„Frančezi su tu!“ raskrivit će se bolno gospar Lukša u prvom dijelu „Dubrovačke trilogije“, „Allons Enfants!“ Iva Vojnovića, dodavši kasnije „…ma Republika umire!“ Knez će na to „Živi smo i vrag nas još nije odnio!“, ali Orsat sluti kraj i govori velike riječi: „Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Vojnović je tako opisao ono što se događalo u kući Orsata Velikog, blizu Gospe, dakle Katedrale, na dan 27. svibnja 1806. godine, negdje od četiri do sedam i po popodne. Tog dana te godine Frančezi, Napoleonova vojska ušla je u Dubrovnik. Dugo već te godine Dubrovnik su opsjedali Rusi i Crnogorci, pljačkajući, paleći i rušeći sve pred sobom, došli su do Pila, bombardirali Grad koji je bio u okruženju mjesecima, o čemu je pisao Lujo Vojnović, Ivov brat, a o čemu se godinama u prošlom političkom sustavu šutjelo. Francuzi Ruse i Crnogorce tjeraju i pobjeđuju nakon nekoliko velikih borbi, posebno na Brgatu Gornjem, te na taj način oslobađaju Dubrovnik, ali znani francuski general Marmont, po kome se zove glavna splitska ulica pored Rive, odmah po tom uvodi svoju vlast, samim tim i goleme namete. Dvije godine iza, 1808., Marmont raspušta Senat i ukida Republiku i njenu stoljetnu nezavisnost. Toliko ukratko o prisjećanju na jučerašnji datum.
Križ u kamenu
Tako je nakon po nekima i deset stoljeća nestala Dubrovačka republika. Na neki način tražeći njen trag u zaboravljenim, jedva primjetnim detaljima našeg svakodnevnog užurbanog života, pratim u stopu gospara Tomislava Šuljka. Za početak, tražeći te detalje, zastajemo u Lučarici. Uz pojašnjenje: Nekad, još tamo u 18. i 19. stoljeću, a i prije, ako bi se na izlazu iz neke sporedne ulice prvo vidjelo, a zatim i dolazilo pred neki sakralni objekt, na njenom kraju, u kamenu na podu uklesao bi se križ! Točno s te strane sporedne ulice s koje nas čeka neka crkva. To bi se činilo kako bi se prolaznik upozorio na to da ga u narednom koraku čeka pogled na sakralni objekt, te kako bi se dostojanstveno pripremio za taj susret. Tih kamena s uklesanim križem nekad je bilo jako puno, vrijeme je učinilo svoje, te su raznim dogradnjama zamijenjeni i uništeni. Ipak, ostalo ih je nekoliko, a najvidljiviji je evo ovaj ovdje, na izlazu iz Lučarice, male ulice kojom se sa Zelene palce dolazi na Stradun, u zadnjem kamenu kojeg kad prođete dolazite pred crkvu Svetog Vlaha!“ Na samom kraju Lučarice još jedna zanimljiva mala stvar preživjela je sve ove godine! Gospar Šuljak pokazuje kako je na jednim od vrata u toj maloj ulici sačuvana brava u obliku ribe, „zovu je i tucalo, kucalo, zvekira, a prepoznatljiva je i kao simbol, grb nekadašnje plemićke obitelji Saraka. Nekad su mnoge brave po Gradu bile baš takve, u obliku ribe, danas se zna za ovu, možda je sačuvana tek još koja.“
Skrivena glava među špijunima
Skrećemo u ulicu „Između“ ili Od polača, mala pauza za subotnju kavu i čaj u Fontani, malo razgovora s okupljenima na razne teme, jer svi bi nešto pitali gospara Šuljka, pa dalje, do novog skrivenog detalja. A zanimljiv detalj krije se i u ulici Miha Pracata, gore, pomalo skriveno od očiju prolaznika, ne samo turista, već i domaće čeljadi! Iznad velike tarace zgrada je u kojoj je Zavod za obnovu, a tu zgradu znamo i kao nekadašnji Omladinski klub „Pajo Čerović“, prvu dubrovačku diskoteku. Gore, u kraju zida prema ulici, između nekoliko „špijuna“ koji vire iz fasade, ugrađen je prelijepi kip glave muškarca. Očito nakon Velike trešnje iz 1667. godine, kada je dozvoljeno uzimanje građevinskih elemenata s potpuno porušenih zgrada. Gospar Šuljak je oduševljen tim kipom, tvrdi kako ga to čak podsjeća na autorski stil velikog Juraja Dalmatinca koji je puno tog uradio po Gradu. Možda je baš on autor i ove „glave“, koja je nekim čudnim putem završila ovdje, u sred zida. I njegovo pojašnjenje značenja riječi „špijun“ u ovoj priči; „Tako se zove dio kamena koji viri iz fasade, a označava pravo dogradnje kuće!“ Slična priča ovoj o naknadnoj ugradnji u zid ovako lijepog kipa je i ona priča o ulazu u Grad s Ploča, u starim Vratima od Ploča, u koju je ugrađen kip anđela i Svetog Vlaha, po nekima sa stare katedrale, porušene u Velikoj trešnji. A tako je i s onim divnim kipom anđela, očito također naknadno ugrađenog u zid male skrivene ulice podno Svete Marije, u Tmušastoj.
Ničiforova vrata
Kako smo spomenuli velikog šibenskog kipara i graditelja Juraja Dalmatinca, krene i uz putna priča o Minčeti. S razlogom! Jer, pitao sam gospara Šuljka gdje su Ničiforova vrata? Naime, u svojim zapisima Lukša Beritić nekoliko puta spominje „Ničiforova vrata“ bez pojašnjenja gdje su! Za čudo, neočekivano, nema točnog odgovora „na prvu“ gospara Šuljka. Tražeći odgovor, prvo se prisjetimo dubrovačkog graditelja Nikifora Ranjine, koga su zvali i Ničifor. I onako uz put, priča o tome kako je upravo Ničifor Ranjina prvi počeo graditi Minčetu, kao četvrtastu kulu 1319. godine. Nakon njega od 1461. do 1464. gradnju je vodio firentinski kipar Michelozzi, preuzeo Juraj Dalmatinac, a krunu završio Paskoje Miličević. Ali, vratimo se Ničiforu. Gdje su ta njegova vrata koja spominje Beritić? „Obitelj Ranjina imala je palaču u Karmenu, ajmo tamo!“ Ulazimo u Ulicu Damjana Jude, srećemo nekoliko meštara građevinara koji uređuju unutrašnjost prvih kuća u nizu od Biskupije prema Akvariju. Pravi mali labirint prostorija. „Te su kuće nekad bile uz more, prije gradnje ovog velikog obrambenog zida. I niže su od današnje ulice. Unutra u bili magazini, spreme, a i čeljad je tu živjela.“ Tako dolazimo do kuće koja je nekad bila palača obitelji Ranjina. Pred volat zatvoren tko zna kad. Pola vanka, a pola vidljiv. „Ovo su očito nekad bila vrata za ući u ovu kuću. A ova kuća je pripala obitelji Ranjina, dakle to su ta Ničiforova vrata koja spominje Beritić!“ zaključi ovu potragu gospar Tomislav Šuljak.