Opisanim oslobađanjem Slanog, Ravnog i Zavale, Hrvatska Vojska uspješno je na zapadnoj dubrovačkoj bojišnici okončala prvu fazu velike napadne operacije.
Na koji način se JA „mislila“ povući najbolje govore dva ultimatuma, upućena 22. i 23. svibnja 1992. dubrovačkim vlastima i HV, od gradonačelnika Trebinja „vojvode“ Božidara Vučurevuća i jugo-armije.
Tako Vučurević prijeti da će „Ukoliko hrvatske snage ne obustave sve napade na SAO Hercegovinu biti upotrijebljena sva sredstva i tući će se Dubrovnik… Upućujemo posljednje upozorenje i žestoko ćemo uzvratiti bez milosti, bez oklijevanja i bez biranja vatrenih sredstava po svemu što se zove hrvatsko. Dubrovnik ne samo što će ostati bez Starog grada, nego će i čitav biti bivši Dubrovnik.“. Kako bi potkrijepio svoje prijetnje Gradu je istoga dana isključena struja nakon čega je ostao i bez vode.
Sutradan se „javila“ sličnim „upozorenjem“ i JA: „Djelovanjem Hrvatske vojske na pravcu Zamaslina – Slano, primorali ste nas na dovođenje novih jedinica na ovo područje, što će imati za posljedicu odgađanje planova o napuštanju dubrovačkog područja na neodređeno vrijeme, a vjerojatno će imati i utjecaja i na normalan život stanovnika.“
NAPADNA SJELOVANJA 163. BRIGADE
Napredovanje Hrvatske vojske prema Dubrovniku prisililo je JA na napuštanje položaja s njegovih prilaza, što je 163. brigadi HV omogućilo izlazak iz Grada i prelazak u napadna djelovanja. U 18 sati 26. svibnja 1992. godine 1. pješačka bojna, zajedno s dijelom snaga PU Dubrovnik, kreće u protu napadna djelovanja na glavnom pravcu: Belveder – Bosanka – Žarkovica – Brgat, i pomoćnim pravcem od petlje iznad Grada prema Dubcu. Istodobno 2. pješačka bojna napreduje glavnim pravcem: Luka Gruž – Stara Mokošica – Loško brdo – Petrovo selo – Osojnik, i pomoćnim pravcem od Nuncijate i Strinčjere prema Komolcu. Zajedno s njima idu i specijalne snage MUP-a koje preko Komolca ulaze u Novu Mokošicu te zauzimaju Zaton i Orašac. Do 17 sati 27. svibnja naše snage su ušle u Osojnik i zauzele prostor do Grabovice, kao i Brgat, Postranje i Plat, dok su specijalne snage ušle u Orašac. Dugo najavljivano i „potpuno“ povlačenje neprijatelja, završilo je uspostavljanjem crte od Golubova kamena preko Ivanice do Malaštice i to na način da se ti položaji postupno predaju Hercegovačkom korpusu VRS, a Podgorički korpus JA i dalje nastavlja držati crtu od Zvijezde preko Veljeg dola, iznad Plata do Prahljivca.
VUČUREVIĆEVA „KUKNJAVA“
Stoga, „kuknjavu o izdaji“ Božidara Vučurevića kako ih je JA napustila i ostavila da se sami brane, treba razumjeti kao loš pokušaj prikrivanja agresorskog nepoštivanja sporazuma postignutih s međunarodnom zajednicom. Ujedno, na taj način pokušao je iznaći opravdanje za potpuni neuspjeh, u više navrata provedenih mobilizacija TO i milicije RS. To potvrđuje i general Kadijević koji u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ navodi: „Komande i jedinice JNA su činile kičmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom… zaštitile srpski narod i stvorile vojničke pretpostavke za adekvatna politička rješenja koja će odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima“. Ne smije se zaboraviti da je JA prilikom „povlačenja“, Hercegovačkom korpusu na ovom prostoru ostavila i gotovo svu ratnu tehniku i topništvo. Samo tako u cijelosti možemo razumjeti relativno učvršćene crte obrane i snažan otpor koji je pružen 1. i 4. brigadi ZNG u već opisanim borbama.
O tome svjedoči i prosvjed Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik upućen 27. svibnja 9. VPS Boka radi „otvaranja topničke vatre iz rejona Aerodroma Dubrovnik sa topovima 130 mm i topničke vatre s vaše topovnjače na predjele Brgata i Župe dubrovačke. U stanju smo najoštrije odgovoriti, te vas upozoravamo da odmah izdate zapovijed o momentalnom prekidu vaših djelovanja“. U svom odgovoru VPS Boka jasno je najavio nastavak ratnih djelovanja i nova razaranja Grada, tvrdeći kako je „pokret naših jedinica 26. 05. 1992. izvršen s ciljem da se deblokira grad Dubrovnik, kao izraz dobre volje da se održi prekid vatre te kao korak da se napravi zona bez ikakvih oružanih snaga… Pokret vaše vojske predstavlja čin prekršaja prekida vatre iz spomenutog sporazuma. Upozoravamo vas da u slučaju da otvorite vatru iz urbanih zona te će zone biti izložene izravnoj opasnosti“.
TOPNIČKI NAPADI NA GRAD
U petak 29. svibnja u 12, 14 sati za područje cijeloga Grada oglašena je opća opasnost. Nedugo potom granate s četničkih i JA položaja počele su padati po svim dijelovima Grada. Iznova je razarana i povijesna gradska jezgra u kojoj su opet pogođeni Franjevački samostan, Katedrala, crkva Sv. Vlaha, Knežev Dvor, mala fontana na Gundulićevoj poljani i drugi spomenici kulture. Već 4. lipnja agresor je ponovio napad u kome je pogođeno više obiteljskih kuća na Pločama, hotel Excelsior te Lokrum. Narednih dana, pored stalnih topničkih napada na položaje HV, razarana je Mokošica, te Kupari, Mlini i Čibača. Istodobno, postrojbe Zapovjedništva obrane Dubrovnika vode teške borbe s neprijateljem i učvršćuju dostignute crte obrane, posebno na pravcu prema Vukovićima i Golubovom kamenu te u Župi dubrovačkoj, o čemu ću pisati u narednom broju feljtona. O žestini borbi vođenih do 29. lipnja 1992. najbolje govori podatak da je u tom razdoblju 163. brigada HV imala gubitke od 13 poginulih i 57 ranjenih pripadnika.
U ovim teškim trenutcima, 31. svibnja dubrovački branitelji i građani s oduševljenjem su dočekali vijest o povratku s liječenja u Dubrovnik prvog zapovjednika obrane Općine Dubrovnik Nojka Marinovića, koji je za zasluge u herojskoj obrani Grada promaknut u čin general-bojnika Hrvatske vojske.
Prilog 1.: Amerlingova fontana, foto Miro Kerner
Prilog 2.: Poruka ZOOD od 29. svibnja 1992. upućena ECMM i UN Office Dubrovnik