S gosparom Tomislavom Šuljkom u điru ulicama Grada. „Pazi kuda hodaš!“ upozorava svako malo. Jer, svako malo je neki detalj zbog kojeg zastajemo i počinje priča.
O tom detalju, zbog kojeg smo na tren stali. U ulici smo koju čeljad Grada zove Od Buže, Niz Bužu, Uz Bužu i kako li već. Čeljad Grada imena ulicama kroz stoljeća je davala na neki svoj način, onako – životno, po nečemu što tu ulicu čini specifičnom, pa imamo imena ulica unutar Zidina kao Tmušasta, Puzljiva, Pobijana, Uska, Prelazna… Ova, u kojoj smo, zove se Ruđera Boškovića, službeno. Po popisu ulica iz 19. stoljeća zvala se i Provagliena ulica. U njoj gospar Tomislav s obitelji živi na broju 2. Prva vrata desno kad se u nju uđe sa Straduna.
Zaboravljena spomen ploča
Preko puta ulaza u njegov dom, na suprotnom zidu, malo pored i iznad ulaza u našu saloču od života „Primo“, kamena je spomen ploča posvećena Ruđeru Boškoviću, velikom matematiku, fizičaru, astronomu, humanisti, filozofu, prije svega svećeniku iz reda Isusovaca, te svakako jednom od najvećih Dubrovčana u povijesti. To je rodna kuća velikog znanstvenika, a spomen ploča postavljena je 1937. godine. Priča mi gospar Tomislav kako su pored te spomen ploče godinama na dan rođenja velikog Ruđera, koji je ove nedjelje 18. svibnja, donosili cvijeće razni predstavnici raznih vlasti. Godinama već nitko ništa nije donio do te spomen ploče na početku Boškovićeve ulice. Po Ruđeru se zove ne samo ova ulica, već i poljana pored Jezuita, kao i tamošnja Klasična gimnazija. Samo po njemu Dubrovčani su nazvali više dijelova i institucija svog Grada. I ne samo to, u Katedrali uz sam zid sakristije, velika je mramorna ploča njemu u čast koja je tu postavljena odlukom Senata Republike. U to doba bilo je prijedloga da se ta ploča postavi na nekom javnom mjestu, pa čak i učini Ruđeru kip u Vijećnici zbog velikih zasluga koje je učinio za Republiku. Ruđer se rodio 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, kao šesti sin, a osmo dijete Nikole Boškovića, trgovca koji je u Grad došao iz obližnjeg malog sela Orahov Dol u Hercegovini, i majke Pavle rođene Bettera, talijanskog porijekla zbog čega Talijani godinama svojataju velikog znanstvenika. Naravno, svojataju ga i Srbi, ali to je već nešto uobičajeno i smiješno ne samo u ovoj, već i u mnogim drugim pričama i likovima iz naše povijesti. Zaključimo godine, Ruđer je umro 13. veljače 1787. u Milanu, u Italiji gdje je zapravo i proveo skoro cijeli svoj život.
Još ponešto o Ruđeru
Tamo je otišao nakon osnovnog školovanja, sa 15 godina, studirao, živio i bavio se znanošću, te je i to razlog što ga Talijani smatraju svojim. I na njihovu žalost, Ruđer je stalno isticao svoje hrvatsko porijeklo, u pismima svojoj sestri Anici i bratu Baru naglašava kako im piše hrvatskim jezikom. Posebno je bio oduševljen kad je na nekoj vojnoj smotri u Parizu vidio postrojbu iz Dubrovnika, uzviknuvši „Evo ih, moji hrabri Hrvati!“ Što još o Ruđeru napisati, a da nije znano i već napisano? Možda da mu je majka umrla u 102 godini, da mu je djed po majci, Baro Bettera bio štovan pjesnik. po prezimenu Bettera, naziva se i ona usamljena, pomalo mistična kuća, napušteni ljetnikovac u Župi dubrovačkoj, uz more između Mlina i Solina. Braća mu, Petar i Baro, te sestra Anica zbog svojih spisa i te kako su vrijedni spomena u hrvatskoj kulturi. Iz pisama Anice i Ruđera Davor Mojaš i Studentski teatar „Lero“ nedavno su napravili sjajnu predstavu. Da, ima još, jedan krater na Mjesecu zove se njegovim imenom! Bio je član mnogih akademija svog vremena; Bologna, Pariz, Moskva, London, prijateljevao sa filozofom Voltaireom, a njegovo kapitalno djelo „Teorija prirodne filozofije“ obožavao je Fridrich Nietzche. Možda i podsjetit kako su prve novčanice Republike Hrvatske, zvane „hrvatski dinar“ iz ratne jeseni 1991. bile u apoenima od 1,5, 10, 25 i 100 HR dinara, a kasnije, nakon prve velike inflacije i od 10, 50 i 100 tisuća HR dinara, nosile njegov lik i zvali smo ih „Ruđer“! I zaključit, kako je bio ispred svog vremena, jer fizičari našeg doba izučavaju neke njegove spise i ideje, tvrdeći kako će tek u modernoj fizici doći do „potpunog izraza gledišta kojima se Ruđer vodio“, posebno u atomskoj teoriji!
Oku skriveni putto
Toliko o Ruđeru, vratimo se u ulicu koja nosi njegovo ime. Pa s gosparom Šuljkom, uz skaline do vrha, kako on reče „Ajmo s vrha Buže!“ pa prvo malo priče o Buži. Probijenoj kako piše iznad prolaza i tog ulaza u Grad, 1908. godine. Austrija to učini. Bilo bi još tih bužanja Zidina da nije reagirala tadašnja vlast u Dubrovniku i zaustavila ludilo koje je tad počelo. Htjelo se rušit i cijele Zidine, bar taj dio prema Pločama, a sve zbog širenja Grada. Srećom, zaustavljeni su kod Buže. Prolazimo kroz Bužu, na desno, pomalo skrivena mala česma, pored koje svi prođemo na brzinu. Tek koji turist stane, umije se i možda slika. Domaća čeljad nema vremena. Dalje se na desno ide preko Pelina do Minčete. Na lijevo iza Buže nekad je bila pekara, na što i te kako podsjeća veliki fumar – dimnjak. Dalje s te strane ide se do Sv. Jakova Pipuna. A dolje ravno niz Bužu, skalinima. Prvo stajanje. Niz skale, na desno, jedva oku vidljiv, posebno zbog tog što čeljad koja tuda prohodi ipak gleda ispred sebe, u skale za ne past’, a ne gori u nebo i prema zidu, a na zidu mali kipić! „To se zove putto! Kip malog golišavog krilatog dječačića, zapravo malog anđela koji svira lutnju, il’ trubadurski – leut. Tu je vjerojatno bila neka kazališna družina, nekad, srednji vijek ili kasnije, jer njihov znak bio je baš putto. Možda su u ovoj zgradi igrali svoje predstave. Čudno je kako malo ljudi za njeg’ zna, a toliko ih prolazi ovuda stalno! Prelijep kip.“ pojašnjava gospar Šuljak. Sjetih se Pređovog ljubimca, kučka Puta. Možda ga je tako zvao što ga je pronašao slučajno, na putu, a možda i zbog tog što je taj naš dragi Pređo bio istinski „Pometovac“. A onda me gospar Šuljak vraća nase, preko Pelina za „nešto mi pokazat što malo tko zna!“