Ne bih nikad mijenjao način života u Hrvatskoj, ni za što drugo. Smatram je svojom domovinom. Moja žena je Hrvatica, zajedno imamo četvero djece i moja će budućnost uvijek biti povezana s ovom državom. Zbog toga sam sretan! Pronašao sam i puno razloga zašto radim ono što radim u smislu poduzetništva i mojih poduzetničkih napora. Želim pomoći Hrvatskoj da se pripremi za buduće generacije – reći će Jan de Jong koji je kao 22-godišnji student zamijenio rodnu Nizozemsku splitskom adresom. Danas, 14 godina nakon, de Jong uspješno ‘pliva’ u poduzetničkim vodama te je suvlasnik dvije tvrtke Webpower Adria i CROP Croatia. Pokretač je inicijative za uvođenje vize za digitalne nomade – poduzetnike ili zaposlenike koji koriste digitalnu tehnologiju za obavljanje posla, a pritom žive na više mjesta. To je bila jedna od glavnih tema na konferenciji u našem Gradu – ‘Dubrovnik za digitalne nomade’ na kojoj je sudjelovao i de Jong, a mi smo ga uspjeli ‘uhvatiti na pet minuta’ kako bi nam ispričao svoje početke u Hrvatskoj, koje su dobre i loše strane života u našoj državi te – što najviše cijeni kod Hrvata.
Kako ste ušli u svijet digitalnih nomada?
Bio sam jedna od onih osoba koja nije vjerovala kako će moći raditi od kuće, posebno zbog toga jer imam četvero djece. Čini se nemogućim sve dok nismo nešto takvo primorani napraviti. Tada sam shvatio kako zapravo volim raditi od kuće. Negdje u vrijeme lockdowna bio sam zamoljen sudjelovati u virtualnoj konferenciji na što sam pristao. Trebao sam dobiti pitanje svih pitanja, na koje pokušavamo odgovoriti već dulje, a to je: ‘Što možemo napraviti kako bi Hrvatska postala cjelogodišnja destinacija?’. Nisam znao ništa o turizmu jer nisam u tom sektoru nikad radio. Nazvao sam vrlo dobrog prijatelja koji već dugo godina piše o turizmu u Hrvatskoj na svom web portalu. Poslao mi je članke s ovom temom, a meni su zapale za oči tri riječi: ‘Digitalni nomadski turizam’. Promislio sam kako bismo to trebali provoditi u Hrvatskoj. Digitalni nomadi ne bi došli u našu zemlju na tjedan ili dva, već bi proveli i do godinu dana. Na taj način bismo imali – cjelogodišnji turizam. Objava o temi digitalnih nomada u Hrvatskoj na mom LinkedIn-u imala je 1,2 milijuna pogleda.
Zatim ste napisali otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću i objavili ga na LinkedIn-u.
Tako. U tom pismu sam ga zamolio da razmotri uvođenje digitalne nomadske vize u Hrvatskoj. Pozvan sam na sastanak s ministrom unutarnjih poslova koji mi je tada rekao da vjeruju da mogu uključiti dio o digitalnim nomadima u novi predstojeći zakon o strancima. Bilo je savršeno vrijeme za to. Poslije sam pozvan na sastanak sa samim premijerom koji mi je rekao da Hrvatska treba biti među prvim zemljama na svijetu koja počinje otvarati svoje granice za te pojedince. Trenutno intenzivno surađujem s pet institucija – Ministarstvom unutarnjih poslova, Ministarstvom financija, Ministarstvom rada, Ministarstvom turizma i HZZO-om. Govorimo o razvoju cjelovitog pravnog okvira koji bi omogućio digitalnim nomadima dolazak i ostanak u Hrvatskoj. Na konferenciji ‘Dubrovnik za digitalne nomade’ također sam najavio planove za osnivanje ‘Croatia Digital Nomad Association’.
Koje su inače najpopularnije svjetske destinacije za nomade?
Većina digitalnih nomada zapravo putuje svijetom koristeći turističke VISA-e kako bi privremeno boravili u određenim zemljama. U osnovi im nije moguće ući u trag u smislu toga gdje rade. Pretvaraju se da su ovdje kao turisti, ali zapravo rade izdaleka gdje god se nalazili. Postoje naravno neka odredišta na svijetu koja su bila vrlo popularna za digitalne nomade poput Indonezije, Balija, Tajlanda…
Ta su odredišta prilično jeftinija od Hrvatske. Trebamo li mijenjati cijene, možda ih i spustiti?
