine napuštene poslovne zgrade su se automatski vraćale nasljednicima izvornih vlasnika, a to je u ovom slučaju obitelj Zec.
Međutim, 12 nasljednika te obitelji bilo je ‘razasuto’ svugdje po svijetu te se u objekt nije ulagalo i bio je pravi podvig skupiti ih svih kako bi se riješili imovinsko-pravni odnosi. U polovini dijela ljetnikovca živjelo je nekoliko zaštićenih stanara sa stanarskim pravom, odnosno zaštićenom najamninom te je taj dio pripao Gradu Dubrovniku i oni su imali mogućnost otkupa istog dok su se poslovne prostorije jedne polovine ljetnikovca vratile starim vlasnicima. Taj dio je, govori nam gospođa Branka, kroz korištenje pregrađivan kako je stanarima odgovaralo, radile su se razne preinake te to više ni ne sliči na povijesni ljetnikovac.
Atomsko sklonište iz 1940.
—Kad smo ga kupili nismo ni znali kako nema ni struje, ni vode, ni kanalizacije. Bez obzira na to što su postojali satovi od struje, sukladno zakonu te isključe iz mreže ako nešto ne koristiš nekoliko godina te ne plaćaš održavanje brojila. Postojala je voda i kanalizacija, ali nažalost je bila presječena građenjem Hostela Sol. Kad smo počeli s obnovom naišli smo čak i na atomsko sklonište, kojega je trebalo uklanjati, a riječ je o 70 centimetara debljine betona kojeg je napravio Georgije Milojević 1940. (jer se isti potpisao na beton). To je bila soba u orsanu koja je sa svake strane ušla u nosive zidove te u potpunosti devastirala orsan kao takav. Kao i dvije barake koje su ‘zalijepljene’ za zid dvorca. Još 2017. godine obratila sam se konzervatorima da se nipošto ne dogodi da se te dvije barake legaliziraju, ali nažalost jedna od njih je već bila legalizirana od strane Konzervatorskog odjela pod pretpostavkom da nitko iz tog odjela nije ni izišao na teren jer smatram da ne bi mogao legalizirati takvo što zalijepljeno za ‘dvorac’. Tako da zaštita ljetnikovca kao takvog u blizini TUP-a na tri metra od sjeverne strane, dvije barake s istoka te Hostela sol sa zapada uopće ‘pada u vodu’ – priča nam gospođa Branka.
Nedavno su posjed ljetnikovca oglasili i na prodaju.
Korona poremetila planove
—Zbog koronakrize i iznimno loše turističke sezone nismo više u mogućnosti obnavljati ga jer zahtjeva ogromna materijalna sredstva. Obnovljeni su svi njegovi zidovi, spregnute ploče te tlačne ploče, sanirana je statika dvorca, grede, krovna konstrukcija, priključeni su struja, voda, kanalizacija i sl. Tužno je da je konstrukcija krova urušena stajala 50 godina. Krov i fasada su granatirani više puta jer se u Domovinskom ratu granatirao TUP, koji je izrađivao minsko eksplozivna sredstva za našu vojsku tako da je stradao i ljetnikovac – navodi gospođa Branka. Zanimljivo je kako su ga 1816. godine zapalili Crnogorci o čemu svjedoči i ploča na vratima. I tada se morao obnavljati, što potkrjepljuje izjavu kako se kroz svoju dugu povijest često obnavljao i ‘prekrajao’. Inače zid između dvije polovice ljetnikovac je ‘podlokan’ s deblom košćele koja ruši zid i gura ga prema vani.
—Ishodili smo mišljenje Vrtlara koji je dao dozvolu za rušenjem, ali pošto je taj dio objekta vlasništvo Grada Dubrovnika, tražili smo i njihovu suglasnost te smo im uputili poziv za očitovanjem prije godinu i pol dana. Međutim, nažalost, nitko se iz Grada Dubrovnika nije očitovao iako sam nudila rušenje o svom trošku. Toliko o nama, o zaštiti spomenika kulture, o gradu… – ističe Branka Dabrović. Dotaknuli smo se naravno i buduće namjene ovog objekta koji se proteže na 750 ‘kvadrata’ na samoj Gruškoj obali. Njegova pozicija, govori nam Dabrović, uvjetuje turističku namjenu. Planiran je kao luksuzni ‘heritage hotel’ s 10 soba, restoranom, fitnessom, jacuzzijem… Ali, sve ovisi o daljnjoj situaciji.
‘Heritage hotel’ ili vila za odmor
—Još se uvijek lomimo. Iako je arhitektica projektirala ‘heritage hotel’, još se razmišljamo prenamijeniti ga u vilu za odmor. Pozicija na kojoj se nalazi i sam objekt to zaslužuju, a i manji su troškovi, što u ovo vrijeme nije zanemarivo. U Dubrovniku možemo pričati jedino o turizmu. Nažalost je ova godina ovakva, a vidjet ćemo što će biti dogodine. Ne daj Bože da nam i dogodine bude slično, jer svi smo neposredno vezani za turizam, i onaj koji nije u turizmu i koji se ljuti na gužve i smetaju mu strani jezici i turizam, i on je o njemu ovisan – govori nam gospođa Branka koja ima dugogodišnje iskustvo u turizmu.
—Riječ je o ljetnikovcu koji je potpuno izgubio dušu, koju mu s ovom obnovom želim vratiti – govori nam Branka Dabrović. Ljetnikovac je kroz svoju, izgleda burnu prošlost, ostao i bez đardina. Naime, kako se može pročitati u ‘Identifikaciji i valorizaciji prirodne i graditeljske baštine područja Dubrovnika u prostornom kontekstu’ Instituta za povijest i umjetnosti, autora Joška Belamarića, Igora Belamarića, Darka Bilića, Ane Šverko i Ambroza Tudora, radi izgradnje postrojenja TUP-a, uništen je stražnji vrt ovog ljetnikovca.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 4. studenog 2020.
Foto: DuList/Branka Dabrović