Filozofija i arhitektura naziv je predavanja profesora povijesti i filozofije Nikše Selmanija održanog ovog četvrtka u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.
S obzirom na to da je, prema riječima Nikše Selmanija teorijsko promišljanje arhitekture postalo jednakopravni dio suvremene arhitektonske prakse, cilj je ovog predavanja bio promišljanje često puta nemišljenog izvorišta pojma arhitektura i to tako da se probudi smisao za ono što je mišljeno u pojmovima arhe i tekton kao elementima ove složenice. Predavanje se približilo onome što se misli o pojmu grad ukazujući na njega kroz primjer dubrovačke jezgre. Ovaj profesor filozofije istaknuo je kako je u promatranju pojma arhe u pozadini antičko iskustvo za koje je suvremeni čovjek redovito ‘gluh i slijep’.
U ovom kontekstu Selmani se dotaknuo i Dubrovnika kao grada koji sverastuće mrtvuje, tj. grada bez žive slobode. Grad nas tako, njegovim riječima, čini tjeskobnima, a sloboda koja se skriva pokazuje duhovnu pustoš grada. Ali, nastavlja Selmani, ta pustoš nije slučajna, već je sudbinska prilika u kojoj se treba probuditi kako bi se napredovalo.
Raščlanjujući grčki pojam arhe koji se, među ostalim, može prevesti kao početak, biti prvi ili vladati, Selmani naglašava kako se to arhe hoće očitovati tako što se nastanjuje u onome u čemu se samo proviđa i vidi. Povezao je ovaj pojam sa stanovanjem u gradu istaknuvši kako se u arhitekturi ne radi o čovjeku, već u nastanjenju tog pojma arhe ili početka, iskona. Arhe se, nadalje je istaknuo ovaj filozof i povjesničar, može nastaniti u samome sebi tamo gdje mu je primjereno mjesto, a to je grad. Povukao je potom Selmani paralelu između rijeke koja teče i koju netko rukom uzme i svetog Vlaha koji u ruci drži Dubrovnik. Voda koja je rukom uzeta iz rijeke razlikuje se od ostatka vode koja teče po tome što je u miru. Tako i sveti Vlaho kao onaj koji je ‘zgrabio’ grad prije iskonskog bivanja tako omogućio da grad stoji.
U Gradu se mora vidjeti njegov iskon. Upravo je placa prostor u kojem se Dubrovčani mogu prisjetiti tog arhe, iskonskog početka onoga što je Dubrovnik bio i jest. Upravo su se zato, naglasio je Selmani, pojedini Dubrovčani bunili protiv postavljanja kućica na Stradunu (placi) jer su one predstavljale prepreku i spriječile da smisao place teče u nedogled što je ujedno i njezina svrha. Kućice, kobasice i slični sadržaji samo su sredstvo poticanja samozaborava i odmicanja od onoga arhe, onog iskonskog u Dubrovniku – naglasio je Selmani.
Nakon predavanja brojna publika imala je priliku postaviti pitanja predavaču. Tako je predsjednik Društva arhitekata Dubrovnik Božo Benić pitao Selmanija kako komentira svu moguću izgradnju koja se u gradu događa te postoji li u današnjem Dubrovniku uopće arhitektura u ovom iskonskom, filozofskom kontekstu.
-Mislim da danas arhitekture u ovom bitnom smislu nema i to zato što mi ne znamo što je arhitektura, ovo nam je arhe potpuno strano. Međutim, ne radi se samo o tome, već i o tome da je činjenica da nam je arhe strano je porijeklo i uzrok pustošenja čovjeka, prostora i grada. Ukoliko se to arhe nastani u čovjeku, ima šanse i da se nastani u gradu. Tada je moguće i da kuća doista bude kuća pa tako i grad grad. Bez toga je svaka arhitektura osuđena na mrtvovanje. To nam se u gradu događa. Grad mrtvuje i ukoliko nešto ne poduzmemo, ako se ne saberemo, mislim da će nas pustoš potpuno odnijeti. Arhitekt je danas slomljen između onoga što bi htio i što može. Tu su s jedne strane investitori koje imaju svoje vizije stanovanja, tehniku koja donosi stalno neke novosti i traži da se prilagođavate novim standardima. Arhitekti su uvijek u poziciji da kaskaju za nečim, kao da stalno nešto sustižu. U tome sustizanju uopće više ne vidite tko tu treba stanovati i to je katastrofalno. Sve ovo što se po Gradu gradi uopće se više ne gradi za stanovanje nego za afitavanje i slično. U Dubrovniku je stanovanje u krizi – odgovorio mu je Nikša Selmani.
Branku Martinović Vuković zanimalo je zašto arhitektura više ne tvori grad, koji je to odnos poremećen da pojedini dijelovi grada više ne čine grad?
-Radi se svakako i o vremenu u kojem živimo, a u kojem smo otuđeni jedni od drugih pa se ta otuđenost očituje i u stanovanju. Filozofija pokušava prodrijeti u temelj dvojbe u čovjeku koja se zrcali u gradovima, društvu, politici. Ta dvojba glasi ‘zašto je uopće biće, a ne radije ništa i zbog nje čovjek može uništavati. To pitanje obilazi svaku arhitekturu. Dubrovnik teži usredištenju i u njemu život nije samo puko funkcioniranje. Sloboda se nastanila u čovjeku i takav se čovjek nastanio u nekome gradu. Ukoliko nema čovjeka u kojemu se nastanila sloboda, ne može se napraviti grad – zaključio je Selmani.
Predavanje je organiziralo Društvo arhitekata Dubrovnik i Hrvatska komora arhitekata – Područni odbor Dubrovnik.