Mislim da, ako bi Hrvatska od turizma mogla zarađivati novac kroz cijelu godinu, onda cijene ne bi trebale biti toliko ‘napuhane’. Ali, također, moramo priznati da je, ako pogledate europske ili američke standarde, Hrvatska i dalje pristupačna zemlja za život – jeftinija od ostalih zemalja. Pokušajte platiti najam stana u Silicijskoj dolini i pokušajte to učiniti ovdje u Hrvatskoj. Ne kažem da je tako za cijelu Hrvatsku. Ovdje u srcu Dubrovnika, prilično je skupo posjedovati ili iznajmiti nekretninu. Digitalni nomad vjerojatno bi živio u vanjskim dijelovima grada. I ja sam kao stranac uvijek iznajmljivao stanove u Splitu ili okolici za između 500 ili 700 eura mjesečno, plus režije. Ali, još uvijek mislim da postoje veliki dijelovi, primjerice, SAD-a u kojima je jednostavno nemoguće nešto iznajmiti za ovakvu mjesečnu naknadu.
Kad god razgovarate s ljudima ovdje u Hrvatskoj o poslovnim mogućnostima, na kraju uvijek počnete razgovarati o turizmu
U Hrvatsku ste došli prije 14 godina iz Nizozemske. Jeste li doživjeli ‘kulturni šok’ kad ste došli ovdje i vidjeli naš način života? Što je za Vas bilo drukčije?
Prije svega, kad sam došao u Hrvatsku, imao sam samo 22 godine. Mislim da je to dobra stvar jer ste u vrlo mladoj dobi još uvijek vrlo prilagodljivi novom okruženju i načinu života. I sam volim piti kavu, a u Nizozemskoj ljudi također piju puno kave. No, uglavnom je piju kod kuće, dok se u Hrvatskoj više nalazite u kafićima vani. Vrijeme to dopušta (smijeh)! Također, kad dogovorite sastanak s nekim ovdje, ne treba biti iznenađen ako druga osoba zakasni. Na to sam se morao naviknuti. Uvijek sam bio vrlo točan kad sam dogovarao sastanke i pojavljivao se na vrijeme. Jednom sam imao sastanak u Zagrebu u 9 sati ujutro. Kako živim u blizini Splita, krenuo sam vrlo rano i vozio sve do glavnog hrvatskog grada. Tamo sam stigao 10 minuta prije 9 i taman kad sam htio ući u ured, dobio sam poruku od direktora, s kojim sam se sastajao, da je sastanak, nažalost, odgođen. Ne kažem da se to nikada ne bi dogodilo u Nizozemskoj, ali se meni dogodilo u Hrvatskoj.
Zašto ste došli u Hrvatsku?
Bio sam na završnoj godini na Sveučilištu Leiden. Studirao sam marketing i morao sam napisati diplomski rad. U to sam vrijeme radio u tvrtki M+ group u Nizozemskoj gdje sam vodio kontakt centar. Za svoj diplomski rad želio sam doći u Hrvatsku kako bih proširio M+ grupu. Inače, osnivač M+ Grupe u Nizozemskoj, Mato Božić ima hrvatske korijene. Kad sam stigao ovdje, počeo sam kontaktirati neke tvrtke za koje sam želio raditi, kako bih počeo pružati usluge ‘call centra’. Nakon otprilike četiri mjeseca, dobio sam svog prvog klijenta. Nakon što sam bio ovdje oko deset mjeseci, izgradio sam kontakt centar. Imali smo oko 36 zaposlenih. Nakon što sam diplomirao, ručao sam s Matom i on mi je ponudio 50 posto udjela u tvrtki pod uvjetom da se vratim u Hrvatsku kako bih dovršio započeto. Devet godina kasnije preselili smo sjedište u Zagreb. Tada sam dobio ponudu za prodaju svog udjela i prihvatio sam je. Nastavio sam s tvrtkom WebPower Adria i postali smo prva tvrtka u Hrvatskoj koja je pomagala našim klijentima u marketingu putem e-pošte. Drugi put sam imao priliku biti pokretač nečega, što je prednost koja mi se jako sviđa. Zbog toga vidim velike mogućnosti za pokretanje tvrtki u Hrvatskoj, jer ovdje zapravo imate priliku biti prvi u nečemu i time postati tržišni lider. Danas radimo za oko 100 tvrtki u WebPower Adria koje koriste naš softver za automatizaciju marketinga.
