Svi koji su za Postiru makar i samo čuli, znaju da ona nije samo brod. A, najbolje to znaju Šipanjci, Lopuđani, Kalamotezi i svi oni kojima je ova ‘vremešna dama’ jedina svakodnevna spona s Gradom. Ali, ne ‘vrijedi zlata’ samo ona, već i njezina vrijedna posada koja je zapravo poput člana obitelji svakom otočaninu. Jedan od njih je i kormilar Postire Niko Hajdić kojemu su, kao i ostalim članovima posade, otočani jako privrženi. Niko vodi i grupu na Facebooku ‘Postira group’ u kojoj javlja putnicima sve važne informacije, a posebno, zacijelo i najvažniji odgovor na pitanje ‘vozi li danas Postira?’. S obzirom da je riječ o neformalnoj Facebook grupi, a ne službenoj stranici Jadrolinije, kroz proteklih se nekoliko dana ‘povuklo’ pitanje smije li Niko Hajdić i dalje davati otočanima informacije putem tog kanala. Niko je nakratko odlučio i istupiti iz grupe dok se Jadrolinija nije očitovala o objavama i grupi. Njegov post o odlasku iz grupe kod otočana je izazvao lavinu komentara i podrške. Isticali su koliko im ‘zlata vrijedi’ on i čitava posada te kako nipošto ne žele da se išta promijeni. Sve to, govori nam Hajdić, trajalo je vrlo kratko, Jadrolinija je brzo reagirala i složila se s time da on i dalje na taj način informira putnike. Zbog te dobre vijesti laknulo je i otočanima.
Brzo je sve riješeno
— Ma nije se zapravo ništa posebno dogodilo. Samo se ‘potegnulo’ pitanje mogu li ja davati te informacije na Facebooku jer to nije službeno. Iako, uvijek sam ih davao u dogovoru s kapetanom. Međutim, odmah su naši agenti zvali u Jadroliniju i oni su rekli da nema problema, razumjeli su problematiku i složili smo se da je svakome najbitnije da je putnik zadovoljan. A, ako je ovo najbolji način da bude zadovoljan i pravodobno informiran, zašto ne? Jednostavno, kako sam dosta aktivan na Facebooku, vidio sam da je to najbrži i najlakši način za komunikaciju s putnicima. Ljudi nekad nešto zaborave na Postiri ili im nešto zatreba, a za to sve putem grupe mogu pitati. U grupi uspijemo skoro sve riješiti. Ljudi kažu da im je lakše u grupi potražiti sve informacije nego pretraživati stranice HAK-a ili Jadrolinije. Jednostavnije je čak i onim starijima. Ovdje znaju da će uvijek dobiti informaciju iz prve ruke. U našoj grupi svi su zadovoljni. Kad tako sve iskomuniciramo, manji je teret i samoj Agenciji jer ih ljudi ne zovu dodatno. Možda bi bilo dobro da sama Jadrolinija napravi službene Facebook stranice po plovnim područjima i da to bude dodatni novi službeni način informiranja i komunikacije s putnicima – ističe Niko Hajdić.
Priča ovog rođenog Mljećanina s Postirom započela je 1999. Uz nju ga vežu brojne lijepe uspomene, a najljepša od svih svakako je ona kada je na njoj upoznao svoju suprugu Sandru koja je radila kao medicinska sestra na Elafitima. Postira ih je povezala, na njoj su se zaljubili, kasnije su se i vjenčali te su sada ponosni roditelji sina Marijana i kćeri Glorije.
Najljepše uspomene
— Kud ćeš ljepše uspomene od ove. Zato mi je Postira tako posebna. Iako, na njoj stvarno ima puno lijepih stvari kojih se rado sjećam. Na ovom sam se brodu brzo udomaćio. Postira je specifična jer ona nije običan brod. Na njemu ljudi svaki dan komuniciraju jedni s drugima i svi smo se stopili kao u jednu obitelj, kao da je posada postala dio svih obitelji otočana koji se voze Postirom. Nije to kao na trajektu, nekako neosobno. Ovdje svatko sa svakim porazgovara, pomažemo jedni drugima, ne samo ja, nego cijela posada. Ako ja, na primjer, pođem nekome kupiti lijek, kolega me zamijeni na mom dijelu posla. Mora on meni napraviti uslugu da bih je ja nekome napravio. Svi smo u tome zajedno, tako smo povezani i odlično funkcioniramo. Svatko svakoga ovdje pozna i nitko ni s kim nema nikakvih problema. Naši putnici ističu da nigdje nisu takvu ‘vibru’ osjetili kao na Postiri. Uvijek je neka zafrkancija, zovemo jedni druge za bilo što, kad god što treba, rečemo ljudima da ćemo im iskrcat ono za što nas zamole, da ne trebaju oni sami dolazit’, sve im javimo. Nekad se nešto na brodu i zagubi. Neki dan je netko izgubio novčanik i noštromo ga je brzo našao i sretno smo ga vratili vlasniku. Putnici u nas imaju maksimalno povjerenje. Moram istaknuti i da sam vrlo zadovoljan odnosom koji Jadrolinija ima prema svojim djelatnicima pa tako i prema meni. Kad god nam nešto treba, u kadrovskom smislu, izlaze nam u susret – priča nam Hajdić te se prisjeća kako je jako brzo upoznao redovne putnike Postire. Neke od njih znao je još od Đačkog doma i iz škole. A, naglašava, svi su otočani sličnog mentaliteta pa se tako još bolje razumiju.