Posebno smo u Hrvatskoj skloni upirati prstom i kriviti vladu za sve loše stvari koje se ovdje događaju. Ni u jednoj drugoj zemlji nije drukčije
Što smatrate dobrim i lošim stranama života u Hrvatskoj?
Prvo da naglasim one dobre. Hrvatska je jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu za život. Kao otac četvero male djece, to mi je vrlo važno. Ostali dijelovi svijeta ne nude taj luksuz. Zaista uživam u tome kako su ljudi ovdje dragi. Nikad ne možete otići iz nečije kuće praznog želuca. Ono što se za strance koji ovdje dolaze može smatrati lošim jest da u Hrvatskoj postoje vrlo male zajednice stranaca. Ako želite doći u Hrvatsku kako biste se mogli upoznati s mnogim drugim iseljenicima u zemlji, to će biti teško postići.
Što mislite o hrvatskoj birokraciji i gospodarstvu?
Prije svega, uvjeren sam da ne postoji vlada na svijetu koja će vam pružiti dobar život. Ako želite imati sjajan život, morat ćete biti sami zaduženi za to. Posebno smo u Hrvatskoj skloni upirati prstom i kriviti vladu za sve loše stvari koje se ovdje događaju. Ni u jednoj drugoj zemlji nije drukčije. Ali to nije opravdanje. Sami bismo trebali preuzeti veću odgovornost. Za mene postoje dva razloga zašto sam krenuo u priču s VISA-ma za digitalne nomade. Prije svega zato što mislim da je to izvrsno za zemlju koju jako volim, u kojoj planiram svoju budućnost i u kojoj moja djeca odrastaju. Drugi razlog je taj što je za mene ovo studija slučaja u kojoj jednostavno želim dokazati da ako imate pozitivan um i ako ste spremni zasukati rukave, da ste u mogućnosti napraviti promjenu.
Osim dolaska digitalnih nomada u Hrvatsku, što bi bio dobar način za promjenu našeg gospodarstva? Gdje trebamo ulagati?
Kad god razgovarate s ljudima ovdje u Hrvatskoj o poslovnim mogućnostima, na kraju uvijek počnete razgovarati o turizmu. Kad kažem ljudima u Hrvatskoj da je poljoprivredna industrija u Nizozemskoj 45 puta veća od one u Hrvatskoj, budu u nevjerici. Znajući da Hrvatska ima vrlo jaku povijest u poljoprivredi i da smo zapravo nekada bili država koja je mogla prehraniti cijelu regiju, teško mi je vidjeti da ne proizvodimo dovoljno hrane za prehranu vlastitih ljudi. Mislim da Hrvatska ima sve mogućnosti da postane zemlja koja može početi hraniti cijelu Europu. Mislim da bi poljoprivredna industrija u Hrvatskoj trebala biti veća od turizma. Zato sam prošlog mjeseca službeno pokrenuo novu tvrtku – ‘Crop’, gdje planiramo u Hrvatsku uvesti nizozemsku poljoprivrednu tehnologiju – staklenike. Radimo na svom prvom projektu izgradnje visoko tehnološkog staklenika od 5 hektara za uzgoj rajčice.
Postoje neke posebne uspomene koje Vas vežu za Dubrovnik, jesmo li u pravu?
Da. Za mene je Dubrovnik uvijek bio vrlo poseban. Posjetio sam ga nekoliko puta. Posljednji put bio sam ovdje vrlo davno, prije nego što sam dobio djecu, možda prije devet godina. Jednom sam doveo svoju pokojnu baku u Dubrovnik. Rekla mi je da je ovdje pojela najbolju pizzu! Zapravo sam svima u obitelji poslao fotografiju restorana s porukom: ‘Nakon mnogo godina u Dubrovniku. Ovo je taraca na kojoj je baka jela najbolju pizzu’. Vratit ću se opet sigurno.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 28. listopada 2020.