— Zato znam koliko otočaninu znači kad ga obavijestiš unaprijed kreće li brod ili ne. I ja kad idem na Mljet pogledam ide li mi brod da se znam organizirat’. Kad ujutro krenemo iz Suđurđa ili Luke Šipanske napišem u grupi u koje ure smo se uputili i onda ljudi znaju kad će doći brod i kad da nas čekaju – govori Hajdić.
Uvijek izlazimo u susret
Na Postiri je deset članova posade te rade u smjenama po 15 dana i u tom vremenu na raspolaganju su putnicima za što god im treba. Na usluzi su svakako i turistima kojima je Postira također draga i njome rado idu na naše obližnje otoke. Iako turisti nekada znaju biti ‘nestašni’ pa ih čak more ‘povuče’ da, iz zabave, skoče s Postire, takve su situacije, govori nam Hajdić, ipak rijetke.
— Ljudi su u pravilu razumni, i stranci i domaći. Više se puta dogodilo ako ljudi nemaju kartu da je donesu sutradan. Uvijek nastojimo izaći u susret, ne možemo čovjeka ostavit’ na rivi ako nema novaca, mora doć’ doma. A, naši nas ljudi zovu za razne stvari, a mi im rado učinimo što god možemo. Redovito zamole da im kupimo lijekove, ribu, novine, a nekad čak i da im uplatimo loto. Ma, ništa nam nije problem. Samo moram staviti sebi napomenu da ne zaboravim sve što su tražili. Volim drugima učinit’ i pomoć’ – iznosi Niko Hajdić.
Dogodovština na Postiri je pregršt jer je na njoj svaki dan živo, a i ona sama ima posebno mjesto u srcu svakog otočanina. Mnogi od njih jedva čekaju na nju se ukrcati i proćakulati s posadom i ostalim svakodnevnim putnicima. A, redoviti putnici nekada znaju biti raznoliki. Tako se Niko Hajdić prisjetio i jedne smiješne zgode s mačkom Slavkom sa Šipana.
Nigdje nema takvog broda
— Njega se često spominjemo. Jedan nas je mačak čekao svaku večer u Šipanskoj luci. Na zvuk broda skočio bi prema nama iako još nismo ni pristali. Svaku večer smo mu davali jesti pa je na nas naučio. Jedanput smo išli za grad i nismo ga htjeli povesti da se ne izgubi tamo. Međutim, taman smo se privezali u Gružu, kad njega evo na mulu. Čudili smo se kako, kolega je rekao da ga je izbacio. Kad što, on se mimo nas ukrcao na Nonu Anu, utek’o im je preko prove i nisu ga mogli zaustaviti. I čekao nas je tako u Gružu. Ukrcao se opet s nama i to s ‘curom’ – prepričava Niko ovu simpatičnu dogodovštinu. Prisjetio se i trenutka kada je Postira 2003. uz Dan Grada i Festu sv. Vlaha dobila Nagradu Grada Dubrovnika. Upravo ta nagrada, naglasio je, posadi je veliko priznanje za sav njezin rad. A, pitali smo Nika i ono pitanje zbog kojeg se na licima mnogih otočana koji se voze Postirom navuče tuga i odmah se pojave uzdasi s dubokom sjetom. Naravno, radi se o ‘umirovljenju’ Postire i najavama o dolasku novog broda koji bi zamijenio ovu 58-godišnjakinju.
— Ako dođe novi brod, puno će toga otić’ u zaborav. Ovaj brod je star, ali ima sve moguće dozvole. Kapetanija redovito dolazi, sve preglediva. Ona je ispravna i vozi. Da mi imalo sumnjamo da nije ispravna, ne bismo se njome upućivali po velikim fortunalima po kojima ona često vozi. Držimo se dobro, a ona plovi. Ma, ovakvog broda nigdje nema. Čudo je jedno koliko more ona može podnijet’. Pa i za orkanskog juga se nekad uputimo, ona sve izdrži. Nikad nam se nije dogodilo da smo se pokvarili na moru. Ako je zamijene, ništa više neće biti isto. Teško da će neki novi brod moći podnijeti ovo naše more pa i ako joj bude sličan – zaključio je za DuList Niko Hajdić.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 17. veljače 2021.